TEKSTOVI

Nataša MataušićO SPOMEN-PARKU DOTRŠČINA

Smješten na jugoistočnim obroncima Zagrebačke gore, sjeveroistočno od Maksimirske šume i nedaleko tramvajskog okretišta u Dubravi, Spomen-park Dotrščina danas karakterizira tišina koju remeti tek cvrkut ptica. Idilična je to slika jedne od zagrebačkih najmasovnijih grobnica tj. jednoga od najvećih stratišta Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj. Znatiželjnom namjerniku tek će spomenici i skulpture razbacani po šumi u tek prividnom neredu dati neke osnovne informacije o tome zašto su podignuti i po čemu je ovaj park drugačiji od svih ostalih zagrebačkih parkova.

Ime je dobio po malom potočiću Dotrščini (Doktorščini) koji se spušta s Medvednice i istoimenim brežuljcima koji su nekad bili kaptolsko dobro pod hrastovom šumom. Šuma je posječena za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Poslije je izrasla mlada, pretežno grabova šuma.

Uz njegovo se ime veže jedno od najmračnijih i najsurovijih razdoblja povijesti grada i zemlje u kojoj se nalazi. I imena nekih od 18.627 ubijenih građana Zagreba i ljudi iz njegove okolice.

POVIJESNI OBRIS

Godine 1941. Zagreb je postao glavni grad marionetske Nezavisne Države Hrvatske. U njemu su se nalazila sva najvažnija njemačka nadleštva i upravni aparat samozvane „nezavisne“ države.

Ubrzo po preuzimanju vlasti u Zagrebu ustaše su organizirale svoju specijalnu policiju. Nosilac svih  kaznenih mjera i progona postalo je Ustaško redarstveno povjereništvo (od svibnja 1941. Ravnateljstvo ustaškog redarstva). Uz već postojeće zatvore u Petrinjskoj i Đorđićevoj ulici, te Savskoj cesti 61, osnivaju se novi u Zvonimirovoj ulici 2, Račkoga 9, današnjem Trgu žrtava fašizma, Heinzlovoj i Runjaninovoj ulici. Svoja vrata otvorio je, za isključivo političke zatvorenike, prvenstveno komuniste, i logor u Kerestincu. Osim ustaškog policijskog aparata u Zagrebu je na Krešimirovom trgu bio i ured njemačkog Gestapoa, a djelovala je i talijanska tajna policija OVRA.

Sve policijske ustanove imale su pravo hapšenja, suđenja i izvršavanja smrtnih kazni. Do prosinca 1943. godine kazne smrti i odmazde vršile su se strijeljanjem, a od toga vremena odmazde su se vršile javno, vješanjem.

Šuma Stupnički lug (kraj Rakovog potoka) i Dotrščina postaju mjesta pojedinačnih, grupnih i masovnih strijeljanja talaca. U šumi Dotrščina bila su pokapana i tijela žrtava koje su podlegle mučenjima u ustaškim zatvorima kao i onih koji nisu preživjeli „bolnička liječenja“ u zatvorskim bolničkim odjelima.

Žrtve su bile dopremane iz ustaških zatvora kamionima do Štefanovečke ceste. Ubijane su, u većini slučaja uz samu cestu ili su vođene preko prijevoja brda u dolinu uz potok Dotrščina. Štefanovečka cesta i dolina uz potok Dotrščina postaju tako mjesta najmasovnijeg zločina i najvećeg stratišta u suvremenoj povijesti Zagreba.

UREĐENJE SPOMEN-PODRUČJA DOTRŠČINA

Odmah po oslobođenju prostor je bio uređen kao spomen-park. Postavljeno je nekoliko tipova nadgrobnih spomenika na mjestima gdje se pretpostavljalo da su vršena strijeljanja. Istovremeno su prijatelji i/ili rodbina žrtava postavili i niz individualnih nadgrobnih spomenika različitih oblika. Samo na manjem broju grobova bila su upisana imena dok za veliki broj grobova i grupa grobova nisu bila poznata imena žrtava. Bila je uređena i glavna staza uz potok, kao i niz pristupnih staza između grupa grobova.

Iako se već od sredine 1950-ih godina počinje govoriti o potrebi uređenja spomeničkog kompleksa koji će na adekvatan način obilježiti svu veličinu tragedije koja se tu dogodila kao i zaštite autentičnog prostora tragičnih zbivanja, tek se 1960. godine pokreće akcija za njegovo uređenje. Odbor Saveza boraca grada Zagreba u suradnji s Urbanističkim zavodom grada i Sekretarijatom za prosvjetu i kulturu povjerio je zadatak izrade idejnog rješenja uređenja spomeničkog kompleksa akademskom kiparu Vojinu Bakiću, arhitektu Josipu Seisselu i književniku Juri Kaštelanu. Njihovo idejno rješenje svojim je suvremenim arhitektonskim i skulpturnim rješenjima postalo osnova za daljnju sustavnu razradu uređenja Spomen područja Dotrščina. U projekt su 1963. bili uključeni Silvana Seissel i Angela Ratković (prostorno, oblikovno i krajobrazno uređenje).

Do 1963. izvršeni su najosnovniji radovi na uređenju doline kroz koju prolazi potok (prorjeđivanje i uređenje šume), te izvršena iskapanja kako bi se što preciznije utvrdila područja na kojem se nalaze grobovi. Tom je prilikom utvrđeno da se grobovi prostiru na južnoj trećini brežuljka Dotrščina, a da po smještaju čine dvije odvojene grupe: grupa grobova uz potok Dotrščina („Dolina grobova“), te grupa grobova uz Štefanovečku cestu.

Te je godine (1963.) Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba izdao rješenje kojim je utvrđeno da „kompleks šume Dotrščina  kraj Maksimira kao autentično mjesto iz vremena Narodne revolucije ima svojstvo spomenika kulture“, te je određen njegov upis „u Registar nepokretnih spomenika kulture grada Zagreba.“

Prva faza uređenja spomen parka (spomen groblja) završena je 1968. godine. Na maloj visoravni kod ulaza u blizini spoja Štefanovečke sa Svetošimunskom cestom postavljen je centralni spomenik od nehrđajućeg čelika rad Vojina Bakića. Spomenik je „apstraktna posveta svim strijeljanim, lišena bilo kakve naracije ili ideologiziranosti.“ U „Dolini grobova“ uz potočić Dotrščina postavljeno je sedam manjih skulptura u obliku kristala koje obilježavaju mjesta masovnih grobnica, istoga autora. Na mramornim pločama postavljenim na odmorištima uz puteljak koji ide „Dolinom grobova“ uklesani su stihovi Jure Kaštelana i Ivana Gorana Kovačića.

Na malom popločenom proplanku u šumi 1981. postavljen je Spomenik palim Zagrepčanima, rad akademskog kipara Branka Ružića, potom onaj akademskog kipara Stevana Luketića te 1991. godine i 13 metara dugački reljefni Spomenik poginulim za oslobođenje Zagreba, akademskog kipara Koste Angeli Radovanija.

I tada svi daljnji radovi na uređenju spomeničkog kompleksa prestaju. Prostornim planom bila je predviđena i izgradnja spomen obilježja građanima Zagreba palima u Narodno-oslobodilačkoj borbi na svim bojištima u Jugoslaviji, na savezničkim bojištima izvan Jugoslavije, Španjolskom građanskom ratu, Mađarskoj revoluciji, Oktobarskoj revoluciji, kao i osnivanje memorijalnog muzeja sa svim popratnim sadržajima.

Umjesto konstrukcije nastupilo je razdoblje destrukcije. Na većini spomenika bili su ispisani grafiti s uvredljivim porukama i nacističko-ustaškim simbolima, uklonjena je ploča s tlocrtom spomen-područja koja je služila kao putokaz, jedna os spomenika bila je otrgnuta iz svog ležišta i okrenuta naopačke, ispred druge su palili vatru, na trećoj su otrgnute tri ploče na njegovom naličju, polomljene su sve elektro-instalacije i stupići iz kojih je proizlazio sustav rasvjete.

Zadnje devastiranje spomenika u Dotrščini dogodilo se 2007. godine: uklonjeno je 80-ak cm brončanog reljefa sa spomenika Koste Angeli Radovanija. Ukradeni komad zamijenjen je novim, a rekonstruirao ga je  kipar Petar Barišić.

BROJ ŽRTAVA

Godine 1967. Hrvatski državni arhiv započeo je rad na znanstvenom projektu Dotrščina koji je trebao istražiti podatke o žrtvama Drugoga svjetskog rata na području Zagreba i okolice. Radovi na pregledu arhivskog gradiva u arhivima, muzejima i srodnim institucijama u Zagrebu i Beogradu trajali su uz manje prekide sve do 1985. godine. Voditeljica projekta je bila Josipa Paver, a njen je rad nastavio Igor Graovac. Rezultati ovoga istraživanja sakupljeni su i objedinjeni u 113 knjiga. One sadrže matične poimenične listove s biografijama i/ili osnovnim podacima za 18.627 osoba ubijenih u Zagrebu i bližoj okolici od strane ustaških i njemačkih vlasti. Pretpostavlja se da je od toga broja oko 7.000 ubijeno upravo u Dotrščini.

Iz popisa istovremeno saznajemo i socijalnu strukturu i političko opredjeljenje žrtava. Bili su to ljudi različitih socijalnih kategorija: i radnici i seljaci i intelektualci, istaknuti javni radnici, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci, komunisti i ljevičari, socijal-demokrati, članovi Hrvatske seljačke stranke, pripadnici Narodno-oslobodilačkog pokreta. No, ono što im je svima bilo zajedničko jest antifašističko opredjeljenje.

Broj od 18.627 ubijenih zasigurno nije konačan i teško da će se ikada sa sigurnošću utvrditi točan broj žrtava.

Broj od 18.627 ubijenih govori na izravan način i o masovnosti i snazi antifašističkog otpora u Zagrebu u kojem je svaki četvrti stanovnik bio sudionikom antifašističke borbe.

Naime, Zagreb toga vremena imao je tek nešto više od 200 000 stanovnika.

Broj od 18.627 ubijenih opomena je sadašnjim i budućim generacijama.

O IMENU: DOTRŠĆINA ILI DOKTORŠĆINA?

  1. U Povijesni spomenici Slob. Kralj. Grada Zagreba, Zagreb 1986., tom III, Dokument broj 176., str. 222-223 od 1. veljače 1523. godine navodi se: „…habita et quadam magna silva DOCTORYWSTHYCZA VOCATA…“
  2. U karti specijalki Zagreba i okolice iz 1853/4. godine, izdane najvjerojatnije u Beču u mjeri bečkih palaca (čuva se u Muzeju grada Zagreba, inv. broj 1859), prostor je označen kao „Höhe Doktoršćina“ (Reprint izdanje objavljeno u ediciji: Stari planovi Zagreba, Urbanistički zavod grada Zagreba, Zagreb, 1961.)
  3. Zbog gore navedenog radna grupa u Arhivu Hrvatske prihvatila je 14. siječnja 1976. ime „Doktoršćina“
  4. Iako je u naslovu prihvaćen naziv Doktoršćina u priloženim tekstovima ime se koristi na više načina: Doktoršćina, Dotorščina (u Rješenju u upisu u registar nepokretnih spomenika kulture), Dotrščina.
  5. Hrvatski državni arhiv danas koristi ime Dotrščina

LITERATURA:

  1. Grad Zagreb, Spomen područje Doktroršćina, prostorni plan, Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976.
  2. Lengel-Krizman, Narcisa, Borbeni Zagreb, Globus, Zagreb, 1980.
  3. Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1971.
  4. Ugarković, Stipe, Očak, Ivan, Zagreb grad heroj: Spomen obilježja revoluciji, August Cesarec, Zagreb, 1979.
  5. http://hr.wikipedia.org/wiki/Spomen-park_Dotr%C5%A1%C4%87ina
  6. http://pubwww.carnet.hr/pedala/staze/zagreb/karta_dotrscina.pdf
  7. http://www.google.hr/imgres?imgurl=http://www.dubrava.hr/images/phocagallery/Kvart_Dubrava/Dotrscina

Nataša Mataušić,
Muzejska savjetnica Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu

POVIJEST
Lidija Butković MićinPLANOVI I REALIZACIJA SPOMEN-PARKA DOTRŠČINA

2013.

Spomen-područje Dotrščina prostire se pošumljenim padinama jugoistočnog obronka Zagrebačke gore i sa nedalekim Maksimirom predstavlja najveću parkovno-rekreativnu zonu Zagreba, ali i zaštićeni nepokretni spomenik kulture. Polivalentni karakter Dotrščine kao prirodnog rezervata i memorijalnog kompleksa, proizlazi iz činjenice da je riječ o autentičnoj povijesnoj lokaciji masovnog pogubilišta i grobišta više tisuća pripadnika antifašističkog pokreta i građana Zagreba i okolice tijekom Drugog svjetskog rata. U dotrščinskoj šumi između 1960-ih i 1990-ih godina postavljeno je nekoliko spomen-obilježja, međutim, ambiciozni planovi uređenja spomeničkog područja doživjeli su tek djelomično ostvarenje, dok je većina zamisli ostala na razini prostornih studija, natječaja i skica. Današnje stanje ne može sakriti utisak nedovršenosti, pa i nedorečenosti konzervatorskog, arhitektonsko-urbanističkog i umjetničkog pristupa obilježavanju ovog lokaliteta u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kao ni rječito odsustvo većih zahvata u posljednja dva desetljeća nove države.

IDEJNA KONCEPCIJA SPOMEN-PODRUČJA DOTRŠĆINA PROJEKTNE GRUPE SEISSEL-BAKIĆ

Dotrščinske žrtve ustaškog režima komemorirane su već početkom 1950-ih godina monumentalnom kompozicijom u visokom reljefu Taoci (Strijeljani) Frane Kršinića na Trgu Josipa Jurja Strossmayera,  dok se na prostoru šume ukopna mjesta markiraju nadgrobnim spomenicima od lijevanog cementa skromnih dimenzija i opreme kao spontani izraz pijeteta prema poginulima, bez posebne umjetničke nakane.[1]

Cjelovito i sustavno planiranje spomen-područja Dotrščina započinje 1960. godine kada Odbor Saveza boraca grada Zagreba u suradnji s Urbanističkim zavodom grada Zagreba izradu projekta arhitektonsko-urbanističkog, skulpturalnog i krajobraznog rješenja parka povjerava kiparu Vojinu Bakiću, arhitektu prof. dr. Josipu Seisselu i književniku Juri Kaštelanu, da bi se od 1962. godine u razradu programatske studije uključile krajobrazne arhitektice Silvana Seissel, Sonja Jurković i Angela Rotkvić.[2] Šezdesetih i sedamdesetih godina na republičkom se nivou uspostavlja paradigma integralne zaštite predjela od posebnog značaja za historijat narodnooslobodilačke borbe kojom se nastoji aktivirati njihov odgojno-obrazovni, turistički i gospodarski potencijal. Osim zaštite prirodno-povijesnih ambijenata i objekata najnovije povijesti, računa se i na njihovo aktivno uključivanje u suvremeni život, posebice obogaćivanje sadržajima koji spajaju dokolicu (kulturni i izletnički turizam) s edukativnim ciljevima.

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj izrađuju se prostorni planovi Petrove Gore, Bijelih potoka – Kamensko i Kalnika s pratećim interdisciplinarnim analizama budućih funkcija tih spomeničko-prirodnih cjelina, a  navedene smjernice slijedi i istovremena studija Dotrščine.[3]   

U tom pogledu Seissel-Bakićevo idejno rješenje nastoji objediniti i adekvatno prostorno artikulirati višestruke sadržaje i točke interesa novog spomeničkog kompleksa vodeći računa o rezultatima recentnih istraživanja položaja grobnica. Na zahvaćenih 40 hektara terena organiziraju se tri funkcionalne i značenjske cjeline: mjesto komemoracije, mjesto stradanja i mjesto simboličke reprezentacije žrtava. Na jugozapadu se tako zamišlja prihvatni i komemorativni trg, memorijalni muzej i kosturnica – reprezentativni prostor namijenjen povremenim javnim manifestacijama i edukaciji posjetitelja.

Počivališta žrtava koja se prostiru duž širokog usjeka tzv. Doline grobova i manjem opsegu uz Štefanovečku cestu apostrofirana su kompozicijom čeličnih skulptura-kristala te opločena kockama i dugim uskim monolitima iz poliranog granita s urezanim imenima i poetskim tekstovima, dok vertikalni akcent čitavog područja, ujedno i orijentir u obliku obeliska simbolizira povijesnu pobjedu, žrtve i patnje ratnih stradalnika.[4] Bakićevi kristali vizualno umrežavaju čitavo spomen-područje, komplementirajući i animirajući stereometriju Seisselove krajobrazne arhitekture. Varirani u dimenzijama i formi, oni signaliziraju lokacije masovnih grobnica, kao i sporedni ulaz u kompleks – početak „puta mučeništva“, oplemenjuju površinu komemorativnog trga te grade tijelo visokog obeliska. Kristali-markeri mogu poprimiti bezbroj jedinstvenih permutacija osnovnog oblika, što znači se ovaj „otvoreni sustav“ može nadograđivati paralelno s budućim istraživanjima, sve do razine jednog kristala za svaku novopronađenu grobnicu.

U vrijeme koncipiranja Dotrščine Bakić je zaintrigiran kvalitetama nehrđajućeg čelika kao „svjetlonosnog“ materijala, sposobnog odražavati i prisvajati sunčevu svjetlost. Ta je odlika čelika u slučaju dotrščinskih kristala jednostavnom asocijacijom zadobila veliki simbolički predznak. Kako je Bakić rezonirao: „Pri likovnom rješenju spomengroblja Dotorščina došao sam do toga da kristal, realiziran u materijalu koji svijetli, odražava ono što žrtve koje su tamo pale predstavljaju za nas: čistoću, trajno, vječno svjetlo“. [5] Ili „Svjetlucajuća masa čelika koja reflektira svjetlo u takvoj formi budi pijetet među nadgrobnim pločama, ali i poticaj da se s gordošću opomenemo fizičkoga i idejnoga zračenja tamo pokopanih slobodoljubivih ljudi.[6] Kristalni svijetleći oblik je životan, može potisnuti grobljanski karakter i „stvoriti takvo mjesto gdje ljudi neće osjećati jezu smrti.[7]

Bakić-Seisselova Dotrščina trebala je, dakle, svjedočiti ratnim zbivanjima na suzdržan i dostojanstven način, transformirati faktičke žrtve u simbole svjetlije budućnosti, racionalizirati i detraumatizirati ljudsku tragediju. Ulazni, monumentalni kristal na povišenom platou sa Štefanovečke ceste svečano je otkriven 1968. godine, a još je šest kristala postavljeno tijekom 1980-ih godina, u drugom valu uređenja Dotrščine te, kako je Stevan Luketić primijetio, u vijugavom toku Doline grobova djeluju „poput krijesnica u prirodi.[8]

Proširenje koncepcije: novi prostorni plan Spomen-područja Dotršćina

Idejni program projektne grupe Seissel-Bakić, premda nije sasvim zaživio u trenutku svoje konceptualizacije sredinom 1960-ih godina, poslužio je kao osnova za novi prostorni plan Spomen-područja Dotrščina koji 1976. godine izrađuje Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu na čelu s prof. dr. Antom Marinovićem Uzelcem i suradnicima Josipom Seisselom, Sonjom Jurković, Olegom Grgurevićem, Silvanom Seissel i drugima. Naime, gradu Zagrebu je 1975. godine dodijeljen Orden narodnog heroja,  visoka počast predsjednika SFRJ Josipa Broza-Tita, što je svakako dalo podstrek za daljnje izvođenje Spomen-područja Dotrščina. Stoga je Društveno-političko vijeće Skupštine grada Zagreba prihvatilo inicijativu Gradskog odbora SUBNOR-a i Gradskog sekretarijata za boračka i invalidska pitanja te osnovalo posebnu Komisiju za koordinaciju svih akcija uređenja koja naručuje spomenuti prostorni plan.[9] Radi se o teritorijalnom i programatskom proširenju projekta Seissel-Bakić, usklađenom s idejom investitora da se Dotrščina preobrazi u spomen-park posvećen cjelokupnom doprinosu Zagreba svjetskoj socijalističkoj revoluciji i borbi protiv fašizma, odnosno svim Zagrepčanima i Zagrepčankama poginulima za revolucionarnu ideju od Oktobarske revolucije nadalje, kao i žrtvama fašističkog terora poginulima u „nepokorenom gradu“ za vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom oslobođenja.

Urbanistički plan obuhvaća oko 150 hektara dorščinske šume u kojoj se lociraju novi objekti: deset spomenika, dva prostorna spomen-obilježja (tzv. „Šumska dvorana“ i „Stube bez završetka“), muzej-galerija sa pristupnim i komemorativnim trgom te odmorišta i ugostiteljski sadržaji za posjetioce. Objašnjenjem Vjekoslava Dude, člana Komisije za uređenje i voditelja projekta: : „spomenici koje ćemo podići ne smrti nego životu umjetnički simboliziraju političku i idejnu povezanost događaja u kojima su Zagrepčani sudjelovali i ginuli, oni govore da je kroz različita vremena osnovna proleterska misao sloboda. … Želimo da se dotršćinska šuma oplemeni i postane park skulptura koje nose brojna značenja, želimo da Dotršćina postane turističko mjesto, da Zagrepčani odlaze tamo na rekreaciju i šetnju.[10]

Drugim riječima, Dotrščina bi trebala dobiti smisao „prostornog spomenika“, mjesta intenzivnog doživljaja ideje antifašističkog i komunističkog pokreta, ali i prirodnog rezervata, ugodne izletničke destinacije obogaćene umjetničkim djelima visoke evokativne i estetske vrijednosti.

Na podlozi izrađenog prostornog plana, Društvo arhitekata Zagreba je u ime investitora 1977. godine raspisalo javni, anonimni, republički natječaj za arhitektonsko-skulpturalno i krajobrazno rješenje spomen-područja koji je polučio vrlo slab odaziv (pristiglo je svega sedam radova), vjerojatno zbog nekoherentnih odrednica natječajnog programa.[11] Potom se pristupilo objavi drugog, pozivnog natječaja koji je jasno razdijelio zadaću osmišljavanja arhitektonsko-urbanističke dispozicije muzeja, pristupnog i manifestacionog trga uz jugozapadnu ivicu planiranog područja, od skulpturalnog oblikovanja spomen-obilježja nanizanih na obroncima iznad Doline grobova. Pravo sudjelovanja imali su nagrađeni autori iz prethodnog kruga, kao i nekolicina hrvatskih umjetnika i arhitekata  koji su, prema mišljenju investitora, već postigli zapažene rezultate u realizaciji spomen-područja.[12]

Najbolje ocijenjeno arhitektonsko-urbanističko rješenje bilo je ono Nevena Šegvića, a istaknulo se oblikovanjem memorijalnog muzeja kao monumentalnog portala kroz čije prizemlje posjetitelji ulaze u spomen-područje.

Polifunkcionalni je to prostor predviđen za ekspoziciju i dokumentaciju povijesnih činjenica, održavanje predavanja i priredbi te smještaj uredskih i drugih servisa. Kult komemoracije dezigniran je za prostrani trg u produžetku muzeja sa sjeverne strane čiju desnu frontu zatvaraju „zid otpora“ (betonski element velikih dimenzija) i fontane. Akcenat od posebnog značenja jest „crvena nit“, čelični raster sa deset tisuća imena žrtava postavljen u kanalu koji kontinuirano teče i spaja sva tri diferencirana prostora (pristupni trg, plato muzeja-vidikovca i komemorativni trg).[13]

Što se tiče kiparskog angažmana, propozicije natječaja dopuštale su posve jedinstvene kriterije žiriranja prema kojima su autori sami međusobno birali najbolja ostvarenja u atmosferi „nesumnjivo zanimljivog pokušaja kolektivnog vrednovanja vlastitih radova[14], kako je komentirao Zdenko Kolacio, dok je odluka o središnjem spomeniku prepuštena Komisiji. Veliki broj predviđenih spomen-obilježja unaprijed je podrazumijevao da ni jedan autor neće ostati „kratkih rukava“ te natječaj u svakom slučaju nije protekao u izrazito kompetitivnom ozračju.

Izvedbe su dobili redom Vojin Bakić (Dolina grobova – Spomen-obilježje poginulima i sahranjenima u Dotrščini 1941.-1945.), Dušan Džamonja (Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u oktobarskoj revoluciji i staljinističkim čistkama i Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u mađarskoj revoluciji), Zlatko Čular (Spomen-obilježje Zagrepčanima, dobrovoljcima republikanske vojske Španjolske, poginulima u španjolskom građanskom ratu ili u raznim koncentracijskim logorima), Zdenko Kolacio (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu na frontovima izvan Jugoslavije ili u fašističkim koncentracijskim logorima 1941.-1945.), Kosta Angeli Radovani (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim u NOB-u ili fašističkim koncentracijskim logorima u Jugoslaviji, a izvan Zagreba od 1941.-1945.), Mladen Galić i Ljerka Šibenik (Spomen-obilježje poginulima iz drugih krajeva Jugoslavije u borbama za oslobođenje Zagreba u svibnju 1945.), Branko Ružić (Spomen-obilježje revolucionarima, antifašistima, rodoljubima i žrtvama fašističkog terora poginulim u Zagrebu, osim na Dotrščini 1941.-1945.) i Stevan Luketić (Spomen-obilježje revolucionarima i rodoljubima poginulima u Zagrebu 1919.-1941.).[15]

Branko Ružio predložio je i najuspješniju koncepciju „Šumske dvorane“ ili „Doline razmišljanja“, lokaliteta amfiteatralnog oblika uronjenog u šumski pejzaž koji bi, kao svojevrsni sažetak doživljaja na kraju obilaska spomen-parka, podsjećao na ideje i humanistička stremljenja za koja su dani toliki ljudski životi. Narudžba za centralni spomenik pripala je, pak, Kosti Angeliju Radovaniju koji je u reljefu monumentalnih dimenzija sumirao priču o herojskom, revolucionarnom Zagrebu i minulim desetljećima kolektivne borbe.

Realizirana spomen-obilježja na podlozi novog prostornog plana Dotrščine

Opsežni plan uređenja Dotrščine zahtijevao je, dakako, pozamašna financijska sredstva te se 1980. godine odlučuje pribjeći modelu etapne realizacije koju će podupirati Grad, Republika, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice[16], a zbog neriješenog pitanja premještanja sporne streljane na anticipiranom ulaznom dijelu novog kompleksa, izgradnja muzeja i komemorativnog trga prolongira se za završnu fazu projekta. Prvi se na redu našao Spomenik žrtvama fašističkog terora poginulima na ulicama Zagreba tijekom Drugog svjetskog rata autora Branka Ružića koji je svečano otkriven 27. srpnja 1981. godine, povodom obilježavanja 40. godišnjice ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske.[17] Po zamisli arhitekta Dragutina Kiša uređena je pristupna staza, a spomenik visok sedam metara postavljen je na poravnatom terenu sa granitnim opločenjem i mramornom pločom koja nosi stih iz pjesme „Proljeće“ Ivana Gorana Kovačića: „Nema ih više jer su htjeli biti.“ 

Skulptura je izvedena od posebne aluminijske legure koja mu daje svjetliji ton od klasične bronce, čime je kipar htio spomenik istaknuti naspram tamnog paravana okolne šume.[18] Slijedeći svoje uvjerenje da „spomenik nije herbarij u kome se čuva (osušena) istina[19], već autentičan umjetnički čin, Ružić se opredijelio za spomenik koji će figurativnim izričajem na preneseni način posredovati povijesni događaj današnjem i sutrašnjem gledaocu. Monolitnom volumenu tvrđave ili zatvora kontrastirana su plastički pokrenuta jata ptica koje iz njega izlijeću, simbolizirajući sam trenutak suočavanja sa smrću te trajne vrijednosti žrtve, otpora, slobode i revolucije. Ružić se često vraćao motivu ptica, pa i za prijedloge javnih skulptura, poput onog za livadu oko vukovarskog vodotornja ili nagrađeni (i nerealizirani) Spomenik patkama za jezero Bundek (sa Krešimirom Ivanišem). Dok navedeni primjeri odražavaju autorov senzibilitet za inovativnije pristupe problemu javne plastike, u slučaju dotrščinskog obilježja ipak se radi o posezanju za konvencionalnom predodžbom „leta duše“ iz „kaveza života“, premda u solidnoj kiparskoj izvedbi.

Četiri godine kasnije, u svibnju 1985., u produžetku šetnice na istočnoj padini iznad Doline grobova smješten je i brončani spomenik Stevana Luketića posvećen palim revolucionarima Zagreba od 1919. do 1941. godine. Suradnik crnogorskom kiparu sa zagrebačkom adresom bio je ing. Nedeljko Hiršl, i to već od natječaja 1977. godine na kojem je ovaj tim zavrijedio najvišu, drugu nagradu. Prerano prekinuta mladost nositelja radničkog pokreta i socijalističke ideje u međuratnom razdoblju u kiparskoj je formi predočena doslovno: Luketić najprije gradi visoki stup od nekoliko superponiranih kružnih volumena-valjaka da bi ga potom raspolovio ostavljajući vidljiv trag akcije-reza u poliranoj napukloj plohi skulpture. Puna polovina ostvarena u bronci predstavlja poginule revolucionare, a „prazna“ polovina tek je diskretno naznačena u plohi malog, kružnog trga na kojem stoje posjetitelji te konotira „nove generacije kao nosioce novih ideja. Zajedno čine zatvorenu cjelinu, ostvarujući prostorni fenomen neprekidnog trajanja i kruženja slobodnih ljudi i slobodnih misli.[20] Realizirana skulptura ponešto odudara od natječajnog prijedloga koji je skladnije proporcioniran i posjeduje dodatnu kvalitetu hrapave, svjetlosno pokrenute površine i grublje, „izranjavane“ zasjeke/procjepe koji se, nažalost, nisu prenijeli u finalni brončani odljev.

Prema kraju 1980-ih godina izvedba spomen-obilježja prema proširenoj koncepciji Dotrščine polako je posustajala, vjerojatno iz razloga što se centralni spomenik Koste Angelija Radovanija pokazao kao prevelik zalogaj u financijskom i tehničkom smislu. Naime, Spomenik pobjede zamišljen je kao arhitektonsko-skulpturalni rad monumentalnih dimenzija usporediv sa Angelijevim i Kolacijevim projektom za Šubićevac u Šibeniku. Riječ je o dva metalna dlana koja obgrljuju prazan središnji prostor, sedam metara visoka i nejednakih dužina (sjeverni 21,5 metara, južni 17,5 metara), prekrivena reljefima ukupne površine od 270m2 na kojima se proteže narativ o strahotama rata, životu u revoluciji i slobodi te o Zagrebu kao gradu revolucionara. „Reljef je zapravo lice spomenika okrenuto prema središtu. Čitav je sadržaj sačuvan za posjetioca – da ga dočeka dobrodošlicom kiparske himne životu, slobodi i radosti pobjede nad svakojakim mrakom i uvuče kroz otvore obruča koji simbolično razgrću ziđe spomenika ponovno u prirodu.[21] Gledalac, dakle, bila uvučen u perimetar monumenta te potpuno opkoljen događajima koje „iščitava“ u sukcesivnim prizorima reljefa, među kojima, kao kuriozitet možemo spomenuti i citat poznate fotografije „Djetinjstvo“ Toše Dapca kojim Angeli deskribira bijedu i beznađe radničkog međuratnog Zagreba. Do 1983. godine izrađena je skica u omjeru 1:5, no onda se pojavio problem iznalaženja adekvatnog prostora za rad na tako velikom spomeniku te je projekt bio obustavljen.[22] Angelijeva je vizija, naposljetku, reducirana te su određeni motivi s reljefa namijenjenih za centralni spomenik inkorporirani u novi Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u od 1941. do 1945. godine koji je odliven 1989. godine[23], a svečano otkriven tek u lipnju 1993. godine povodom obilježavanja novog Dana antifašističke borbe u samostalnoj Republici Hrvatskoj.[24]

Od cjelokupnog kompleksa Dotrščine do kraja 1980-ih godina ostvarena je, kako je već rečeno, još samo Bakićeva Dolina grobova, dok je od 1990-ih godina nastupila „razgradnja“, devastacija spomen-područja (grafitiranje spomenika, oštećivanje putokaza i natpisa u kamenu, elektroinstalacija i rasvjete), a najteži se incident zbio 2007. godine kad je otuđeno nekoliko metara Angelijeva reljefa koje je potom trebalo rekonstruirati prema manjkavoj dokumentaciji.[25]

Dotrščina – neispunjeni potencijal

Dotrščinska je šuma, bez sumnje, najvjerodostojnije i najpotresnije mjesto sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata u Zagrebu, no unatoč tome, nije se preobrazila u živo poprište rituala komemoracije u poslijeratnom vremenu iako su ju posjećivale npr. školske delegacije, što je od 1990-ih ukinuto. Obilježavanje autentičnih lokacija masovnih grobnica započelo je podizanjem nepretencioznih nadgrobnih spomenika, da bi se potom sustavnim pristupom projektne grupe Bakić-Seissel osmislila arhitektonsko-skulpturalna scenografija memorijalnog područja koja adresira i poštuje patnje stradalnika, ali prvenstveno na simbolički način potiče univerzalne geste pomirenja i okretanja budućnosti. Realizirani Bakićev kristal na prilazu u dotrščinski sklop (1968.), zajedno sa nedalekim Džamonjinim Spomenikom prosinačkim žrtavama (1961.) u istoimenom parku u Dubravi, predstavlja vrlo kvalitetni i rani primjer apstraktne memorijalne plastike u Zagrebu te važno poglavlje u Bakićevom desetljeću definitivnog raskida s figuracijom kada je postigao izvanredan umjetnički doseg Spomenikom pobjede u Kamenskoj (1968.), a spomenikom Ivanu Goranu Kovačiću u Zagrebu i Lukovdolu (1964.) redefinirao pojam portretne skulpture u javnom prostoru. Angažiranjem kreatora prvog idejnog rješenja (Josip i Silvana Seissel, Vojin Bakić, Sonja Jurković) u projektni tim prof. Marinović-Uzelca, osiguran je kontinuitet planiranja spomen-područja Dotrščina te su novim prostornim planom potvrđene pozicije memorijalnog muzeja, Doline grobova i centralnog monumenta. Međutim, intencija investitora da se Dotrščinu transformira u park skulptura na otvorenom, rezultirala je lociranjem desetak spomen-obilježja posvećenima pomalo nespretno formuliranim „kategorijama“ žrtava, a koja bi, da su se realizirala u predviđenom broju i opsegu, nepotrebno zagušila prirodni ambijent i konkurirala povijesnoj izvornosti mjesta. Slabljenje ekonomskog i ideološkog elana tijekom 1980-ih i 1990-ih godina presudilo je megalomanskim tendencijama dotične koncepcije, no ostaje činjenica da otad nije bilo ozbiljnijih pokušaja redefiniranja memorijalnog potencijala Dotrščine. U tom smislu, korak naprijed je svakako učinjen s projektom Virtualnog muzeja Dotrščine autora Saše Šimprage, a koji se provodi u sklopu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću od 2012. godine i koji nizom događanja poput privremenih postava u javnom prostoru grada te raspisivanjem godišnjeg, javnog natječaja za privremenu memorijalnu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka, polako vraća Dotrščinu na mentalnu kartu građana Zagreba.

[1] STIPE UGARKOVIĆ, Zagreb – grad heroj: spomen-obilježja revolucije, August Cesarec, Zagreb, 1979.
[2] IVANA KANCIR, O projektu Memorijalnog područja Dotršćina projektne grupe Seissel – Bakić, u: Skulptura na otvorenom, zbornik radova simpozija u Klanjcu 21. – 23. svibnja 2003., (ur.) B. Pejković,  Anali Galerije Antuna Augustinčića, Klanjac, 21-25(2001.-2005.), 21-25, 421-430, 422.
[3] FEDOR WENZLER, Spomen područja kao specifična kategorija obilježavanja i memoriranja značajnih događaja iz narodnooslobodilačke borbe, u: Arhitektura, Zagreb, (28)1975, 155, 19-23.
[4] JOSIP SEISSEL I VOJIN BAKIĆ, Memorijalni kompleks Dotršćina u Zagrebu, u: Arhitektura, Zagreb, (28)1975, 155, 32-35.
[5] T. B.: Vojin Bakić – Slijepima za oblike uzalud tumačite što je skulptura, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 24. 5. 1964.
[6] JOSIP ŠKUNCA, Vojin Bakić – Najdraža mi je Dotrščina, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 1. 7. 1980.
[7] JASNA BORAS: Vojin Bakić, intervju, u: Omladinski tjednik, Zagreb, 15. 4. 1975.
[8] JOSIP ŠKUNCA (bilj. 6)
[9] RADA VNUK, Hvala, za slobodu, u: Vjesnik, Zagreb, 24. 5. 1980.; ELENA CVETKOVA, Dotrščina – simbol života, u: Večernji list, 3. 7. 1976.
[10] BOŽICA BRKAN, Spomenici životu, u: Vjesnik, Zagreb, 27. 7. 1981.
[11] ANTOANETA PASINOVIĆ, Još tužniji gaj u gaju… (tekst bez oznake, mapa Dotršćina, Likovni arhiv HAZU)
[12] Na natječaju provedenom 1977./1978. godine prva nagrada nije dodijeljena, a druga je pripada Stevanu Luketiću. Dvije jednakovrijedne treće nagrade pripale su Zlatku Čularu i grupi autora: Mladen Galić, Ljerka Šibenik, Mirko Bičanić i Nevenka Postružnik. Na pozivnom natječaju sudjelovali su još i pozvani autori Vojin Bakić, Dušan Džamonja, Zdenko Kolacio i Branko Ružić te Boris Krstulović, Neven Šegvić i Ante Vulin., ZDENKO KOLACIO, Spomen-područje „Dotrščina“ u Zagrebu, u: Arhitektura, Zagreb, (34)1981, 176-179, 2-3.
[13] NEVEN ŠEGVIĆ, Idejna koncepcija memorijalnog muzeja i informativnog centra na Spomen-području Dotršćina, u: Čovjek i prostor, Zagreb, (29)1981, 7-8(340-341), 13-14.
[14] ZDENKO KOLACIO (bilj. 12), 3.
[15] ANON., Herojima, idejna koncepcija Dotršćine, u: Večernji list, Zagreb, 14. 3. 1981.
[16] ANON., Dotorščina – memorijal Zagreba, grada heroja, u: Vjesnik, Zagreb, 26. 7. 1980.
[17] B. SU., Na Dotrščini – počast palim borcima, u: Večernji list, Zagreb, 17. 7. 1981.; BOŽICA BRKAN (bilj. 10)
[18] ANON., Spomen palim Zagrepčanima, u: Večernji list, Zagreb, 27. 7. 1981.
[19] ŽELJKO SABOL, Branko Ružić – Zagonetka ljudskog lica, intervju, u: OKO, Zagreb, 3. 6. 1976.
[20] MIRJANA SAČER-BOBANAC, Stevan Luketić – Kipar, željezo i vatra, intervju, u: Borba, Zagreb, 9. 11. 1980.
[21] MIRJANA SAČER-BOBANAC, Kosta Angeli Radovani, Svemu – mjera ljudskosti, intervju, u: Borba, Zagreb, 3. 8. 1980.
[22] MIRJANA ŠIGIR, Kosta Angeli Radovani – „Dunje“ traže novu ravnotežu, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 4. 1. 1983.
[23] Datacija lijevanja prema godini urezanoj u brončani reljef (Kar 1981-89). Nisu sačuvani detaljniji podaci o promjeni koncepcije, odnosno, o napuštanju dovršetka centralnog monumenta dotršćinskog parka te reuporabe reljefa za novi Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u. Realizirani reljef mnogo je manjih dimenzija (visine oko 1,4 metra, dužine oko 12 metara) i montiran je na kameni zid.
[24] ANON., Spomen strijeljanim antifašistima na Dotršćini, u: Vjesnik, Zagreb, 23.6.1993.
[25] Rekonstrukciju reljefa je preuzela ljevaonica Ujević uz stručnu suradnju kipara Petra Barišića., BOJANA RADETIĆ, Razbijaju spomenike zbog boce konjaka, u: Novi list, Rijeka, 29. 11. 2007.

OSVRT
BILANDŽIĆ, JAKOVINAHRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945.

Akademik Dušan Bilanžić
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sveučilišni profesor u miru

Prof.dr.sc. Tvrtko Jakovina
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

U samo sat vremena, rano ujutro 27. ožujka 1941. nezadovoljnici pristupanjem Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu zauzeli su glavne državne institucije i pritvorili članove Vlade Cvetković-Maček. Namjesnik, knez Pavle Karađorđević u tome je trenutku u posebnom vlaku putovao prema Zagrebu. Zapovjednik vojnog područja general Marić, koji ga je dočekao na kolodvoru, ponudio je svojim snagama pomoći u gušenju pobune, ali se knez nije želio boriti. Vladka Mačeka, potpredsjednika Vlade zamolio je da otputuje u Beogad i priključi se novim vlastima države na čijem je čelu sada bio njegov nećak, sedamnaestogodišnji Petar II Karađorđević, koji je proglašen punoljetnim. Šef Hrvatske seljačke stranke to je 4. travnja i učinio, nakon što je ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić najprije utvrdio da se Sporazum Cvetković-Maček i dalje prihvaća. Maček je odbio njemačka nagovaranja da ne prihvati položaj potpredsjednika u Vladi generala Dušana Simovića. Najavio je da će ga u slučaju evakuacije zemlje na mjestu zamjenika premijera naslijediti dr. Ivan Krnjević.[1] Nova je vlada znala kako je vojska nesposobna suprotstaviti se Nijemcima, pa je nastojala očuvati mir, slala umirujuće poruke Rimu i Berlinu, odugovlačeći s mobilizacijom kako se, tobože, nitko ne bi nepotrebno izazivao.

Hitlerova Njemačka za takve kombinacije više nije imala razumijevanja. Čitav je Balkan već bio pod njemačkom i talijanskom dominacijom, a u Grčkoj su se vodile borbe u kojima su sudjelovali Britanci. Jugoslavija je zato dobila na važnosti. Hitler je zapovijedio izvršenje Operacije 25 kojom su snage Trećeg Reicha napale i u 12 dana porazile jugoslavensku vojsku. Ostale zemlje koje su kasnije dobile dijelove Kraljevine Jugoslavije, poput Mađarske, Bugarske pa i Italije, u ratne su se operacije uključile ograničeno i bitno kasnije.[2] Vladko Maček se od Vlade rastao na samom početku Travanjskog rata, dan nakon bombardiranja Beograda i 7. travnja se vratio u Zagreb. Tražio je od svojih sljedbenika da održe red i disciplinu, obećavajući članovima Vlade da neće pregaziti vjernost Kabinetu.[3] Nijemci su u Zagreb ušli 10. travnja, kada je u ime poglavnika Ante Pavelića Nezavisnu Državu Hrvatsku proglasio Slavko Kvaternik. Mada to tako nije izgledalo, bili su to posljednji trenuci ionako kratkotrajnog, donekle normalnog parlamentarizma na europskom jugoistoku za više desetljeća. „Novi poredak“ kojeg su pokušali uspostaviti Nijemci trebao je razoriti Balkan, simbol svih negativnosti, a prostor utopiti u nešto širi Jugoistok, koji će biti komplementaran njemačkoj „Novoj Europi“. Srednja Europa blagotvorno je trebala djelovati na Balkan upravo preko svojih dodirnih, mađarskih i hrvatskih, prostora.[4] Kako se pokazalo i puno puta tijekom rata, odnos prema Slavenima kod Hitlera je bio određen pragmom. Oni spremni na suradnju bili su ne samo tolerirani, već i hvaljeni i u taj se obrazac uklapaju i Hrvati.[5]

Do proljeća 1941. dio hrvatskog naroda koji je živio u Kraljevini Italiji već neko vrijeme sudjelovao u ratnim operacijama na različitim bojištima u koje je pokrenula Mussolinijeva Italija, od afričke kampanje, do Albanije i Grčke. Ostali su tek sada ušli u europski rat koji je posve promijenio izgled kontinenta, a od pretvaranja u svjetski rat i cijele planete. Državni poglavar, poglavnik Ante Pavelić u Zagreb je ušao pet dana po proglašenju NDH i stvorio Hrvatsku državnu vladu. Međunarodno je nove vlasti u Zagrebu priznalo tek 11 zemalja, a samo osam u Zagrebu je otvorilo diplomatska predstavništva.[6] Nezavisna Država Hrvatska obuhvaćala je prostor nekadašnje Banovine, ostatak Bosne i Hercegovine i Srijem. Od 20. do 22. travnja prostor su na sastanku Joachim von Ribbentrop, njemački ministar vanjskih poslova i njegov talijanski kolega grof Galeazzo Ciano, podijelili na njemačku zonu na sjeveru i talijansku na jugu. Demarkacijska je crta prolazila nešto južnije od Samobora, Gline, zapadnom Banijom, južno od Bosanskog Novog, Mrkonjića, Travnika, Fojnice i Višegrada na Drinu. Talijani su svoje područje, osim «Prve zone», Italiji neposredno pripojenih područja, podijelili na još dva dijela: Drugu i Treću talijansku zonu. Druga, priobalna, trebala je ostati demitalizirana, a tamo vlasti NDH nisu smjele podizati vojne utvrde i držati veliku koncentraciju snaga. Italiji je Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. dan veliki dio dalmatinske obale, uglavnom na tragu onoga što su tražili još 1915. godine. Mada mađarska aneksija Međimurja i Baranje nikada nije priznata, ta su dva prostora na krajnjem sjeveru Hrvatske, tijekom rata ostala u Mađarskoj.

Duboke promjene koje je donijela uspostava NDH uključivala je drukčiji ustroj države, Ured za hrvatski jezik[7], drugog pokrovitelja. NDH je uskoro, slijedeći Osovinu, objavila i rat Sjedinjenim Američkim Državama, što je navelo američke Hrvate da izjave kako su uz „svoga predsjednika“, Franklina D. Roosevelta.[8] pa i vojvodu od Spoleta, princa talijanske dinastije Savoya koji je kao Tomislav II trebao sjesti na hrvatsko prijestolje, što se ipak nikada nije dogodilo. Ustaška vlast nastojala je stvoriti homogenu hrvatsku državu. Muslimani su smatrani Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a njihova kultura islamska inačica hrvatske kulture koja je sazdana od srednjoeuropske, sredozemne i islamske sastavnice. Takva je politika veći pozitivan odjek imala među muslimanskom elitom, no među običnim stanovnicima, ali to ne znači da veliki broj muslimana nije sudjelovao u oružanim postrojbama NDH.[9] Krajem rata stvaranje samostalnih muslimanskih jedinica, poput Bosanskih planinaca ili, od druge polovice 1943. stvorene 13. SS dobrovoljačke bosansko-hercegovačke planinske divizije (Hrvatska), kasnije Handžar, pokazuje kako je takav trend jačao. Njemačka narodnosna zajednica u Hrvatskoj postala je posebno privilegirana.[10] Srpska, židovska i romska zajednica već 30. travnja došle su pod udar Zakonskih odredbi o rasnoj pripadnosti, Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i Zakonske odredbe o državljanstvu. NDH je vrlo brzo posve slijedila njemačku praksu. Masovna uhićenja nepoćudnih počela su već polovicom lipnja 1941. godine. Prvi koncentracijski logor u NDH «Danica» kod Koprivnice osnovan je 15. travnja 1941. Masovna pogubljenja nepoćudnih zbog političkih ili rasnih razloga događala su se u Jadovnu na Velebitu, u Đakovu, logoru na Pagu, ali najveći je logor bio u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Na području NDH živjelo je oko 40 tisuća Židova, a ubijeno je više od 30 tisuća ljudi. Oni koji su se spasili priključili su se pokretu otpora ili su prebjegli na talijansko područje.[11] Stradali su gotovo svi Romi (nešto manje od 15.000 ljudi), dok su Srbi, koji su zapravo bili glavna meta u osnovi antisrpskog ustaškog pokreta, dijelom trebali biti prevedeni na katoličanstvo, a dijelom protjerani ili likvidirani. Procjenjuje se da su demografski gubici Srba s prostora NDH bili oko 385.000 ljudi.[12] U Jasenovcu je ukupno stradalo oko 80.000 ljudi, od čega najviše Srba i Židova, ali je među likvidiranima bilo i nešto više od 6.000 Hrvata.[13]

Katolička crkva pozdravila je stvaranje NDH, ali su neki njezini visoki predstavnici već vrlo rano osudili zločine. Najglasnije je nadbiskup Alojzije Stepinac progovorio u listopadu 1942., osudivši rasnu diskriminaciju. Mnogi drugi nisu bili toliko hrabri ili su pak posve, čak i aktivno, stali na stranu ustaške vlasti.[14] HSS, koja je do toga trenutka bila najorganiziranija, vodeća stranka sa stranačkom organizacijom i oružanim snagama, čiji su ministri sudjelovali u Kraljevskoj vladi u Londonu, izabrala je pasivnost. Vladko Maček kratko je vrijeme i sam zatvoren u Jasenovcu, kadnije držan u kućnom pritvoru na svome imanju u Kupincu. Članovi stranke su ili mirovali, dok se dio radikalizirao udesno, prišavši ustašama ili ulijevo, optirajući za stvarni otpor. Pavelićev režim je od samog početka bio ugrožen odnosom Italije i gospodarskim iscrpljivanjem Njemačke. Nasilništvo i zločini samo su ubzrali pobunu. Obzirom da je stanovništvo NDH gotovo jednom trećinom bilo srpsko, a u nekim dijelovima i posve kompaktno, pobuna se na prostoru NDH mogla očekivati. Već krajem travnja 1941. izvršeni su masovni zločini nad Srbima u Gudovcu kod Bjelovara, u Veljunu, Glini, Hercegovini.

Ustanak je pokrenula ilegalna Komunistička partija Jugoslavije u sklopu koje su do tada postojale i KP Slovenije i Hrvatske. Ukupno je broj komunističkih simpatizera i članova bio malen, zanemariv, ali je riječ bila o odlično organiziranoj i odlučnoj skupini. Na njezinom je čelu bio Josip Broz Tito koji je u trenutku uspostave NDH bio u Zagrebu. KPJ je stvorila Vojni komitet čime su spojene dužnosti šefa partije i gerilskih odreda u nastajanju. Tito je došao i na čelo Glavnog, od kraja rujna 1941. Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije. Sve dok je važio pakt između SSSR-a i Trećeg Reicha, komunistički se simpatizeri nisu upuštali u akcije. No već 22. lipnja 1941. pod zapovjedništvom Vlade Janjića Cape, u šumi Brezovica kraj Siska formiran je prvi partizanski odred i to prije no što je CK KPJ pozvao na opći ustanak.[15] Operativno partijsko rukovodstvo u Hrvatskoj vodili su Andrija Hebrang, Rade Končar i Vlado Popović, a u pojedinim dijelovima zemlje, kao Lici ili Dalmaciji odgovorni su bili članovi CK KPH Jakov Blažević, Vicko Krstulović, Karlo Mrazović, Pavle Gregorić, Josip Kraš itd. Ustanak u Hrvatskoj je bio spor, ali temeljit i dobro organiziran, tako da nikada nije bio slomljen do kraja rata. Masovnije je razmjere dobio nakon pobune, uglavnom Srba, u ličkom mjestašcu Srbu 27. srpnja 1941. godine.

Na čelu Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske (GŠ NOPOH), bio je general Ivan Rukavina, a kasnije Ivan Gošnjak. Politički je komesar GŠ bio najprije Marko Orešković, a potom Vladimir Bakarić. Već od ljeta 1942. do završnih operacija krajem 1944. pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske, bilo je oko 50% svih partizana Jugoslavije. U prvoj fazi – 1941. i prva polovica 1942., u NOP-u je oko 27% Srba, što je u prosjeku trostruko više nego Hrvata, ali se omjer postupno mijenja. Partizanski se ustanak brzo pretvorio u glavni sigurnosni problem ustaške države, ali i njihovih pokrovitelja. U „šumu“ se odlazi iz različitih razloga: otpora terorističkom režimu NDH, zbog postupnog razumijevanja da će Njemačka i Italija izgubiti rat, želja da se izbjegne sudbina poraženog. Sve ozbiljniji sukobi koji su vođeni uglavnom izvan velikih naselja, ali i na samom obodu gradova, navele su Nijemce i Talijane, ustaše i njihove regularne vojne snage Domobranstvo, na promjenu modela borbe. Sve je utjecalo i na ponašanje monarhističkih krugova okupljenih oko četničkih postrojbi i Jugoslavenske vojske u domovini („otadžbini“), ministra vojske u domovini Dragoljuba Draže Mihailovića.

 Jadran je početkom rata pretvoren u talijansko more, jer je Italija nadzirala Albaniju i Crnu Goru, golemi dio Slovenije. Srbi iz Dalmacije od civilnog su komesara za Dalmaciju dr. Bartoluccija već 8. svibnja 1941. tražili da se Italiji pripoji cijeli dalmatinski prostor.[16] Split je postao sjedište Odbora za pomoć izbjeglicama, kasnije Četničkog odbora, a po dolasku vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, jedna od političkih baza ovog pokreta. Oslanjajući se na simpatizere Kraljevine Jugoslavije i zagovornike integralističkog jugoslavenstva, povezivao se s četnicima u Kninskoj krajini. U tom je dijelu Hrvatske postojao najsnažniji četnički pokret s Dinarskom četničkom divizijom (ras)popa Momčila Đujića i Paje Popovića. Četnici, mada je među njima postojala razlika u stupnju podređenosti Draži Mihailoviću, nastupali su uglavnom na velikosrpskoj politici i vodili prije svega građanski rat. Sam Draža Mihailović kao protivnike Jugoslavenske vojske u otadžbini navodio je partizane, ustaše, muslimane i Hrvate. Tek kasnije na red će doći Nijemci i Talijani.[17]

Talijanska se taktika borbe unekoliko promijenila nakon što je Mario Roatta stigao u Dalmaciju. Ambiciozan, neugodan, željan promijeniti mit o miroljubivim Talijanima, uskoro je zbog kampanje odmazde prema stanovništvu prozvan “Crnom zvijeri”. Roatta je uspostavio suradnju s četnicima. Pobijedi li Osovina, Srbi su Italiji bili korisni zbog presizanja Talijana na hrvatske prostore i trajnog nezadovoljstva – ma kako to paradoksalno zvučalo – fašističkih saveznika Hrvata-ustaša. Pođe li rat drukčije, Srbi će biti skloniji Italiji: Talijanima se nisu suprotstavljali, a tijekom rata Rim ih je pomagao. Konačno, četnici su se borili protiv partizana. Roatta je prije svega čuvao obalu. Talijanske jedinice u unutrašnjosti koncentrirane su tek u veća naselja i uz prometnice. Time je olakšan položaj partizanskih snaga koje su se 1942. povlačile prema zapadu i dubini teritorija Nezavisne Države Hrvatske. Pokolji Hrvata i muslimana u unutrašnjosti Italiji su ipak smetali zbog spirale nasilja i međusobne osvete.[18] Smrt četničkog vojvode Birčanina početkom veljače 1943. uzdrmala je ionako malobrojnu, često salonsku, organizaciju u Splitu i Dalmaciji, iako nastojanje Draže Mihailovića da se pokret reorganizira, ojača građanskim političarima, po mogućnosti Hrvatima, stvori vojne postrojbe, koji bi pokazivali da je riječ o svejugoslavenskom pokretu, nije prestajala.[19] Četnička je politika bila uglavnom posve neuspješna u sjevernim dijelovima Hrvatske, gdje je živjelo mnogo Srba.[20] Ukupno, pokret je antagonizirao sve nesrpske nacije, čime je dramatično opadao i utjecaj kraljevskih institucija u inozemstvu.

Stalnim jačanjem NOB-a Tito postaje politički takmac svima koji su očekivali povratak na vlast u trenutku kada saveznička koalicija porazi sile Osovine. Tako se od samog početka na hrvatskom prostoru pokazala razdvojenost na tri povijesne opcije: prozapadnu demokratsku koju je činila Hrvatska seljačke stranka, profašističku koju je činio ustaški pokret i komunističku, izrazito vjernu Staljinovoj Rusiji. Slično su podijeljene bile i manjine u Hrvatskoj, odane četnicima ili partizanima, zadovoljne njemačkim ili talijanskim okupacijom ili spremne na odlazak u borbu (kasnije su organizirane i partizanske jedinice Talijana, Nijemaca, Židova, Čeha i sl.). Demokratska i komunistička opcija ustroj buduće zajednice u kojoj se Hrvatska trebala nalaziti, vidjele su su kao barem autonomiju ili federaciju; Banovina Hrvatska bila je za HSS taj minimum, oko čega se njihovi ministri često sukobljavaju i u krugovima izbjegličke Vlade u Londonu.[21] Komunističko vodstvo, u svakoj od budućih federalnih jedinica stvorilo je Glavne štabove, pa tako i najorganiziraniji GŠ Hrvatske. Motivi glavnih vođa KPJ za takvu organizaciju države vjerojatno su izvirali i iz iskustva kada su se formirali kao misleći komunisti.[22]

Vodstvo partizanskog pokreta skrivalo je da im je cilj ne samo osvojiti vlast, već stvoriti društveno uređenje poput onog u SSSR-u. Usporedo s mrežom partizanskih jedinica, posvuda su uspostavljeni I organi vlasti, od najmanjeg sela do razine općine, kotara, regije i nacionalne, federalne razine. Narodna vlast, kako se nazivala, organizirana je kroz Narodnooslobodilačke odbore (NOO), kojih je u Hrvatskoj već 1941. osnovano 677. Partijske su organizacije djelovale konspirativno. U Sloveniji i Hrvatskoj obnova se Jugoslavije nije spominjala sve do jeseni 1942., ali je ona bila logična i nužna, proizlazila je iz odluka članova savezničke, protuosovinske koalicije kojom se nacistička prekrajanja svijeta nisu priznavala. Tito se u promidžbi tijekom rata spominje tek kao vrhovni komandat, ne i vođa Partije. Parole poput „nema povrataka na staro“ bile su popularne u zapadnom dijelu zemlje, dok je čvrsto inzistiranje na obnovi Jugoslavije odgovaralo mnogim drugima. Parizani su, uglavnom svi, bili mladi, teenageri, seljačka djeca s jedva nešto škole. Bio je to pogodan materijal za upisivanje bilo čega, stvaranje odanih, katkada i fanatiziranih boraca. Partizanska propaganda nudila je kritiku prošlog, vremena ratova, izrabljivanja, ropstva i mržnje, obećavajući bratstvo i jedinstvo i svijetlu budućnost.

NDH je sve manje mogla jamčiti sigurnost svojim stanovnicima, a diktatorski ustroj malo je komu odgovarao. Parlament, nazvan Hrvatski državni sabor, održao je svega tri zasijedanja u Zagebu i kao tijelo bez ikakve važnosti, raspušten je 28. prosinca 1942. Ante Pavelić i radikalni „rasovi“ ustaškog pokreta, sve su jače, u kaotičnim okolnostima i zločinu, obnašali vlast. Partizani su politički program i viziju budućnosti pokazali nakon osvajanja Bihaća u srcu NDH. Grad je trebalo zauzeti kako bi se 25. obljetnica Oktobarske revolucije proslavila baš tamo i pretvorilo ga se u sjedište „Titove Države“. U Bihaću je od 26. do 27. studenog 1942. održano je i Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), zapravo parlamenta. Zastupnici su bili određeni, među njima i predstavnik HSS-a. Na čelo AVNOJ-a postavljen je hrvatski, nekomunistički, političar Ivan Ribar, nekadašnji predsjednik Ustavotvorne skupštine 1920. godine. Hrvatski su se izaslanici odmah organizirali u Inicijativni odbor za sazivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH).[23]

Početkom 1943. s promjenom na bojištu u Africi, sjever istočnog Sredozemlja, pa i europski jugoistok, dobiva na važnosti. Mada još borbeno malo opasne već 10. rujna 1942. u Podgori su stvorene i mornaričke postrojbe – Pomorski vod, a u siječnju 1943. Prvi mornarički odred, što je Nijemcima i Talijanima dodatno usložnjavalo prilike. Nijemci su, prije no što bi se Saveznici iskrcali u Italiji i eventualno pokušali iskrcati na istočnojadransku obalu, željeli uništiti one koji su bili saveznici Saveznika. U situaciji kada je ugrožena bila sama Italija, uz prijetnju iskrcavanja na drugu obalu, trebalo je uništiti partizane i četnike. Njemački general Alexander Löhr, koji je iz Soluna odgovarao za čitavo područje Jugoistoka, sukladno Hitlerovim zapovjedima, odbio je pregovore s partizanima, unatoč pozitivnom stavu lokalnih zapovjednika. Tako je nastojanje da se NOV-u prizna status zaraćene strane propao, a tzv. Martovski pregovori Vladimira Velebita i Milovana Đilasa, visokih partizanskih dužnosnika koji su došli u Zagreb, završili su tek razmjenom zarobljenika. Kod partizana je postojao strah da bi se nakon iskrcavanja Saveznika četnici mogli pojaviti kao – barem jedan – od „domaćina“ i tako otežati krajnje političke ciljeve uređenja države Titu. Operaciju „Weiss“ talijanske postrojbe nisu dobro prihvatile. Joachim von Ribbentrop, nacistički šef diplomacije i general Walter Warlimont osobno su Mussoliniju prenijeli pismo Adolfa Hitlera u kojem se traži da Talijani jednako predano uništavaju četničke i partizanske jedinice. Mussolini je odgovorio da će na to pristati tek kada partizani prestanu biti opasni.[24]

Moguće iskrcavanje Saveznika, dramatične pobjede Crvene armije na Istočnom bojištu, različito su doživjele različite političke struje. Svi koji su bili vezani uz ratni stroj Osovine političku su sudbinu ionako vezali uz uspjeh Berlina i Rima. Za Tita i Dražu Mihailovića Drugi svjetski rat značio je i borbu za sasvim konkretne, unutarnje političke ciljeve. Titovi partizani vodili su socijalnu revoluciju s nastojanjem da poslije rata uspostave vlast sličnu onoj u Sovjetskom Savezu. Četnički pokret, bez ozbira što Hrvati u njemu ne sudjeluju, priznavan je od Kraljevske vlade u izbjeglištvu, a time i od Hrvatske seljačke stranke, čiji ministri sudjeluju u radu svih kabineta u kojima je general Draža Mihailović bio član. Četnička je logika bila očuvati vlastite snage, ali i izboriti očuvanje monarhijskog režima na kraju rata. U tome nastojanju smetnju su predstavljali partizani, pa je Mihailović prihvaćao pomoć Talijana, izbjegavao sukobe s Nijemcima s kojima su četnički vođe katkada surađivali. Izravnih se sukoba i pokolja muslimanskog ili hrvatskog stanovništva četnici ne libe. Ustaške i četničke jedinice također se uglavnom ne sukobljavaju. Početkom 1943. izgledalo je da je došao trenutak obračuna s partizanskim snagama, ali su partizani probili obruč, trajno na Naretvi razbili četnike, a potom uspješno, uz teške gubitke, izdržali operaciju „Schwartz“ na rijeci Sutjeski. Većinu jedinica u obje bitke i više od polovice poginulih na partizanskoj strani činili su borci iz Hrvatske, prije svega Dalmacije.[25] 

Preživljavanje u velikim bitkama koje su u partizanskoj historiografiji zvane četvrtom i petom ofenzivom, a Neretva zbog velikog broja bolesnih od tifusa i „Bitkom za ranjenike“ značila je puno u budućem tijeku rata. Četnici su uništeni, jezgra i vodstvo partizana sačuvano, dočekana je kapitulacija Italije 8. rujna 1943., što je dalo golemi impuls ustanku. Područja koja su držale fašističke jedinice kratko zauzimaju partizani, koje razoružavaju desetke tisuća Talijana i po prvi puta dolaze do teškog oruđa. Okružni i pokrajinski NOO za Istru proglasili su 13. i 25. rujna sjedinjenje poluotoka s Hrvatskom. Pazinske su odluke, kao i priključenje Rijeke, otoka i Zadra, potvrđene i na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske u Otočcu i Plitvičkim jezerima od 13. do 14. lipnja 1943. godine. Pjesnik je Vladimir Nazor izabran za predsjednika njegovog Izvršnog odbora. Bilo je to najveće predstavničko tijelo Partizanske Hrvatske. Ubrzo su slijedile konferencije Antifašističkog saveza žena i USAOH-a, omladinske organizacije. Svrgavanje Mussolinija bilo je signal i vlastima NDH. Edo Bulat imenovan je državnim ministrom za oslobođene krajeve NDH, koji su, u dogovoru s Berlinom, uključivali hrvatske prostore ustupljene Italiji Rimskim ugovorima.[26] Ipak, Rijeka i Istra s dijelovima slovenskih i sjevernih talijanskih područja postali su njemačka operativna zona Jadransko primorje, a NDH nije dobila ni savezničkim bombardiranjima uništeni grad Zadar.[27] Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika stvorena na sjeveru Italije, nije priznala gubitak istočnojadranske obale. Dolazak Nijemaca u Dalmaciju golemi je broj stanovnika obale i otoka nagnao u zbijeg preko mora do Italije, a onda u egipatski El-Shatt, gdje je skoro 30.000 ljudi, uglavnom Hrvata, živjelo do kraja rata.[28]

Izgradnja ustanova nove vlasti pojačana je krajem 1943. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a sredinom listopada 1943. održano je u Plaškom, a sada je Nazor na čelu Predsjedništva. Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u Jajcu 29. studenog 1943. godine. Imenovan je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), što je bila vlada Nove Jugoslavije, na čelu s Titom. Usvojena je i Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, pa se ona u dokumentima i zvala Federativna Narodna Jugoslavija. Kralju je privremeno zabranjen povratak u zemlju, Josipu Brozu dodijeljen čin maršala. Ne računajući vrhove partizanskog pokreta, u radu AVNOJ-a sudjeluje 37 predstavnika iz Hrvatske. U isto vrijeme u Teheranu su na sastanku Velike trojice Staljin, Churchill i Roosevelt odlučili prihvatiti Tita kao saveznika u borbi protiv Osovine, prije svega zbog aktivne borbe. Temeljeno je to i na izvještajima koje je britanski premijer Winston Churchill dobivao od članova britanskih misija koje su o svemu izvještavale s jugoslavenskog terena. Najpoznatiji britanski izaslanici bili su brigadir Fitzroy Maclean, koji je Churchilla u Kairu prije leta za Teheran i obavijestio o prilikama u Jugoslaviji, F.W.D. Deakin, pa Churchillov sin Randolph i drugi. Iako nije bila presudna za promjenu britanskog stava prema Kraljevskoj vladi u Londonu, neprestana kriza i međusobni sukobi među ministrima različitih nacionalnosti, nisu pridonosili njezinom ugledu. “Jugoslaveni su nesretni jer nemaju čovjeka dovoljno velikog da bi njihove poslove vodio hrabro, širokog pogleda, uz političku mudrost i domišljatost… Vlada nema jedinstva. U svakom slučaju, hrvatska opstrukcija će se vjerojatno nastaviti i paralizirati bilo kakvu uspješnu vladinu aktivnost“, pisao je jedan britanski diplomat.[29] Hrvatski otpor velikosrpskim političarima u Londonu imao je, međutim, u određenom smislu potporu britanske administracije. Nestabilna zemlja izjedana međunacionanim sukobima nije bila ničiji cilj. Britanska je administracija nastojala izvući što više u novim okolnostima koje kraljevski političari često nisu dokraja uviđali, a koji su pokazivali da se bez novih čimbenika na terenu neće moći uređivati buduće prilike. To je potvrđivala i djelatnost partizanskih diplomata, prije svega Vladimira Velebita, ali i prvog šefa diplomacije, također hrvatskog političara Josipa Smodlake.[30]

Iz Jajca se početkom 1944. Vrhovni štab i vodstvo NKOJ-a povuklo u Drvar. U Drvaru se Vrhovnom štabu priključila i sovjetska vojna misija generala Kornjejeva.[31] Mada je pokušaj da se padobranskim desantom u operaciji „Konjićev skok“ u svibnju 1944. Tito uhvati pokazao koliko ozbiljni protivnici Nijemci još mogu biti, borba za političko priznanje pokreta i osiguranje vlasti jednom kada rat prestane, sada je dominantna. Tito je iz Bosne engleskom letjelciom prebačen u Italiju, a potom na otok Vis, gdje boravi sve do oslobođenja Beograda.

U Zagrebu je sa sve nepovoljnijim vijestima sve više nezadovoljnika ili onih koji su ustrašeni vjerojatnim ishodom rata. Istoga ljeta kada je na Hitlera izvršen najopasniji pokušaj atentata, skupina nezadovoljnika nazivanih i „anglofili“ unutar ustaškog pokreta, ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i domobranski general Ante Vokić, nastojali su, posve uzaludno, NDH prebaciti u tabor Saveznika. Nijemce je trebalo razoružati, Pavelića i najzadrtije pristaše smijeniti, a Saveznike pozvati da se iskrcaju na Jadran. Nespretno vođena akcija 30. kolovoza 1944. završila je uhićenjem Lorkovića i Vokića, koji su na samom kraju rata likvidirani u Lepoglavi.[32]  Među sudionicima priprema puča Vokić-Lorković bio je i August Košutić, jedan od najistaknutijih vođa «sredinskog» HSS-a. On je početkom rujna 1944. napustio Zagreb i otišao u partizane. Pregovori u Glavnom štabu Hrvatske pokazuju kako je vodstvo HSS-a još uvijek smatralo da je ta stranka stožerna među Hrvatima. Bilo je to na tragu odlučujućih razgovora koji su s HSS-om vođeni tijekom 1944. Delegacija HSS-a u travnju je 1944. došla u sjedište CK KPH s pisanom platformom “Temeljna načela i konstatacije” u kojoj je postavljena teza da je HSS “legitimni predstavnik hrvatskoga naroda i da je program HSS-a postao nerazoriv duhovni temelj političkog mišljenja i težnja hrvatskog naroda”. Autori platforme zalagali su se za socijalnu i demokratsku Hrvatsku, koja može biti i u savezu i s ostalim jugoslavenskim narodima. CK KPH je “odbio temeljna načela”, tražeći da HSS prizna Federalnu Državu Hrvatsku, dokumente ZAVNOH-a i AVNOJ-a, te da učine sve kako bi privolili domobransku vojsku na koju su, tvrdili su, imali veliki utjecaj, da uđe u sastav partizanske vojske. Partizani su ponudu odbili ne samo zbog osjećaja da su pobjednici, već i dogmatskog odnosa prema građanskim snagama. Intimno je i u najtežim trenucima 1941. vladao osjećaj da je riječ o pristašama režima NDH. Sada su HSS osjećali pravim i jedinim protivnikom, jer će nakon rata ta stranka i dalje biti utjecajna među širokim slojevima. Tako je i 1944. August Košutić, koji je neprestano inzistirao na ravnopravnosti HSS-a i KPJ/H uhićen i interniran. Dio članstva HSS-a na čelu s Božidarom Magovcem, Franjom Gažijem, Franom Frolom itd. putem Izvršnog odbora i glasila «Slobodni dom», vratio je staro ime stranke (Hrvatska republikanska seljačka stranka), nastojeći članove i simpatizere HSS-a privući u Narodnooslobodilačku borbu. Nakon rata HRSS je u osnovi postao frakcija KPH. Ovim će proces demokratizacije, političkog pluralizma, koji pod sovjetskim patronatom ionako nije imao velikih nadi za uspjeh, biti dodatno i rano zaustavljen.

Dramatična promjena na čelu Kraljevske vlade dogodila se kada je konačno prevladalo gledanje da se samo u izravnim pregovorima s Titom, može postići povoljno rješenje za Jugoslaviju nakon rata. Britanci su već neko vrijeme vjerojatno nastojali što više ne-komunista uključiti u pratizane, ne bi li razvodnili komunistički karakter otpora, ali rezultata nije bilo. Američki kandidat za novog premijera bio je hrvatski ban Ivan Šubašić. Kako je on u SAD-u uvijek i jasno tvrdio da su interesi Saveznika prije svega i interesi Hrvata, nikada ne dvojeći o važnosti pobjede nad Osovinom, kooperativnost koju je pokazao bila je važan razlog što ga je američka tajna služba, a onda i diplomatski krugovi, predložila za šefa Kraljevske vlade. Time su Amerikanci od lipnja 1944. po prvi puta dobili najviši izvor u jugoslavenskoj vlasti, po prvi su puta imali najvažniju ulogu u stvaranju neke jugoslavenske vlade, dok su Hrvati sa Šubašićem dobili prvog predsjednika kraljevskog kabineta uopće.[33] 

Prvi izravni pregovori Tita i Šubašića održani su sredinom lipnja 1944. na Visu. Pregovori su pošli posve drukčije no što su to priželjkivali Churchill, a posebno kralj Petar, pa i HSS. Kraljevska vlada predala je Titu nacrt platforme za pregovore. Josip Smodlaka je u Titovo ime učinio isto.[34] Oko nacrta Šubašić se gotovo uopće nije borio, pa je britanska strana Šubašiću zamijerala popustljivost i nedovoljnu odlučnost. Ipak, kako je Randolph Churchill javio ocu: «… pomogli mi Titu ili ne, poslije rata on će biti gospodar Jugoslavije. (…) Ovog časa njegovi (Petrovi, op.autora) izgledi da se vrati na prijesto gotovo su nikakvi. Tito – republikanac po uvjerenju i iz interesa – nadzirat će plebiscit koji će, kada rat završi, odlučiti o budućem ustavnom ustrojstvu. Sumnjam da će 10% ljudi glasati za povratak monarhije».[35] Po povratku u London Šubašić je gotovo slavodobitno, predstavnike kraljevske strane i HSS-a obavijestio o rezultatima. Ivan Krnjević kasnije se sjećao kako je: “Mene zval telefonski slavodobitno, kako je on uredil sve odnose… Vi ste izdali hrvatski narod, izdali ste Stjepana Radića i onu organizaciju po kojoj ste došli u politiku i postali narodni zastupnik”, odgovorio mu je nekadašnji potpredsjednik Vlade.[36] Kralj je, unatoč nagovaranju da ništa ne potpisuje, popustio britanskom pritisku. Zbog Jugoslavije, bila je britanska logika, ionako nije trebalo doći do sukobljavanja sa Sovjetima. Osmoga kolovoza 1944. Šubašić je pozvao sve patriotske snage da se udruže u borbi protiv okupatora s Titovim snagama.

Tito se s britanskim premijerom Winstonom Churchillom u Napulju sastao 12. kolovoza 1944. godine. Bilo je to jasno priznavanje partizanskog pokreta. Nekoliko dana kasnije, Tito je odletio na prvi susret sa Staljinom u Moskvu. Razgovor je bio srdačan. Titu je obećano teško naoružanje i oprema par eskadrila ratnih aviona. Glavni je cilj Broza bio od Staljina dobiti odluku da pošalje neke postrojbe Crvene armije u Srbiju. Staljin je Titu sugerirao da prihvati i Kralja, komu može „zabiti nož u leđa“ bude li pravio probleme. Staljin se sve više ponašao kao državnik, manje kao netko tko brine za revoluciju, pa je zato i mogao predlagati „demokratski interludij“, koji je, konačno, postojao u većini istočnoeuropskih država.

Jedinice 3. ukrajinskog fronta pod zapovjedništvom maršala Tolbuhina zauzele 25. kolovoza 1944. Bukurešt, nastavile su se kretati prema Bugarskoj, koja je 9. rujna 1944. kapitulirala. Potom su Bugari i Sovjeti prodrli krajem rujna u Srbiju i sa snagom od oko 70.000 vojnika porazile njemačke i antikomunističke postrojbe, oslobodivši uz partizane 20. listopada 1944. Beograd. Tamo se konačno glavi grad partizanske države preselio iz grada Visa. Sve središnje institucije – Tito, CK KPJ, AVNOJ, NKOJ, sve tri savezničke vojne misije, nova telegrafska agencija i druge institucije – prelaze na istok..

U Beogradu je sklopljen i drugi sporazum Tito-Šubašić 1. studenog 1944., kada su postavljena načela stvaranja privremene, jedinstvene vlasti. Odlučeno je da će se sudbinu kralja Petra II Karađorđevića odlučiti referendum. Prijestolje u zemlji u međuvremenu će predstavljati Kraljevsko namjesništvo koje je kralj Petar II potvrdio tek kasnije. Prema aneksu Sporazuma slobodni su se izbori imali održati tri mjeseca nakon potpunog oslobođenja zemlje. Kako jugoslavenska država nikada nije prestala postojati, bio je to značajni diplomatski uspjeh maršala Tita. Nastavljajući se na Viški sporazum dvojice hrvatskih poltičara, na sastanku Velike trojice u Jalti u veljači 1945. dogovoreno je da se smjesta pristupi stvaranju jedinstvene vlade, uz preporuku da se sastav AVNOJ-a proširi «članovima posljednjeg jugoslavenskog parlamenta koji se nisu kompromitirali suradnjom s neprijateljem». 

Zajednička Vlada Tita i Šubašića stvorena je 7. ožujka nakon što je ostavku podnijela Kraljevska vlada dr. Ivana Šubašića i Titov NKOJ. U privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije, kako se država privremeno zvala, Šubašić je bio ministar vanjskih poslova, a Tito, osim premijera i minstar rata. U vladu Tito-Šubašić uključena je i nekolicina građanskih političara. Iz Hrvatske su to bili prije svega članovi HSS-a: dr. Rudolf Bićanić, dr. Juraj Šutej. Prisega novog kabineta dana je Kraljevskom namjesništvu (konačno potvrđenom 2. ožujka 1945. u sastavu Srđan Budisavljević, Ante Mandić – obojica iz Hrvatske – i Dušan Sernec) i Predsjedništvu AVNOJ-a. Nekoliko tjedana kasnije, 14. travnja 1945., u Splitu je stvorena vlada Federalne Države Hrvatske. Predsjednik je bio Vladimir Bakarić, sekretar CK KPH od smjene Andrije Hebranga 14. listopada 1944. Hebrang je dijelom smijenjen zbog „nacionalističkog zastranjivanja“, ali i činjenice da je bio jedan od sposobnijih kadrova s kojim je komunistički vrh tada raspolagao. U Beogradu je imenovan povjerenikom za trgovinu i industriju u NKOJ-u, predsjednikom Privrednog savjeta, a kasnije je postao ministar industrije u vladi Tito-Šubašić.

Zbog njemačkog povlačenja iz Grčke i važnosti komunikacija koje su prelazile preko hrvatskog prostora, posljednja godina rata dovela je do pat-pozicije. Hrvatski zapadni prostori bili su dio tzv. lijevka koji se sredinom europskog kontinenta protezao od sjevera do juga, gdje je, stisnut sa zapada i istoka, još uvijek postojao Njemački Reich. NDH je tako do kraja dijelila sudbinu Hitlera i postala poslijednja uništena saveznica Trećeg Reicha. Na prostoru NDH koncentrirao se oko 300.000 pripadnika njemačke vojske grupe armija “E”. Mada su partizanske jedinice znatno ojačale i imale oko 151.550 boraca, a domobranske su postrojbe neprestano dezertirale, ukupan je broj vojnika Hrvatskih oružanih snaga, kako se od jeseni 1944. zvala Ustaška vojnica koja je spojena s Domobranstvom, svejedno brojala oko 150.000 ljudi.[37] Oružane snage NDH bile su brojčano uglavnom izjednačene s partizanskim jedinicama, a nije se moglo očekivati njihovo potpuno raspadanje.

Postrojbe maršala Žukova u Beč su ušle 12. travnja, a Berlin 1. svibnja. Pavelić je još uvijek u Zagrebu, mada se znalo da su putovi povlačenja prema zapadu ograničeni, svedeni na jednu prometnicu kroz Sloveniju. Glavne snage NDH za sve su to vrijeme u rovovima srijemske ravnice ili su potiskivani prema Zagrebu. Tek 12. travnja 1944. počelo je povlačenje ustaško domobranskih i njemačkih jedinica, a napuštanje Grada Zagreba 6. svibnja, kada je rat već završen. Drama i tragedija tih snaga je bila u tome što oni nikako fizički nisu mogli prijeći put od Zagrebu u Austriju, što im je bio cilj da bi se predali zapadnim saveznicima, već su bili zarobljeni. Moguće je da su njemački generali, koji su upravljali povlačenjem iz središta Jugoslavije prema Austriji, naredili da ustaško domobranske snage budu žrtvovane kao zaštitnica njemačkih snaga. Naime, njemačke postrojbe u Italiji pod zapovjedništvom maršala Keseleringa su tek 1. svibnja bile na putu izlaska iz Italije u Sloveniju, a zatim u Austriju. S druge strane snage maršala Fjodora Tolbuhina su već krajem travnja izbile u Maribor, pa su svi putovi za izlazak iz klopke bili manje-više zatvoreni.

Jugoslavenska armija, kako je nazvana dotadašnja NOV i POJ (Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije), nastupala je iz središta zemlje prema Austriji i Italiji sa četiri armije. Treća armija je nastupala pravcem: Osijek, Virovitica, Varaždin, Maribor, Prva armija linijom: Šid, Vinkovci, Slavonski Brod, Novska, Zagreb, Druga armija crtom: dolina desne obale rijeke Save tj. Posavinom do Karlovca, prema Zagrebu. Najpoznatija, teritorijalno najvažnija, bila je Četvrta armija (dalmatinska). Ona je iz Dalmacije preko Like izbila u Istru i 1. svibnja 1945. zauzela Trst, prije dolaska angloameričkih snaga iz Italije. Tito je pod svaku cijenu, čak riskirajući i oružane sukobe sa savezničkim snagama, pokušavao zadržati Trst sa ciljem zahvaćanja što većeg teritorija za Hrvatsku i Sloveniju, odnosno za Jugoslaviju. Trst je napušten tri dana kasnije, ali je prostor Istre i dijela Slovenije ostao pod nadzorom JA i tada već zapravo ušao u sastav nove države.

Borci Posavskog odreda u Zagreb su ušli 8. svibnja 1945. Potom je II armija pod zapovjedništvom Koče Popovića probila žestoko branjenu Zvonimirovu liniju, koja je trebala štititi odstupnicu povlačećim Hrvatskim oružanim snagama i civilima koji su ih slijedili u Austriju. Samo nekoliko dana kasnije X. «zagrebački» korpus postao je Zagrebački garnizon, ali je raspušten nekoliko dana kasnije. Konačno su sve ratne operacije završene 15. svibnja 1945., jer se, zbog straha od osvete, a u nadi da će ih spasiti zapadni saveznici, dijelovi vojske NDH pružali otpor koji je tada slomljen.

Skupljeni na polju kod Bleiburga, generali Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen u tamošnjem su dvorcu pregovarali s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji postrojbi NDH zapadnim saveznicima. Britanci su postupili u skladu sa zaključcima na konferenciji Velike trojice u Jalti, pa su zajedno sa slovenskim domobranima i pripadnicima četničkih postrojbi, hrvatski vojnici i civili predani Trećoj jugoslavenskoj armiji pod zapovjedništvom Koste Nađa. Kako su Titove jedinice ušle na teritorij Austrije, a prijetila je mogućnost izbijanja većeg sukoba, Britanci su, iako svjesni da bi izručivanje zarobljenika moglo biti pogubno «za njihovo zdravlje», «očistili palubu», jer se s tolikim brojem izbjeglih, a do jučer neprijateljski raspoloženih vojnika, logistički ne bi moglo nositi u slučaju izbijanja sukoba s Titovim partizanima. Bez suda je na prostoru Jugoslavije likvidirano nekoliko desetaka tisuća ljudi, a dio je stradao u tzv. «križnim putovima».

Drugi svjetski rat na tlu bivše Jugoslavije bio je krvaviji i složeniji u odnosu na sve druge zemlje. Ukupno su se vodile najmanje četiri vrste sukoba: oslobodilački rati protiv okupatora, međunacionalni rat između pojedinih naroda Jugoslavije, kao što je to slučaj s ustašama i četnicima ili borbe između Srba i Albanaca u prvim mjesecima nakon rata itd. Treća vrsta rata je građanski rat unutar svake pojedine nacije što je najizrazitije bilo u Hrvatskoj jer rat između hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša traje četiri godine. Konačno, vodio se i jedan tip međuvjerskog rata. Naime, sve religije su u tom ratu, naravno svaka na svoj način i svaka sa svojom moći, međusobno su se sukobile ili podržavale.

U takvim je okolnostima, po završteku krvavog sukoba, nakon što je njemačka, židovska, romska i, u većem dijelu i talijanska zajednica uglavnom nestala, a normalno tkivo društva nakon višegodišnjeg krvavog rata, strašnih zločina (u Hrvatskoj prije svega prema Srbima) bilo posve razoreno, trebalo je uspostaviti mirnodopsku državnu organizaciju. Svima koji nisu željeli društvo poput onog kakvog je vidio Tito, bila je to nemoguća zadaća. Treće zasijedanje AVNOJ-a održano je u Beogradu od 7. do 26. kolovoza 1945. godine. Prihvaćeno je sve što je zaključeno u Jalti, proširen sastav narodnih poslanika onima koji su u skupštini sjedili 1938., ali se “nisu kompromitirali”, kao i ličnostima “raznih političkih grupa”. Već 10. kolovoza AVNOJ se preimenovao u Privremenu narodnu skupštinu DFJ i pripremio izbore za Ustavotvornu skupštinu. Tito je, kao predsjednik Ministarskog savjeta, ukazom 31. kolovoza 1945. raspisao izbore.

Dio kraljevskih političara koji su ostali u Ujedinjenom Kraljevstvu, uglavnom Srba, 3. je listopada 1945. uputio predstavnicima pet Velikih sila Memorandum šefova i vođa demokratskih političkih stranaka Jugoslavije u Londonu. Bila je to još jedna u nizu sličnih izjava kakve su upućivali i Slovenci i Vladko Maček. “Veliki saveznici, nema sumnje, radili su u dobroj vjeri i nadahnuti najvišim idealima kada su održali formalnu legalnost kraljevske Jugoslavenske Vlade i savjetovali Kralju Petru II da primi Dr. Ivana Šubašića kao predsjednika Vlade. Na nesreću, Dr. Ivan Šubašić, koji nije predstavljao nikoga u našoj zemlji zaključio je sporazum samo s jednim gerilskim pokretom, prelazeći preko drugog, ustanovio jedno nelegalno Regentstvo i osnovao vladu potpuno potčinjenu Komunističkoj stranci.[38] Regentstvo ne predstavlja nikoga, a unatoč dijelu nekomunističkih ministara i diplomata, vlada je bila čvrsto Titova, tvrdili su podvlačeći i dalje neprijateljstvo prema političarima iz drugih dijelova Jugoslavije. Kao i tijekom rata, zaboravljali su da je sve što se dogodilo imalo sankciju Saveznika i bilo ono na što je Tito želio pristati.

S druge strane ma koliko retorički govorili i pisali da su za jedinstvenu frontu s građanskim strankama, komunisti su intimno ne samo bili protiv takve suradnje, već su činili sve što su mogli da blokiraju suradnju što je dovelo do njihove i formalne zakonske zabrane nakon rata. Drugi svjetski rat na tlu bivše Jugoslavije bio je najkrvaviji i najsloženiji u odnosu na sve druge zemlje. Ovdje se radi o najmanje četiri vrste sukoba: oslobodilački rati protiv okupatora, međunacionalni rat između pojedinih naroda Jugoslavije, kao što je to slučaj s ustašama i četnicima ili borbe između Srba i Albanaca u prvim mjesecima nakon rata itd. Treća vrsta rata je građanski rat unutar svake pojedine nacije što je najizrazitije bilo u Hrvatskoj i to zato što je u njoj, za razliku od Srbije, rat između hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša trajao je četiri godine. Konačno Jugoslavije se dogodilo i jedna vrsta međuvjerskog rata. Naime, sve religije su u tom ratu, naravno svaka na svoj način i svaka sa svojom moći. Sve religije u Jugoslaviji su podupirale jedne, a suprotstavljale se drugima.

Osmog listopada 1945. Ivan Šubašić, teško bolestan nakon moždanog udara 16. rujna i Juraj Šutej konačno podnose ostavke na mjesta u Vladi izjavljujući da: «… u zemlji, i pored svih datih obećanja, još uvijek narod ne uživa ličnu i pravnu sigurnost, već živi u takvom strahu od svojevoljnih i nekontroliranih državnih organa, da je svakome postalo jasno da su riječi i duh sporazuma ostali mrtvo slovo na papiru». Demonstracija nije imala nikakvog učinka, jer su pripreme za izbore raspisane za 11. studenog, nastavljene. Kako je nekoliko godina kasnije Šubašić pisao Churchillu: „Meni je bilo jasno da u svojim rukama nisam imao nikakvih aduta, osim pohvale moga sporazuma s maršalom Titom od Velike trojice iz Jalte. Znao sam da ću trebati biti iznimno ustrajan ako konačno želim imati bilo kakav pomirljujuću ili olakšavajući utjecaj. Svejedno, biti strpljiv je jedno, a naivan posve drugo.“ [39]

Oporbene skupine, uključujući HSS, izbore su bojkotirale, pa su vlasti, želeći stvoirit privid pune legitimnosti, postavile tzv. ćoravu kutiju, nasuprot kutiji Narodnog fronta, iza koje stoji KPJ. Nesumnjivo da je Josip Broz osobno bio vrlo popularan, ali su teror i uhićenja, izdvajanje s lista čitavih obitelji čiji su pojedini članovi bili suradnici Nijemaca ili ustaša, podmetanje paklenih strojeva, primjerice ispred knjižare Marije Radić u središtu Zagreba, zasigurno narušile bilo kakvo  demokratsko ozračje za izbor prve vlade u oslobođenoj zemlji. Lista Narodne fronte (KPJ još uvijek djeluje poluilegalno) odnijela je premoćnu pobjedu. Procjena Vladka Mačeka da zapadne demokracije neće prihvatiti rezultate ovakvih izbora bila je pogrešna. DFJ je 29. studenog postala Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a Federalna Hrvatska, Narodna Republika Hrvatska (NRH). Maršal Tito imenovan je predsjednikom Vlade, dok je na čelu Skupštine Ivan Ribar. Sada je i formalno potvrđen njegov položaj potpunog gospodara zemlje kojoj je bio na čelu izvršne vlasti, vojske i jedine stvarno postojeće partije, KPJ. Višestranačje u Jugoslaviji formalno je potrajalo još nekoliko godina.

Iako su političari u egzilu pozivali Saveznike da dalje ne priznaje Titovu vlast, već da pomognu uspostavu demokratskog režima, sve je bilo uzalud jer je sve bilo posve nestvarno, nerealno, a njihovi argumenti i netočni i međusobno različiti. Nove vlasti koje su čvrsto nazirale sve poluge života lako i brzo su priznale sve velike sile, bez da se postavljalo previše pitanja. Staljinu je Jugoslavija bila sigurnosno manje važna od Bugarske ili Rumunjske, s kojima je njegovo carstvo graničilo. Konačno, «Balkan – za razliku od carske Rusije, nije područje prvorazredne strateške važnosti za Sovjetski Savez».[40] Zapad je čuvao Italiju i Grčku. Započinjao je Hladni rat, a Jugoslavija je bila jedno od njegovih prvih bojišta.

[1] Prpić 2004:34-35; Gligorijević 2001:10-13; Goldstein 2008:207; Pavlowitch 2008:15.
[2] Pavlowitch 2008:20.
[3] Mačekova se izjava neprestano vrtila na radio-stanicama: „Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, kji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom vladom“.
Samardžija 2008:31 prema „Hrvatski dnevnik“, god. VI., br, 1874., 13. travanj 1941.
[4] Ristović 1995: 171, 172, 176.
[5] Connelly 1999:10, 19
[6] NDH su priznale vlasti u Berlinu, Rimu, Budimpešti, Sofiji, Bukureštu, Bratislavi, Tokiju, Madridu, vlast Nacionalne Kine, Danske, Finske i Mandžurije. Vidi o tome u: Kisić Kolanović Goldstein 2008:251.
[7] Samardžija 2008:osobito na str. 31-54.
[8] Prpić 1997:234-235; Jakovina 2010:758-762.
[9] Kisić-Kolanović 2009.405 i drugdje.
[10] Goldstein 2008:242-243.
[11] Goldstein 2008: 257; Goldstein 2001:645-648
[12] Roksandić 2006:90 (prema Žerjaviću).
[13] Mataušić 2006:48. Prema obrađenim podacima iz Jasenovca 2005. godine u logoru je stradalo 80.022 osobe, od kojih 919 Muslimana, 7.745 Roma, 11.111 Židova, 47.679 Srba.
[14] Phayer 2010:33 i drugdje; Goldstein 2008:231-233.
[15] Anti Paveliću napad na SSSR bio je posve durkčiji signal. On je već 16. srpnja 1941. donio odluku o stvaranju Hrvatske legije (369. pješačke pukovnije), koja je razbijena u borbama kod Staljingrada. 
[16] Bošković 2006:268-269.
[17] Kay 1991:10.
[18] Ball 2009:142-143; Pavlowitch 2008:122-129.
[19] Bošković 2006:273-275. Od istaknutijih Splićana najvažniji zagovornici mihailovića bili su Niko Bartulović, književnik Đuro Vilović itd.
[20] Banac 1990:99.
[21] Kay 1991.
[22] Bilandžić 1999:109-119. Misli se na Dresdenski kongres KPJ i doktrinu po kojoj je svaka Jugoslavija tamnica za nesrpske narode, pa je zadaća komunista raditi na njeziom uništenju.
[23] Maticka 2006:183.
[24] Ball 2009:190-191; 198-199.
[25] Anić 2005:130-137; 142-144.
[26] Barić 1998.:55-59..
[27] Isto, 72-74.
[28] Goldstein 2008:325.
[29] Kay 1991:13.
[30] Šuvar 2001:103-111 i dalje; Banac 1990:92-93.
[31] Timofejev 2010:39-40.
[32] Jug 2004.: 104-108; Goldstein 2003.:303-304; Bilandžić 1999.:174-176; Kisić-Kolanović 1998.
[33] Schmidt 2002:73-80; Pavlović 1998:314-318; Banac 1990:33.
[34] Smodlaka 1989:506-516.
[35] Biber 1981:204.
[36] Prpić 2004:58-59.
[37] Anić 2005.:255. Njemački podaci iz početka 1944. procjenjivali su broj partizanskih jedinica na tek nešto više od 100.000 ljudi, od čeka je 80.000 aktivno na prostoru NDH. Pavlowitch 2008:215-216.
[38] Ilić 2001:246.
[39] Pismo Churchillu poslano je iz Zagreba 22. studenog 1951.
[40] Mastny 1996:20.

LITERATURA:

Knjige:

  1. ANIĆ, Nikola 2005. Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945. Zagreb: Multigraf marketing/Savez antifašističkih boraca i antifašista RH.
  2. BANAC, Ivo 1990. Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu. Zagreb:Globus.
  3. BALL, Simon 2009. The Bitter Sea. The Struggle for Mastery in the Mediterranean 1935-1949.  London:Harper Press.
  4. BIBER, Dušan ur. 1981. Tito-Churchill, strogo tajno. Zagreb:Globus.
  5. BILANDŽIĆ, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999.
  6. BOBAN, Ljubo, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Školska knjiga/Stvarnost, Zagreb 1990.
  7. BURLEIGH, Michael 2000. The Third reich, A New History. New York: Hill and Wang.
  8. GLIGORIJEVIĆ, Branislav 2001. Kralj Petar II Karađorđević u vrtlogu britanske politike ili kako je ukinuta monarhija u Jugoslaviji. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
  9. GOBETTI, Eric 2007. L’Occupazione Allegra. Gli italiani in Jugoslavia (1941-1943). Roma: Carocci editore.
  10. GOLDSTEIN, Ivo, Holokaust u Zagrebu, Novi liber, Zagreb 2001.
  11. GOLDSTEIN, Slavko 2007. 1941. Godina koja se vraća. Zagreb: Novi liber.
  12. JELIĆ-BUTIĆ, Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Sveučilišna naklada liber i Školska knjiga, Zagreb 1977.
  13. JUG, Damir 2004. Oružane snage NDH, sveukupni ustroj. Zagreb:Nova stvarnost i HINUS.
  14. KERSHAW, Ian 2001. Hitler 1936-1945: Nemesis. London:Penguin Books.
  15. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada 1997. Vojskovođa i politika, Sjećanja Slavka Kvaternika. Zagreb: Golden marketing.
  16. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada 1998. Ministar urotnik, Mladen Lorković. Zagreb: Hrvatski državni arhiv/Golden marketing.
  17. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada 2009. Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945. Zagreb: Hrvatski institut za povijest/Školska knjiga.
  18. LEES, Lorraine M. 2007. Yugoslav-Americans and National Security during World War II. Urbana and Chicago: University of Illinois Press.
  19. MASTNY, Vojtech 1996. The Cold War and Soviet Insecurity. The Stalin Years. New York/Oxford:Oxford University Press.
  20. MATKOVIĆ, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Kratak pregled, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 1994.
  21. PAVLOWITCH, Stevan K. 2008. Hitler’s New Disorder. The Second World War in Yugoslavia. London:Hurst and company.
  22. PAVLOVIĆ, Vojislav 1998. Od Monarhije do Republike. SAD i Jugoslavija (1941-1945). Beograd:Clio.
  23. PETRANOVIĆ, Branko/DAUTOVIĆ, Sava 1988. Jugoslovenska revolucija i SSSR (1941-1945). Beograd:Narodna knjiga.
  24. PHAYER, Michael 2010. Pio XII., Holokaust i Hladni rat. Zagreb:Tehnička knjiga/Golden marketing.
  25. PRPIĆ, Jure 1997. Hrvati u Americi (njihova povijest i doprinos Americi i Hrvatskoj). Zagreb:Hrvatska matica iseljenika.
  26. SAMARDŽIJA, Marko 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagreb:Hrvatska sveučilišna naklada.
  27. SMODLAKA, Josip 1989. Izabrani spisi. Split:Književni krug.
  28. VUKOVIĆ, Goran 1985. Klopka za koljače. Spomen-pordučje Jasenovac.
  29. XXX. Partizanska i komunistička represijaiI zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska. Slavonski Brod/Zagreb: Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje/Hrvatski institut za povijest.

Članci:

  1. BARIĆ, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1934.-studeni 1944.). U: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 31, Zagreb 1998.
  2. CONNELLY, John, Nazis and Slavs: From Racial Theory to Racist Practice, U: Central European History, Vol.32, No.1, Humanities Press 1999.
  3. ILIĆ, Saša, Londonski memorandum 1945. godine. Aoel demokratskih stranaka u izbeglištvu na zavođenje jednopratijske diktature u Jugoslaviji, 241-248. U: Arhiv, časopis Arhiva Jugoslavije, God II, br.2, Beograd 2001.
  4. JAKOVINA, Tvrtko, Nezavisna Država Hrvatska u Hitlerovom osovinskom sustavu. U: Spomen područje Jasenovac, Jasenovac 2006.
  5. JAKOVINA, Tvrtko, Američki predsjednici i europski jugoistok u 20. i 21. stoljeću. Ratne intervencije, partnerstvo i sukobi na europskoj periferiji. U: Stephena Graubarda „Predsjednici. Povijest vladanja američkih predsjednika modernog doba“; TIM press, Zagreb 2010.
  6. KAY, M. A., The Yugoslav Government in Exile and the Problems of Restoration, 1-19. In: East European Quarterly, XXV, No.1, March 1991.
  7. MATAUŠIĆ, Nataša, Koncentracioni logor Jasenovac. U: Spomen područje Jasenovac, Jasenovac 2006.
  8. MATICKA, Marijan, Hrvatska iskustva s parlamentarizmom u 20. stoljeću, 177-189. U: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb 2006., Matica hrvatska.
  9. PAVLAKOVIĆ, Vjeran, Twilight of the Revolutionaries: “Naši Španci” and the End of Yugoslavia, 1175-1191. U: Europe-Asia Studies, vol. 62, No.7, September 2010. University of Glasgow: Routlidge.
  10. RISTOVIĆ, Milan 1995. The Birth of “Southeastern Europe” and the Death of “The Balkans”, 169-176. U: Thetis, Mannheimer Beiträge zur Klassichen Archäologie und Geschichte Griechenlands und Zyperns, Band 2, Mannheim 1995.
  11. ROKSANDIĆ, Drago, O tragediji, traumi i katarzi: Srbi u jasenovačkom logoru, 1941.-1945. U: Spomen područje Jasenovac, Jasenovac 2006.
  12. SCHMIDT, Amy, Hrvatska i zapadni saveznici. U: Časopis za suvremenu povijest 34., br.1., Zagreb 2002.
  13. TERZIĆ, Milan, American-Yugoslav Relations in the Second World War (1941-1945), 120-132. U: 125 Years of Diplomatic Relations between the USA and Serbia, ur. Ljubinka Trgovčević, Beograd 2008, Faculty of Political Sciences/University of Belgrade.
  14. TIMOFIJEV, Aleksej, Uloga i delatnost zvanične sovjetske vojne misije u Jugoslaviji u jesen i zimu 1944. U: Tokovi istorije, 1/2010, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd.
POVIJEST
ALEKSANDAR HUT KONODOTRŠČINA

2012.

Imala sam tri želje:
unatoč svemu ipak svirati violinu,
vratiti se u Peštu prije ili kasnije
i voditi samo smislene razgovore.
Nije se ostvarila ni jedna.
No zato se dogodilo više nego što sam mogla zamisliti.
Na primjer –
završila sam u zajedničkoj grobnici.

Došli su po nas iz ovog ili onog razloga.
Uglavnom,
po stoti put je ispalo
da se ne isplati biti Židov.
Biti Srbin.
Jednostavno biti.
Došli su po nas usred bijelog dana
i tako prekršili književne konvencije.

Dok su nas požurivali u koloni
moja šestomjesečna kćer je zaplakala.
Mladić s puškom zapovijedio je da je ušutkam.
Znala sam da je to nemoguće
i spustila sam bebu u snijeg.
Poslije,
kad je ondje pronađe neka žena,
odnese je kući
i odgoji pod drugim imenom,
mislit će se da sam je ostavila da je spasim.
Međutim, ispustila sam dijete
da me ne upucaju na licu mjesta
i tako kupila dodatnih deset minuta života –
odgodila sam susret sa smrću koji me prestravio.
Ali što se tu uopće ima odgađati
pa smrt ionako traje cijelu vječnost.

Svi mi pogubljeni
pretvorili smo se u šest kristala
i sad lebdimo poništeni.
Čekamo da prođe vječnost
i jedni s drugima nikad ne razgovaramo.
Ali zato promatramo one koji šeću šumom.

Najdraži su mi ljubavni parovi –
sva stratišta svijeta treba poništiti vaginalnom sluzi i spermom.
Volim i jelene
zato što ih mrtva mogu promatrati izbliza:
ponekad ih pomazim po glavi.
Ono što ne volim,
to su obljetnice
i vijenci.
Pogotovo vijenci –
žive uopće ne zabrinjava što je cvijeće
mnogo duže uvenulo nego svježe.
Osim toga mrzim kad drže govore pobožno tihim glasom.
Svi se oni,
sa živima to je jasno,
okupljaju radi sebe
i zanimljivo je promatrati ih koliko su napeti dok se slikaju.
I kako ih rastuži kad ne dođe predsjednik skupštine općine,
bivši saborski zastupnik,
dogradonačelnik,
bilo tko tko nije nitko.
Poslije dok odlaze
slušam ih kako se ponovo zatvaraju u kalupe svoje sudbine,
a njihovim razgovorima
ne volim biti pozadina.
Smatram to,
bez daljnjeg,
kršenjem ljudskih prava
pravo na koje
polažu i mrtvi.

POEZIJA
JADRAN BOBANTOPONIMI SIGURNE SMRTI

Razgovarao:  SAŠA ŠIMPRAGA, 2013.

Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. RedateljJadran Boban, povjesničar po obrazovanju i autor dokumentarnog filma „Duhovi Zagreba“,  govori o Dotrščini na temeljuistraživanja za budući dokumentarni film koji će problematizirati događaje iz prošlosti ali i sadašnjosti toga zagrebačkog lokaliteta kao mjesta izbrisanog iz kolektivne memorije.

KAKAV JE BIO PROFIL LJUDI UBIJANIH NA DOTRŠČINI?

Na Dotrščini su pogubljeni ljudi koji su suđeni na prijekim sudovima, vojnim i civilnim, a pogubljeni su i oni koji nisu uopće bili suđeni, niti im je krivnja po bilo kojoj osnovi dokazivana, kao taoci, iz odmazde. Takvo kolektivno kažnjavanje nije bilo proizvoljno. U zakonodavstvu NDH postojala je Zakonska odredba kojom su bile propisane odmazde, grupna ubijanja talaca u slučaju kad počinitelji diverzija nisu uhvaćeni, što je bila direktna povreda IV. haške konvencije iz 1907. godine. Kolektivno ubijanje talaca radi odmazde bilo je izdvojeno kao posebna točka optužnice i na suđenjima u Nurembergu. Velik broj pogubljenih bio je ipak suđen, uglavnom za djela protiv države, suradnje s Narodno-oslobodilačkim pokretom, špijunaže, davanja novčane pomoći NOP-u, bacanja letaka, sve do banalnih stvari. Kazneni zakoni NDH i Zakonska odredba o zaštiti naroda i države omogućavali su smrtnu kaznu za vrlo širok raspon djela, pa se tako mogla izgubiti i za vrijeđanje poglavnika, države, ustaškog pokreta, širenje uznemirujućih vijesti i kojekakve druge verbalne „ispade“.

Likvidacije na Dotrščini ili Rakovom potoku nisu se skrivale, za razliku od mnogih masovnih stratišta širom NDH, gdje se ubijalo bez ikakvih sudova, skriveno, u tišini, u jednoj sirovoj derivaciji nacističke Nacht und Nebel doktrine. Egzekucije taoca i osuđenih na smrt u Zagrebu su često oglašavane u novinama ili plakatima postavljanim po gradu, kao upozorenje i prijetnja. Od 1943. su osuđenike već i javno vješali na bandere po gradu.

Izgleda da je prvi na Dotrščini strijeljan Dušan Zelembaba, kuhar u hotelu Esplanada, u svibnju 1941. godine. Nedugo zatim ubijena su četiri mladića uhvaćena kako dijele letke. Već u kolovozu 1941. ovdje je ubijena velika grupa Židova i komunista, građana Zagreba, njih oko dvije stotine, kao odmazda za napad pripadnika SKOJ-a na ustašku jedinicu kraj Botaničkog vrta, kada je ranjeno 28 ustaša. Ta egzekucija je bila naveliko oglašena plakatima, na kojima stoji da su pogubljeni „komunisti i židovi, intelektualni začetnici zločina“. Tako je, recimo, jedna od „intelektualnih začetnica“ bila i 15 godišnja učenica Vera Gross. Postoji u Državnom arhivu svjedočenje grobara koji je prisustvovao strijeljanju, i koji je pokapao žrtve, nije to lako čitati.

Četiri su godine dovođeni ljudi u Dotrščinu, pojedinačno ili u grupama. Pred sam kraj rata, 1945. godine, ubijena je jedna grupa srpskih seljaka iz Baranje i okolice Vinkovaca. Bilo je ovdje i zarobljenih partizana, iako ne puno, kao i zatvorenika koji su dovođeni u Zagreb iz drugih krajeva zemlje. No, dobar dio žrtva su bili građani Zagreba, koji većinom nisu bili komunisti, niti su svi bili simpatizeri komunizma. Ali, definitivno su bili antifašisti, preciznije, protivnici ustaškog režima. I kad sam već kod toga da spominjem nacionalnost žrtava, većina su bili Hrvati.

Evo, kad samo nasumice pročitam neka osobna imena ubijenih, Alfred, Aron, Milutin, Ankica, Josip, Ivan, Stanka, August, Emina, Lavoslav, Franjo, Salih, već i zvuk izgovorenog kazuje mnogo. Tu je bilo profesora, novinara, inženjera, studenata, učenika, ali i domaćica, seljaka, željezničara, obrtnika, konobara. I umalo pa još djece, jer Vera Gross nije bila jedina petnaestogodišnjakinja među žrtvama. Gotovo je to skica tadašnjeg Zagreba.

Na Dotrščini je pogubljen i veći broj domobranskih časnika kojima je suđeno za suradnju ili pomaganje NOP-u. Recimo, samo u četiri procesa vođena 1944. godine, kod samo jednog od nekoliko sudaca Ratnog suda u Zagrebu, osuđeno je 109 domobranskih vojnika i časnika, čak i onih viših, s činom pukovnika. Suđeni su za suradnju s partizanima, i više od polovine njih su do kraja rata ubijeni, što na Dotrščini, što u Lepoglavi, ili Jasenovcu.

Pokopani su u šumi i ljudi koji su pogubljeni negdje drugdje, zatim oni koji su umrli od „srčane kljenuti“ po zatvorima – tako je to obično bilo navođeno u izvještajima zatvorskih liječnika. Obitelji su na razne načine saznavali gdje su ubijeni pokopani, od grobara, stražara, rijetkih svjedoka, pa su često premještali pokojnike na druga groblja. Može se zamisliti koliko je moralo biti mučno, iskapati u šumi tijela najmilijih.

Sam naziv šume, Dotrščina, nije se spominjao u tadašnjoj zagrebačkoj javnosti. Ljudi su znali da je stratiše negdje u blizini parka Maksimir, tako su i govorili – „Odpeljan u Maksimir“. Kako je zlokobno znao zazvučati taj Maksimir, može se pročitati i u sjećanjima povjesničara književnosti Antuna Barca, ili arhitekta Milovana Kovačevića. Maksimir i Rakov potok, to su bila dva toponima koja su u značila sigurnu smrt.

KAKO SU UTVRĐENE ŽRTVE DOTRŠČINE, ODNOSNO O KAKVIM PROCJENAMA BROJA ŽRTAVA MOŽEMO GOVORITI?

Godine 1980. započet je ozbiljan arhivski projekt utvrđivanja sudbina žrtava stanovnika Zagreba u Drugom svjetskom ratu. Istina, to se istraživanje bavilo isključivo žrtvama „fašizma i fašističkog terora“. Došlo se do broja od 18.627 matičnih listova poginulih, ali taj posao nikad nije završen. Već i za ubijene zagrebačke Židove utvrđeno je kako nisu svi na tom popisu. U istraživanju je korištena sva dostupna arhivska građa, dokumenti sudova i redarstva NDH, novinski oglasi i izjave svjedoka. Nažalost, projekt je prekinut 1985. godine, nije nikad završen i za dobar dio poginulih nije utvrđeno mjesto smrti, niti svi podaci verificirani i sistematski obrađeni. Uglavnom, za 637 žrtava bilo je moguće sa sigurnošću utvrditi, imenom i prezimenom, da su ubijene na Dotrščini. Dosta podataka o ubijenima davali su nakon rata grobari koji su bili angažirani na pokapanju žrtava, mitničari s maksimirske i markuševačke mitnice, i seljaci iz okolice. Svi su oni svjedočili o mnogo većem broju ljudi koji su dovođeni na Dotrščinu, ali većinu imena i precizan broj nije bilo moguće utvrditi.

Jedna manja ekshumacija napravljena je još 1946. godine, kada je pronađeno 316 žrtava iz više grobnica i pojedinačnih grobova uz Štefanovečku cestu. Komisija koja je tada vodila ekshumaciju ustanovila je da se skupine grobova i grobnica nalaze na još tri veća područja u šumi, da je padina prema Štefanovečkoj cesti posuta pojedinačnim grobovima, ali se od ekshumacija na tim lokacijama odustalo, jer žrtve uglavnom nije bilo moguće identificirati. I od tih tristotinjak ekshumiranih žrtava samo je za manji broj ustanovljen identitet.

Raditi kalkulacije ili zaključke na osnovu svega ovog, to bi bilo neodgovorno, inije na meni da radim procjene. Neargumentirani martiriji na ovim našim prostorima odviše su puta bili preludij zla. Ipak, opravdano se može pretpostaviti da je žrtava bilo dosta više od brojki koje su ovdje spomenute.

LAŽNE ULOGE

ZA AUGUSTA CESARCA SMATRA SE DA JE UBIJEN NA DOTRŠČINI, NO TAJ PODATAK JE IPAK UPITAN?

Da, nikad nije sa sigurnošću utvrđeno gdje je i kako Cesarec ubijen i pokopan, ali je kao vjerojatno uzeto da je ubijen 17. srpnja 1941. godine, kad su u Dotrščini strijeljani bjegunci iz Kerestinca, koji su bili zatvoreni u zatvoru u ulici Franje Račkog.

Cesarec je bio interniran u Kerestincu s velikom grupom ljevičara i komunista, većim brojem lijevo orijentiranih intelektualaca, a što je tragično, sam se prijavio policiji nakon što je čuo da ga traže. 

Dana 9. srpnja 1941. devetorica zatvorenika, dr. Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, dr. Ivo Kun, Zvonimir Richtman, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Simo Crnogorac i Alfred Bergman odvedeni su iz Kerestinca i strijeljani na Dotrščini. Strijeljani su kao odmazda za ubojstvo policijskog agenta Tiljka u Zagrebu. Njihovo ubojstvo uvjerilo je ostale zatvorenike da nemaju druge, nego pokušati pobjeći. U noći 13. na 14. srpnja 1941., osamdesetak zatvorenika je savladalo stražu i pobjeglo, ali nisu bili prihvaćeni od grupa određenih izvana da im pomognu. Kako i zašto se to dogodilo, to je već jedna opširnija tema. Uglavnom, samo su dvanaestorica uspjela pobjeći. August Cesarec je uhvaćen.

Cesarec je, izgleda, kao poznata javna osoba i pisac, bio vrijedan nekima u ustaškom vodstvu, te su ga htjeli prisiliti na javno pokajanje. To će postati ubrzo jasno. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se nekrolog u sarajevskom Katoličkom tjedniku, gdje je opisano navodno Cesarčevo obraćenje i ispovijed svećeniku neposredno prije nego će biti strijeljan. Miroslav Krleža, Cesarčev vrlo blizak prijatelj, bio je ogorčen tom laži, i zapisao je u svoj dnevnik „Nije im bilo dovoljno da su ga ubili, nego su uznastojali da ga dotuku posmrtno po drugi put!“.

Postojala su dvojica svjedoka koji su nakon rata tvrdili da su Cesarca vidjeli u zatvoru u ulici Račkog, dan-dva nakon strijeljanja zatočenika u Dotrščini, a jedan od njih je tvrdio da ga je u zatvoru i ubio policijski isljednik, Cerovski. Moguće je da su Cesarca željeli uplašiti pogubljenjem drugova i još jednom prisiliti na pokajanje. No, na koncu nije važno gdje je skončao, u Dotrščini ili zatvoru. Ubijen je.

Šezdesetih je pak godina otkriven natpis u jednoj od podrumskih ćelija bivšeg zatvora u ulici Franje Račkog, onaj znameniti oproštajni natpis 44 osuđenika na smrt, ispisan olovkom, koji završava uzvikom „Živjela sovjetska Hrvatska“, a koji je kasnije poslužio Franji Tuđmanu, i mnogima drugima kao argument u tvrdnji da su hrvatski komunisti bili za Hrvatsku državu, onu koja isključuje Jugoslaviju. Niti ovdje nije Cesarčeva priča završena, nedavno se opet pojavljuje, ovaj put kao lik u noveli, idealist na krivoj strani, ali ipak „naš“, državotvorni Hrvat.

Cesarec „posmrtno“, kako kaže Krleža, i dalje igra od drugih napisane uloge.

U Dotrščini je ubijena i Cesarčeva supruga, doktorica Marija Vinski.

KOJA SU SAZNANJA O EGZEKUCIJAMA U PORAĆU TJ. NAKON 8. SVIBNJA 1945. ?

Bilo je likvidacija, bilo je osvete, prije svega, najviše prema pripadnicima ustaških postrojbi. Na ovom području, od Gračana do Granešine, iznad Dubrave, preko Maksimira i Dotrščine vođene su borbe do 11. svibnja, a sporadično i par dana kasnije. Dijelovi nekih ustaških jedinica, Poglavnikovog tjelesnog zdruga i njemačkih jedinica, povlačili su se prema Medvednici ovim pravcem, a ustaške su jedinice čak krenule u jednu manju protu-ofenzivu. Bilo je dosta žrtava na obje strane. Po mnogo čemu sudeći, vjerojatno je da su tamo zarobljeni ustaški i njemački vojnici streljani, kao što je vjerojatno i to da tih prvih 10, 15 dana nakon oslobođenja hapšeni skriveni ustaše, policijski agenti, suradnici režima, i često je bila dovoljna površna denuncijacija da nekoga uhapsi, nekoga i ubije. Sigurno je da su u tih par tjedana ljudi ubijeni bez suđenja, i vrlo je moguće da su ubijeni i neki potpuno nevini. Moguće je, naravno, da je netko ubijen i u samoj Dotrščini. Čuo sam, do sad, iz druge ruke, za jednog ustašu koji je, po pričanju, tamo ubijen. Inače, 1945. šuma na Dotrščini više nije postojala, posječena je 1944. godine.

Također, neki ljudi koji žive u okolici spominju logor za zatvorenike, na Fakultetskom dobru kraj Maksimira, i staru ciglanu u kojoj su zatvorenici radili. Čitao sam jedno svjedočanstvo, a mogu se i od ljudi u okolici čuti priče o ubijanju zarobljenika u tom logoru. Ne mogu tvrditi što je istina, ali je često slučaj kod takvih priča da gdje ima dima, bilo je i nekakve vatre.

U okolici Gračana postoje grobnice, uglavnom su službeno dokumentirane odmah 1945. godine, nakon prestanka borbi, neke se otkapaju i danas. Sad, o kolikim žrtvama je riječ i tko je sve ubijen, teško je govoriti. Da je netko želio, mogao je barem približno utvrditi dio činjenica u posljednjih 20 i nešto godina. Nije to nemoguće, dijelom je informacije i dalje moguće rekonstruirati. No, službena, državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina nije se pretjerano bavila činjenicama, pa tako u Prijedlogu izvješća o radu kojeg je 1999. godine Saboru podnijela, stoji kako je na Dotrščini ubijeno 7.000 ljudi, i to isključivo u svibnju 1945. godine, od strane partizana. To je napisano bez ijednog dokaza, dapače, zaposlenici Komisije sasvim su sigurno imali uvid u dokumente, i morali su znati kako stoje stvari. To je ona ista komisija koja je u 7 godina rada uspjela utvrditi da su u Jasenovcu umrle i ubijene 2.238 osobe. Već i ovo dovodi u sumnju autentičnost rezultata tih istraživanja.

Zločina je sigurno bilo, ali, kad netko zločine počinjene u NDH pokušava relativizirati i sakriti ovime što se desilo u svibnju 1945., tada je riječ o zlonamjernom falsifikatu. I upravo radi toga, i ne samo radi toga, treba utvrditi točne činjenice. Jer, velika je bila greška ne dozvoliti poraženima da oplakuju svoje mrtve. Ne samo da nije ljudski ispravno prema onim koji također tuguju, već i radi onoga što potisnute traume i skrivena žalovanja ostavljaju generacijama koje ga nasljeđuju, kad metastaziraju u osjećaj nepravde kojemu nije važna istina, i u kojem je društvo podijeljeno isključivo na „naše“ i „njihove“, jedne anđeoski ispravne, druge oličenje zla. To ne može završiti dobro. Mrtvi su na ovim prostorima kapital za buduće obračune, i tome nikad kraja.

SUSTAVNI ZLOČIN

OD DEVEDESETIH DOTRŠČINA JE POTPUNO NESTALA IZ KOLEKTIVNE MEMORIJE ZAGREBA, PA UMJESTO KULTURE SJEĆANJA, MOŽEMO GOVORITI O SVOJEVRSNOJ KULTURI ZABORAVA. TREBA LI TO MJESTO BITI NPR. DIJELOM SLUŽBENIH PROTOKOLA O OBLJETNICAMA?

Trebalo bi. U Dotrščinskoj šumi se nije desio incident, tamo se četiri godine dešavao sistematski zločin. Ali, mene više zanima kako znanje o Dotrščini učiniti dostupnim. Mogu li protokoli tome doprinijeli, ne znam. Komemoracije, vijenci, govori, ta službena nomenklatura dijelom je zaslužna što su ljudi koji žive u okolici Dotrščine uvijek izbjegavali spomen-park. Bilo im je odbojno, djelovalo kao naličje vlasti i sistema. Kad se vijenci postavljaju iz dišpeta, otpora, demonstracije, tad znaju privlačiti. Nije da  takve komemoracije ne kriju oboljenja, ali to je već drugi par rukava.

Zanimljivo je koliko je Dotrščina iščezla iz kolektivne memorije. Prije svega, iščezla je iz dostupnih informacija, iz školskih udžbenika, nestala je iz javnog diskursa. Ne samo to, imam osjećaj da je i simbolički prazno mjesto – nema niti negativnih reakcija, pa da netko oštećuje spomenike ili grobnice. Istina, početkom devedesetih je bilo devastacije, u onoj organiziranoj orgiji uništavanja spomena na antifašizam. No, sada uglavnom na spomenike klinci rišu imena, urežu natpise kao „Matea & Zvone“, takve stvari.

Čak i stanovnici koji danas žive u blizini i okolici šume, na Žutom bregu, u Čretu ili Granešinskim Novakima govore o „partizanskom groblju“ ili „partizanskim spomenicima“, jer ne znaju o čemu je riječ.  Pretpostavljam da većina prolaznika nije ni svjesna da su u šumi zaista grobovi, kamoli da znaju što se u Dotrščini zaista dešavalo. Ima tome više razloga. Prije svega, okolica Dotrščine je bila slabo naseljena u vrijeme rata, ljudi su se u većem broju počeli naseljavati tek pedesetih godina. Jednostavno, malo tko je imao prenijeti informaciju iz prve ruke. Uređenjem šume u spomen-park 1960-ih godina Dotrščina je apstrahirana i prevedena u uopćeni simbol otpora fašizmu, bez traga konkretnim ljudima i njihovim sudbina. Uklonjena su obilježja s osobnim imenima, koja su postavile obitelji ubijenih, a grobnice su označene malim granitnim kockama. Nije to nužno loše, ne mislim da bi ovo trebalo biti mjesto nekog formaliziranog zagrobnog pijeteta, nelagode. Ni malo mi ne smeta što ljudi tamo beru gljive, šeću pse, ili na klupama vode ljubav. Življenje je, uostalom, najveća počast mrtvima. To je lijepa, smirena šuma, nimalo strašna. Ali, informacija o tome što se dogodilo na Dotrščini morala bi postojati u nekom obliku vidljiva u spomen-parku. Netko tko se danas tamo zatekne ne može saznati što se dešavalo u Dotrščini, one osnovne informacije, tko, kako i zašto, ne postoje. Da nije dokumenata u Hrvatskom državnom arhivu, ne znam bi li itko mogao u nekoj skoroj budućnosti rekonstruirati što se u Dotrščini dešavalo u Drugom svjetskom ratu.

Zato je to pitanje i za Grad, za gradske institucije. Što je memorija, i što je identitet jednog grada? Na službenim web stranicama grada Zagreba stoji da Dotrščina „ima značaj memorijalnog obilježja povijesnog događaja iz razdoblja antifašizma u II. svjetskom ratu“, to je sve. Već i ako je ovaj birokratski izraz nesmotreno upotrijebljen, posljedica je kamufliranje istine. Na koncu, zrinjevački španceraji, Ljerke Šram, automobili Ferdinanda Budickog, sve je to svijet koji nikad nije imao veze sa životom velike većine stanovnika grada, onih preko „štreke“, ili u Kožarskoj ulici. Tisuće je velikih i malih priča, tragova, znakova, pukotina u tijelu grada, koje ga učinile onakvim kakav jest. Mislim da ih je vrijedno održavati na životu.

Usput, sin Ferdinanda Budickog umro je kao zatočenik u ustaškom logoru Stara Gradiška, od tifusa.

Vrijedilo bi dobro razmisliti kako oblikovati i na koje načine učiniti memoriju Dotrščine prisutnom i vidljivom. Zagreb se mijenja, stanovništvo cirkulira, ljudi se doseljavaju. Nema više kontinuiteta kolektivne memorije, tako da mi se ponekad čini da je lakše povući liniju od, recimo, Melkiora Tresića do Branimira Štulića, nego li kroz posljednjih dvadesetak godina. Besmisleno je apelirati na sentimente, ili neku tradiciju grada. Današnji Zagreb teško da ima puno veze sa ondašnjim, i to je sasvim normalno.

Znam se zapitati, u dešperaciji, kakav je smisao ponavljati i iskapati iznova ove činjenice, što ćemo sa spomenom na zločine? Uvriježeno je reći kako su spomeni na stratišta upozorenje za budućnost, „da se ne ponovi“. Govorilo se tako nakon Prvog svjetskog rata, govorilo se i nakon Auschwitza, i gdje smo sad – grobnice se i dalje zakapaju i otkapaju. Ali, siguran sam da u tom vrzinom kolu imaju ulogu i skrivanja povijesti – jednostavno je to George Orwell sročio kroz parolu „tko vlada prošlošću, vlada budućnošću“. Sve dok su krivotvorenja i neznanje moćna oruđa za buduće sukobe, postoji razlog zašto o Dotrščini treba govoriti. Mitovi ne stoje dobro s činjenicama.

/ Objavljeno u sklopu temata Dotrščina,Zarez, broj 373-374 od 19. prosinca 2013. /

INTERVJU
Silva KalčićZvučna šetnja Davora Sanvincentija

2013.

Radom „Spiegel im Spiegel“, Davor Sanvincenti pobjednik je prvog javnog natječaja za privremenu memorijalnu intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina koja je i bila izvedena na proljeće 2013. godine

Foto: Ana Ogrizović

Zvučna šetnja naslovljena Spiegel im Spiegel Davora Sanvincentija, privremena memorijalna umjetnička intervencija Virtualnog muzeja Dotrščina, mogla se doživjeti na prostoru istoimenoga zagrebačkog spomen-parka svake srijede tijekom mjeseca svibnja ove godine. Na prvi javni natječaj za privremenu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina, provedenog u okviru aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina, autorskog projekta Saše Šimprage realiziranog u okviru Dokumente – centra za součavanje s prošlošću, pristiglo je 23 prijedloga, a o prijedlogu koji će biti nagrađen i realiziran odlučio je žiri u sastavu Lidija Butković Mićin, Ana Elizabet i Saša Šimpraga. Cilj natječaja bio je, je posredstvom suvremene umjetnosti i suvremenih načina bilježenja sjećanja u javnom prostoru, profilirati Spomen-park Dotrščinu kao živo mjesto sjećanja na tisuće Zagrepčana i Zagrepčanki te građana iz okolice Zagreba te drugih koji su strijeljani na prostoru parka u Drugom svjetskom ratu.

Multimedijski umjetnik Davor Sanvincenti (1979.) poznat i pod nadimcima Messmatik i Gurtjo Ningmor, angažira se na području audiovizualnih istraživanja i antropologije vizualne kulture, istražujući granice percepcije i konstrukcije događaja. Zvučna šetnja Spiegel im Spiegel je site-specific intervencija koja uključuje dramaturške tekstove spisateljice Ivane Sajko koje rekreiraju povijest lokacije na način vizualizacije slika, kao hodogram polusatne šetnje od ulaza u park do privremene Šumske dvorane u Dolini grobova. Zvučni zapis, u trajanju od 33 minute, zamišljen je kao direktni intimni dijalog s posjetiteljem, utišanim i izoliranim od vanjskih podražaja kako bi razvio koncentraciju i osjetljivost prema memoriji mjesta. Tekst Ivane Sajko započinje rekreacijom stvaranja, Geneze: “Na početku je tama, na kraju je svjetlo; tako kažu./Ide glazba, ispunjava sredinu/da je pod kožom svijeta, u kori hrasta, u peludu bilja, u mrežama kukaca…/i da zato krajolik pjeva;/ a kad zašuti, umre.”… Naizmjenice se u slušalicama što ih dobivaš na ulazu, zajedno s kartom kretanja memorijalnim parkom, čuju glas autorice, ona izgovara vlastiti tekst te skladbu Spiegel im Spiegel Arva Pärta. Estonski skladatelj Pärt izumio je vlastitu minimalističku glazbu, sporog i meditativnog tempa i temeljenu na zvuku zvona i korala, koju naziva u množini Tintinnabuli (od latinske riječi za zvono, tintinnabulum). Zvuk u slušalicama nehotice se prožima s pucnjevima s obližnje streljane, za koju postoji intencija premještanja – osobno mi se čine zanimljivom nehotičnom auditivnom dimenzijom spomen-parka na način sinestezije nađenih i projektiranih senzacija. 

SUSRET SA SAMIM SOBOM

Riječima Sanvincentija, izvorna ideja šumske dvorane ili doline razmišljanja jedan je od prijedloga za park Dotrščinu kipara Branka Ružića, koji nažalost nikada nije ostvaren. Na način slikarstva enformela razvedene opne skulptura Branka Ružića sugestivno bi utjelovile ideju iščeznuća kao dio memorije parka. Sanvincentijeva vizualna intervencija uz glavnu stazu na prilazu i u samoj dolini uključuje pravokutna ogledala, široka koliko i tijela stabala, postavljena u visini promatračevih očiju na način koji odgovara Le Corbusierovom moduloru. Pogledom u šumu posjetitelj opaža „rez“ na horizontu, u „presječenim“ dijelovima stabala uočava se odraz šume vis-a-vsi te u nekima od njih promatrač susretne i samoga sebe. Naime, zrcala nam uzvraćaju vlastiti pogled, mi zurimo natrag u sebe i time naša pažnja biva preusmjerena na vlastito biće. Budući da Dolinom grobova dominiraju modernistički Kristali Vojina Bakića, fraktalne forme od visokouglačanog, i time ogledalnog karaktera – dematerijaliziranog, metala izvedene vizualnim jezikom geometrijske apstrakcije no nanažalost previsokim postamentima od zelenog škriljevca koje okomitim ušiljenim vrhovima sugeriraju zakopanost-zabodenost u zemlju. Zrcalne plohe se međusobno reflektiraju, stvarajući optičku iluziju iščeznuća. Slika vanjskog svijeta uvučena je u umjetničko djelo, gdje je distrodirana i multiplicirana. Subjekt, objekt i svijet su „defamijalizirani“, u  kaleidoskopskoj rekonfiguraciji njihove pojavnosti. Zrcalne plohe pričvršćene na drveće propituju percepciju i dovode do promjene slike svijeta izazvane kretanjem u prostoru, apoteoze kognitivnog procesa u nekronološkom vremenu (u smislu dokidanja jasne razlučne linije prošlosti i sadašnjosti). Bogatstvo refleksija od površine zrcalnih ploča-ploha radikalno mijenja percepciju tek ozelenjene, proljetne, kontinentalne šume.

DUH SLUŠATELJA

Robert Irwin je u suvremenu umjetnost uveo stav da percepcija promatrača, a ne materijalni objekti, definiraju mjesto. Primjerice, 1983. u atrij Old Post Office u Washington D.C.-ju uvodi 48 panela od translucentne tkanine koju u nizovima vise sa stropa, aliternirajući percepciju cjeline prostora. Budući da su se paneli doimali kao da nestaju, ovisno o kutu pogleda i upada sunčeve svjetlosti, odozgo, kroz interpretaciju antičkog compluviuma, promatrač pogledom neprekidno kruži između arhitekture i tkanja pri čemu osviještava detalje arhitektonskog konteksta. Zanimljivo je, Arvo Pärt svoju glazbu uspoređuje, prema eseju Bijelo svjetlo Hermanna Conena, s bijelom svjetlošću koja sadrži sve boje i jedino prizma ih može razdvojiti i učiniti vidljivima; ta prizma može biti duh slušatelja.

Spomen-park Dotrščina danas je zaštićen i obnavljan u fazama, nakon dva desetljeća devastacije pri čemu je kriminalno guljena i raznošena metalna sirovina i kamen skulptura i staza, simbolni entropijski pejzaž na način na koji taj termin Robert Smithson povezuje s istraživanjem spomenika i njihova značenja u djelu Entropy and the New Monuments (1966.). Stoga je u Sanvicentijevom radu „prehodavan“ (na tragu Fultonove krilatice „no walk, no work“) kao svojevrsna reaktualizacija landartističkih strategija i ideje umjetnosti kao ponašanja (biheviorističke umjetnosti).

Tendencija je Virtualnog muzeja Dotrščina da nova privremena umjetnička instalacija bude umještana u spomen-park jednom godišnje i nadalje, a prva je izvedena 2012. povodom otvorenje muzeja, kada je na stabla šume koja je po sebi poveznica maksimirske i sljemenske, na stabla zavezano sedam tisuća bijelih vrpci u spomen istom broju žrtava. Bijele vrpce bile su izložene za šetače parkom, neposredno naznačujući brojnost stradanja.

Dotrščina je simbol socijalističke kulturne politike i njezina povijesnog vremena, ali i simptom vremena u kojem se postsocijalistička društva nalaze danas. “Smrt nije tišina, smrt je gubitak glasa (Jacques Derrida)”, citira dalje u tekstu koji čujemo u slušalicama Ivana Sajko.

/ Objavljeno u sklopu temata Dotrščina,Zarez, broj 373-374 od 19. prosinca 2013. /

OSVRT
Silva KalčićLEDENA KIŠA SLAVENA TOLJA

Čovjek nije drvo, 2015.

Rad Slavena Tolja „Ledena kiša“pričajući o jednom događaju, elementarnoj nepogodi u Gorskom kotaru u zimu 2014., suptilno aludira na drugi, u drugom povijesnom vremenu – stradanje ljudi na masovnom stratištu, na tadašnjem rubu Zagreba

Foto: Katarina Zlatec

Virtualni muzej Dotrščina jedinstven je primjer inovativne izgradnje kulture sjećanja u Hrvatskoj i regiji čiji se temeljni cilj, a to je vraćanje Dotrščine u kolektivnu memoriju, uspješno ostvaruje. U prostor Spomen-parka, na jednoj od zelenih površina, Slaven Tolj je instalirao dvadesetak stabala bukve oštećenih prilikom olujne ledene kiše koja su dopremljena iz Gorskog kotara i na taj način podignuo je (zasadio) “mrtvu šumu” na samom ulazu u zagrebački park. U nevremenu početkom veljače je oštećeno osamdeset posto šumskih površina Gorskog kotara. Riječ je o enormnim štetama od kojih će se još dugo vremena oporavljati i priroda i ljudi.

Toljeva instalacija je i alternativni oblik javne plastike, kao translocirani objet trouvé (iako, “materijali po sebi nisu poetični”, prema Peteru Zumthoru u knjizi Misliti arhitekturu). Konceptualizacijom teme spomenika Tolj povezuje prirodnu i nematerijalnu baštinu, također dvije vrste prirode, samonikle šume Gorskog kotara i engleskog tipa parka Maksimir na čijem se obodu nalazi park-šuma. Tako stvara poveznicu dviju različitih trauma, dijakronijskim i sinkronijskim pristupom, spajajući dvije lokacije u Hrvatskoj. Rad je suptilna kritika društvenog nečinjenja (sanacije prirodne šume kao i zaborava teme Memorijalnog parka u tranzicijskim i posttranzicijskim vremenima, novog ispisivanja povijesnih istina) i “utišan” oblik umjetničkog aktivizma. Temom izranjanog tijela (stabla) u oskvrnutoj zajednici (šuma) uspostavlja se jasna poveznica s masovnim egzekucijama na Dotrščini. Direktna asocijacija otvara se na macbethovsku Birnamsku šumu, stavljenu u japanski povijesni kontekst u Kurosawinom Krvavom prijestolju i sada rekontekstualiziranu. Ledena šuma, “situacionalna” skulptura u nekronološkom vremenu (dokida se podjela na prošlost i sadašnjost) i fraktalnom prostoru, nastala prema koncepciji umjetnosti kao istraživanja, u svom narativu dodatno je aktualizirana koincidencijom termina natječaja (proljeće 2014.; o radovima je odlučivao žiri u sastavu: Nataša Bodrožić, Silva Kalčić i Davor Sanvincenti) s još jednom prirodnom katastrofom, poplavama u istočnom dijelu kontinentalne Hrvatske i široj regiji koje nanovo otvaraju pitanje u kojoj su mjeri prirodne katastrofe rezultat činjenja ljudi, ili pak nedjelovanja. Spomenik, instalacija Christiana Boltanskog iz 1986. načinjena je od fotografija anonimne djece, koja pripadaju prošlosti – ili je to izgubljeno dijete u odrasloj osobi, promatraču djela? Autor želi podsjetiti na primarno značenje termina koje i danas rabimo: grčke ikone (eikon) i latinske slike (imago) u početku su imale komemorativnu funkciju, tj. nastavljale su nazočnost umrlih osoba.

OTVORENA I APSOLUTNA FORMA

Poljski arhitekt Oscar Hansen je 1959. na C.I.A.M.-u u Otterlou predstavio svoj spomenik žrtvama Auschwitza prema koncepciji “otvorene forme” proizašle iz skulptura Henryja Moora; s kojima praznina postaje jednakovrijednim gradivnim elementom skulpture kao i masa, punina; Moore obris dijelova skulpture zaobljuje i povezuje u neprekinuto gibanje napete krivulje te “otvara” jezgru skulpture, jednako meko oblikovanu šupljinu odnosno jedan ili više proboja u masi i upravo taj aspekt njegova rada Hansen preuzima kao model za arhitekturu. Iz toga nadalje derivira ideju otvorene forme koju je tijekom 1960-ih transponirao u omjere urbanističkoga plana, razvivši teoriju linearnog kontinuiranog sustava. Za spomenik u Auschwitzu 1957. predložio je asfaltnu cestu koja prolazi kroz logor. Radikalno inovativni koncept proizlazi iz negacije tradicionalnog poimanja spomenika, naime cijela lokacija bivšeg logora smrti tretirana je kao spomenik otvorene forme, s vremenom i prostorom kao gradivnim elementima prema koncepciji traganja za kontinuitetom – život i smrt se međusobno definiraju u prijelazu život – smrt – novi životni ciklus. Projekt spomenika žrtvama holokausta Hansa Holleina iz 1963. (iz serije Transformacije) predstavlja gigantizirani željeznički vagon. Transpozicije i montaže mijenjaju značenje objekata od kojih Hollein polazi, vagon promjenom mjerila i postavom na pijedestal postaje monumentom, dok nosač bombardera u krajoliku nosi asocijaciju na grad (“postaje gradom”, Achleitnerovim riječima). Spomenik Holokaustu (Bezimena biblioteka, 2000.), na Judenplatzu u Beču Rachel Whiteread betonski je odljev zidova knjižnice s knjigama čiji se naslovi ne vide, tj okrenuti su prema “unutra”, odnosno biblioteka je otvorena prema “van”. Dakle, vrata biblioteke su zatvorena, a knjige su nedostupne (knjiga simbolično predstavlja Židove kao narod koji je usprkos Holokaustu sačuvao svoj identitet. Spomenik je bio politički i estetski kontroverzan te je njegovo otvorenje odgođeno za četiri godine).

Na primjeru prijedloga spomenika Roberta Fillioua iz 1970., u kojem predlaže razmjenu ratnih spomenika među suprotstavljenim nacijama, ili “tonućeg” spomenika Jochena Gerza HamburgerMahnmal gegen Faschismus (1986. – 1993.), spomenički je žanr kontinuirano propitivanje dominantne političke reprezentacije kolektivne memorije. Prostorna instalacija Dana Flavina Diagonal of May 25 (1963.) na razmeđi skulpture i crteža i temeljena na ready-madeu inherentnog anti-esteticizma, jest neonska cijev postavljena dijagonalno uza zid kao hommage Constantinu Brancusiju, njegovom Beskonačnom stupu u Targu Jiu (Rumunjska, 1938.): vertikalno nanizani romboidi (na čeličnu šipku-osovinu) čine spomenik žrtvama fašizma. Motiv stupa je metafora apsolutne forme, kao kombinacija debla i potpornja hrama.

Neki spomenici u koncepciji polaze od “nađenih” objekata (ili povijesti, “pamćenja mjesta”, kao dotršćinske jednogodišnje intervencije). Tako 2006. Dagmar Schmidt pravi Nalazište, betonsku instalaciju na ostacima kolektivne modernističke gradnje srušene do razine prizemnih zidova trosobnih stanova bez stropa kao “urbane ruine”. U betonu, na način koji naziva “plattenbau”, lijeva namještaj sugerirajući da je prezreno serijalno stanovanje u tipskim stanovima modernizma naprotiv bilo dostojno življenje i mjesto obiteljskih rituala, odgovarajući konceptu doma.

NAJAVA MEĐUNARODNOG NATJEČAJA

U kontekstu hrvatske umjetnosti, Andrija Mutnjaković i Aleksandar Srnec “Na natječaj za spomenik Lenjinu u Beogradu 1972. godine, poslali smo filmsku vrpcu. Željeli smo naime prikazati kinetičku komponentu spomenika, oblikovanog u stilu Srnecove luminoplastike uz prikaz mojih ruku kako crtaju arhitektonske elemente projekta. Dubravko Detoni nam je skladao glazbu”; Mutnjakovićevim riječima 2008. Mutnjaković je interpretirao Srnecov postupak kao: “slikanje svjetlom, umjesto slikanja svjetla”, odnosno “slikanje materijalom umjesto slikanja materijala, slikanje pokretom umjesto slikanja pokreta” (u predgovoru kataloga izložbe A. Srneca u Galeriji studentskog centra, Zagreb, 1967.) Recentan spomenik Nikole Bašića, 12 križeva za vatrogasce koji su poginuli na Pagu 2007. izrađeni su u tradicionalnoj vernakularnoj tehnici suhozida kao land art. “Budućnost javnog spomenika”, prema Sergiuszu Michalskom, “danas je upitnija no ikada”. “U najboljem slučaju, tendencije se kreću od ‘prolaznih’ spomenika, ‘neželjenih’ spomenika, do posvemašnjeg odustajanja od spomenika (kao što je to bio slučaj u Velikoj Britaniji nakon Drugoga svjetskog rata)” (reći će Peter Carrier u tekstu Fiksiranje sjećanja).

Projekt Virtualni muzej Dotrščina ima svoju realnu dimenziju u kontinuiranoj faznoj obnovi Spomen-parka kroz konkretne komunalne inicijative (na primjer, sanirani su neki spomenici i staze, a ove godine očekuje se postavljanje pumpe s besplatnom pitkom vodom; u planu je postavljanje velike info-karte na ulazu u park i smjerokaza oko i unutar parka, dodatne klupe, itd.). Do sada su u Parku instalirane tri privremene memorijalne umjetničke intervencije, od prve 2012. kada je na simbolični način prikazana veličina stradanja vezanjem tisuća bijelih vrpci, svaka oko jednog stabla u Dolini grobova, preko Sanvincentijeve procesualne umjetnosti, do Toljeve Ledene kiše. No Tiziano Scarpa spominje slijepog pisca za kojega je lijep dan baš kišan dan, kad se oglase stabla a gustoća pljuska, njegovo odbijanje o stvari daje naslutiti oblik grada…. Saša Šimpraga, autor i voditelj projekta Virtualni muzej Dotrščina u 2015. godini planira prvi međunarodni javni natječaj za privremenu memorijalnu intervenciju u spomen-parku. Muzej, međutim, djeluje i kroz privremene izložbene postave u javnom prostoru grada – 2012. na Trgu bana Jelačića je održana izložba Pisci i publicisti ubijeni na Dotrščini, a ove godine, iznimno, park i projekt su predstavljeni u Muzeju grada Zagreba u okviru izložbe o Maksimiru.

Instalacija Slavena Tolja ima simboličku dimenziju povezanu s aktualnim društvenim trenutkom u Hrvatskoj i tjeskobnim osjećajem “slamanja” svih. Kako to definira Meša Selimović u djelu Derviš i smrt, “Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost… Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje.” Zaista, što kad se pokrene Birnamska šuma?

/ Objavljeno u dvotjedniku Zarez broj 404 od 25. ožujka 2015. /

OSVRT
MAGDALENA DOŠENNASLJEDNICI DANIJELA KOVAČA

Suosjećanje kao generator promjena, 2016.

Osvrt na privremenu umjetničku instalaciju Danijela Kovača „Nasljednici“ izvedenu u na Dotrščini u rujnu 2015.

Foto: Katarina Zlatec

Projekt Virtualni muzej Dotrščina, autora Saše Šimprage (u sklopu programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću) već je u svojem začetku označio iskorak u odnosu na dotadašnje prakse, a u svojoj četvrtoj godini i s prvim međunarodnim javnim natječajem za privremenu memorijalnu intervenciju u istoimenom zagrebačkom parku, opetovano se potvrđuje i kao najznačajniji projekt takvoga tipa – i to ne samo u Hrvatskoj. Na prvom međunarodnom natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina, održanom u proljeće 2015. godine, žiri u sastavu Ivana Meštrov, Tonka Maleković i Slaven Tolj, kao pobjednik prošlogodišnjeg natječaja, odabrao je rad Nasljednici autora Daniela Kovača, profesora na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Za razliku od prethodnih radova, ovaj je napravio znatan iskorak prema novom tipu publike, dotičući posve nepoznate osobe izvan kruga korisnika parka ili onih i inače zainteresiranih za sadržaj intervencija. Kovačeva se memorijalna intervencija bavi provociranjem empatije – i to u onom najizravnijem smislu – kroz čuvstvenu reakciju poistovjećivanja s tuđim stradanjem, kojom počinjemo i kritički razumijevati koji su društveni mehanizmi doveli do tog stradanja.

MOĆ FORMALNE IZVEDBE

Prema riječima samog autora, njegov se dosadašnji rad kretao od propitivanja odnosa forme, materijala i prostora, preko performansa, autobiografskih instalacija do zadnje faze, koja traje nekoliko godina, a u kojoj pokušava tematizirati osobno iskustvo života u svojoj zajednici. Njegovi su radovi iz devedesetih karakteristični primjeri postmoderne – u njegovom, za postmodernu tipičnom, hibridnom diskursu, na neki se način oživljava tradicija modernizma i to kao reakcija na umjetnost 1980-ih. Njegove kolažno-montažne metode omogućavaju mu istovremenost anegdotalnih značenja pomoću semantičkih elemenata koje uvodi i dekonstrukciju homogenog modernističkog kiparskog tijela i to “(pre)naglašavajući pojedine njegove elemente (vizura, površina, osovljenost); ambijentalizirajući svoj rad transformira trodimenzionalni objekt u prostornu, skulpturalnu instalaciju”.(1) 

Iako je njegov rad od samih početaka kritika okarakterizirala kao formalistički, taj je formalizam pomalo podvojen, što opet ne čudi promatramo li ga u kontekstu postmodernističke paradigme. S jedne je strane ideja skulpture kao savršeno dizajniranog predmeta, a to je dakako nasljeđe i domaćeg modernizma i Nove britanske skulpture; a s druge ideja skulpture kao totema koju intenzivira anegdotalnošću ili ironijom te pojačavanjem njenih fikcionalnih značenja.

S novim se stoljećem Kovač u svom radu počinje sve više koristiti videom, performansom, urbanim intervencijama, istovremeno se više fokusirajući na društvenu, ne strogo umjetničku problematiku – čini se kao da razarajući homogenost umjetničkog predmeta, prihvaća njegovu labilnu poziciju u konkretnom vremenu na prijelazu stoljeća, ali i osobnom kalendaru. Ili – kako bi rekao sam Kovač: “Zanimljivo je kako s godinama, osim opadanja kose, dolazi i do bistrijeg slaganja doživljenih frustracija u suvisle ideje koje želiš podijeliti s drugima – za razliku od mlađih godina kada želiš druge impresionirati moćima svoje formalne izvedbe.”(2) 

Tako je na ovogodišnjem Trijenalu hrvatskog kiparstva bio izložen rad Prisutnost, urbana intervencija koja se dotiče nekadašnjeg imena zagrebačke ulice u kojoj je postavljena, a koja se nekad zvala po antifašističkim herojima. Rad Prisutnost inspiriran je lakoćom preimenovanja ulica tijekom devedesetih i jedan je od onih eklatantnih primjera autorovih radova u kojima se referira na izvanumjetničke probleme hrvatskog tranzicijskog društva. Ulica braće Oreški je, kao i mnoge ulice tih godina, preimenovana, iako su dva brata, mlada skojevca, stradala u borbi sa žandarima stare Jugoslavije 1929. godine. Obojica su bili dvadesetogodišnjaci, zaneseni borbom za radnička prava. No, baveći se preimenovanjima, strukture su zaboravile na tekuće probleme građana pa je jedan prečac, koji se često koristi u istoj ulici godinama, ostao blatan i nepopločen. Kovač se u ovoj prilici koristio fotografijom Mije Oreškog, razlamajući njegovo lice na segmente koje je zatim preoblikovao u kulir ploče i njima popločio taj frekventno korišteni prečac. 

NASLJEDNICI ILI O EMPATIJI

Rad Nasljednici izveden ove godine kao privremena memorijalna intervencija u spomen-parku Dotrščina, nastavlja se na istu fabularnu liniju kao i Prisutnost, produbljujući Kovačev novomilenijski narativ dodavanjem novih komunikabilnih slojeva. Autorovu je pažnju u početku privukao popis identificiranih žrtava za koje se nedvojbeno utvrdilo da su ubijene baš na Dotrščini – taj se popis nalazi na stranicama Virtualnog muzeja Dotrščina i na njemu se nalazi više od šesto imena i prezimena (ukupni broj žrtava na Dotrščini iznosi nekoliko tisuća, a jedan od problema atribuiranja žrtava mjestu je da se za mnoge ne može precizno utvrditi zagrebačka lokacija na kojoj su ubijeni). Većina žrtava s tog popisa su ljudi čija su imena u potpunosti nepoznata javnosti, a i o nekolicini poznatijih se više ne uči u školama, tako da su na neki način i oni utonuli u anonimnost i statistiku. Ideja samog rada bila je da se u telefonskom imeniku ili na webu pronađu istoimene živuće ljude, različite dobi i profesija, koji sa žrtvama mogu, a i ne moraju imati nikakve veze osim istih imena i prezimena. Autor je potom odaslao nekoliko pisama tim ljudima na nekoliko stotina adresa, u kojem su zamoljeni da na određeni dan dođu u Dotrščinu i donesu neki pisani dokaz postojanja njihovih osoba u sadašnjem trenutku – poput imena na računu za struju ili avionskoj karti. Autor je te dokaze uvezao u svojevrsnu knjigu živih koja je potom izložena na ulazu u park. Unutar jednostavne drvene police, nalazilo se nekoliko registara u kojima su se bili papiri s imenima. Jedan popis bio je onaj stvarnih žrtava, a drugi onaj istoimenih koji žive danas. 

Reakcije ljudi koji su primili pisma, bile su, naravno, različite. Neki primatelji su stvarno i pravi nasljednici žrtava, odnosno zovu se isto kao i njihovi stričevi, bake ili očevi. Njihove reakcije su bile vrlo emotivne i bili su zahvalni na pokazivanju pažnje prema mjestu i događajima koji polako padaju u kolektivni zaborav. No bilo je najviše onih koji su poziv u potpunosti ignorirali. Slijedeći autorov poziv, na sam dan otvorenja došao je mali broj tih istoimenih ljudi, kako je bilo i za očekivati. Autor smatra da je osnovna ideja zadovoljena i cilj postignut “jer je poanta rada upravo u samom trenutku otvaranja pisma i prvim mislima nakon čitanja, a to su: mogu li se identificirati na sekundu sa žrtvom ili sve ide odmah u koš za smeće”.(3) 

Jednostavnost formalne izvedbe tog rada odgovara zapanjujuće jasnoj temi o kojoj komunicira bez zadrške i semantičkih vrludanja, a to je tema empatije. Govoreći o inspiraciji i realizaciji ovoga rada i autor ističe kako “rad tematizira slučajnost i empatiju. To je memorijalna intervencija koja se bavi provociranjem empatije, koje nikad nema dovoljno, u najdirektnijem smislu. Htio sam da posjetitelj, kada se nađe na ovom mjestu, razmišljajući o žrtvama i tom povijesnom vremenu pomisli: ovo se moglo dogoditi i meni, to sam mogao biti ja”.(4) 

Iako je, dakle, empatija nesumnjivo lajtmotiv ovoga rada, izlišnim se čini rasprava o njenom postojanju ili prisutnosti – lamentacija o sebičnosti ljudske prirode, koja zbog bioloških datosti i ne može spoznati niti osjetiti pravu empatiju ili pak moraliziranje kako je, eto, danas, u vremenu sveopće otuđenosti, više nema, a nekad – to se pak mitsko “nekad” odnosi na bilo koje prošlo razdoblje – sve je bilo drugačije, empatija je, kao i solidarnost, bila bitna sastavnica društva. Zanimljivijom se pak čini problematika pitanja – kako suosjećamo, koji su okidači za pokretanje našeg suosjećanja i posebice – možemo li doista suosjećati ako se nešto dogodilo davno, ili – ako se događa daleko od nas – tamo gdje se tragične, no sudbine pretjerano različite od naših, pretvaraju u izmaglice brojeva i čudnih toponima. Osim toga, nema li proturječnosti u činjenici da treba govoriti o suosjećanju sa žrtvama, tragično nastradalima prije sedamdeset godina, dok je oko nas toliko ljudi, s kojima možemo ne samo suosjećati, nego to isto suosjećanje transformirati u nešto konkretnije i “korisnije” te možemo li doista povijest ne samo kontekstualizirati, nego i aktualizirati u sadašnjosti? Koliko je naša empatija virtualna, ako je doživljavamo u virtualnom okruženju – i ima li u ovakvom kontekstu riječ “virtualno” doista suprotno značenje od riječi “stvarno”? Upravo su to pitanja koje otvara ovaj rad, pitanja o kojima je izuzetno važno ne samo razmišljati, nego i raspravljati o njima, oslobađajući ih religijskih sastavnica ili politikantskih manipulacija. Kovačev rad sve to adresira, adresirajući žive i time šireći priču o Dotrščini.

Utoliko valja istaknuti kako u pomalo hermetičnom i komunikacijski izuzetno ograničenom jeziku suvremene umjetnosti te okamenjenim i nemaštovitim primjerima komemorativnih praksi, pristup koji njeguje Virtualni muzej Dotrščina predstavlja izuzetnu rijetkost. Ne samo da je spomen-park, koji je gotovo iščeznuo iz kolektivne memorije, opet aktualan kao kulturna činjenica, već je i mjesto stvaranja relevantne umjetničke produkcije

Bilješke:
1  Klaudio Štefančić: Daniel Kovač (Fraktura, 2014.)
2  “Daniel Kovač o Nasljednicima”, H-alter.org, 2.10.2015.
3  Ibid.
4  “Daniel Kovač: Postali smo zemlja križeva”, Novosti, 11.11.2015.

/ Objavljeno u dvotjedniku Zarez broj 440 od 17. veljače 2016. /

Intervjui s umjetnikom povodom izvedbe:
H-Alter, 2. listopada 2015.:
https://www.h-alter.org/vijesti/daniel-kovac-o-nasljednicima
Novosti, 11. listopada 2015.:
https://www.portalnovosti.com/daniel-kovac-postali-smo-zemlja-krizeva

OSVRT
JELENA PAŠIĆOSUNČANA MJESTA ZORANA PAVELIĆA

Osvjetljavanje sjećanja, 2017.

Osvrt na memorijalni rad „Osunčana mjesta“ autora Zorana Pavelića izveden u spomen-području Dotrščina u povodu Svjetskog dana mira 2017.

Foto: Katarina Zlatec

„Sjećanje je, kao i um i vrijeme, nezamislivo bez svoje fizičke dimenzije‟, piše Rebecca Solnit u knjizi Wanderlust, a premda prirodu najčešće doživljavamo kao odvojenu od ljudskog iskustva, ili u najboljem slučaju kao prirodno poprište i teritorij na kojem se povijest čovječanstva odvija, stvar nipošto nije tako jednostavna. Prirodni krajolici samo su naizgled stabilni, stalni i nepromjenjivi geografski locusi na čijem se teritoriju vremenska dimenzija dinamično rasplinjuje u bezbroj pojedinačnih događanja, kolektivnih akcija i individualnih kretanja. No sve ove ljudske trajektorije svoj trag ipak ostavljaju u krajoliku; ponekad je on vidljiv i precizan (poput ceste, dalekovoda ili komada obrađene zemlje) u na prvi pogled ljudskom rukom netaknutom pejsažu, a ponekad je taj trag fragmentaran, nevidljiv ili pojmljiv tek na simboličkoj razini.

 U knjizi pod nazivom Krajolik i memorija Simon Schama opisuje kako je golemo drevno šumsko prostranstvo na granici Poljske i Bjelorusije, danas zaštićeni nacionalni park Białowieża, kroz stoljeća bilo mjestom konstruiranja nacionalnog osjećaja, ali i disperzije moći: na tlu ove zelene oaze odvijale su se brojne bitke, a Drugi svjetski rat prinio je upravo na ovom području neke od svojih bezbrojnih žrtvi: ne samo ljudskih, već i primjere nasilnog podvrgavanja jedne prirodne cjeline nastranim ljudskim idejama. Nasilje nad prirodom podjednako je zastrašujuće kao i nasilje nad čovječanstvom, a jednu od najzapanjujućih epizoda nasilja u Białowieżi osmislio je i djelo dao provesti jedan od ključnih ljudi Trećega Reicha, sam Hermann Göring, kada je ovo šumsko prostranstvo pretvorio u svoje privatno lovište, s nastojanjem da (zajedno s poljsko-litavskim identitetom) odstrani i neke od autohtonih životinjskih vrsta te nastani svoje lovište „čistim, teutonskim‟ vrstama poput orla, jelena i vuka. Ovo je možda krajnje radikalan i tragično slikovit primjer recipročnog odnosa ljudskog djelovanja i prirode, svjedok uzajamne razmjene između čovjeka i prirode te neraskidivih spona kojima je priroda vezana uz ljudsku simboličku imaginaciju; priroda je istovremeno pod utjecajem imaginacije i jedan od njezinih plodova, ali ujedno je i aktivan čimbenik u konstruiranju iste te imaginacije.

Na južnim obroncima zagrebačke Medvedice prostire se Dotrščina, šumovito područje  uređeno s namjerom očuvanja memorije na relativno svježu ranu strahovitog pokolja – mjesto najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba. Visoka stabla koja tvore sjenovitu oazu na ovom području uglavnom su tek sedamdesetak godina stara; ona, naime, stoje na mjestu starijeg drveća posječenog baš u vrijeme okupacije i masovnih zločina na Dotrščini – kako nad ljudima, tako i nad prirodom.[1] U Dotrščini, području onkraj Maksimira, nalazilo se jedno od najvećih stratišta u Hrvatskoj, lokacija na kojoj je živote izgubilo tisuće građana: antifašista, Srba, Židova, najviše Hrvata, u prvom redu Zagrepčana i stanovnika okolice grada, ali i drugih označenih iz ovog ili onog razloga „nepodobnima‟ za tadašnju ustašku vlast. „Kako je zlokobno znao zazvučati taj Maksimir‟, navodi povjesničar i redatelj Jadran Boban u intervjuu o Dotrščini,[2] to danas popularno zagrebačko zeleno srce grada nadomak kojeg se tijekom četiri godine odvijao „sistematski zločin‟, kako kaže Boban.

Na tlu koje je ne samo „upamtilo‟ i „upilo‟ brojne krvave ljudske žrtve, nego i ispod svoje površine sakrilo strahotno groblje, isprva je uređeno ad hoc groblje koje su stvorili rođaci i prijatelji ubijenih, a dva desetljeća kasnije, 1960-ih, formiran je spomenički kompleks poginulima u čast, a onima živućima kao uvijek iznova aktualan memento da ne postoji „nevino‟ mjesto. Autorski tim sastavljen od arhitekta Josipa Seissela, kipara Vojina Bakića, krajobraznih arhitektica Silvane Seissel i Angele Ratković te pjesnika Jure Kaštelana zamislio je ovaj prostor kao ambijentalni spomenik koji će objediniti krajobrazno rješenje s arhitektonskim i skulpturalnim cjelinama, stvarajući „trajan spomenik svim žrtvama, koji neće negirati značajke prirodnog krajolika‟, kako stoji u autorskoj koncepciji. Premda samo djelomično izveden po originalnom projektu, a kasnije proširen velikim i nedovršenim planovima o stvaranju parka svjetskih revolucija, Spomen-park Dotrščina s pripadajućom Dolinom grobova, Bakićevim skulpturalnim bilješkama pojedinih skupnih grobnica koji reminisciraju monumentalne kristale na čijim se ulančanim plohama reflektiraju sunčeve zrake proizvodeći dojmljive, ali posve nenametljive, gotovo pa „prirodne‟ svjetlosne senzacije, zasigurno je jedna od najprimjerenijih izvedenih manifestacija ideje o umjetničkom povezivanju krajolika i memorije.

Bakiću je priroda saveznik koji „svjetlosnim efektima istodobno vrši i funkciju prostorne i simboličke ekspanzije krajolika‟, kako dotrščinske kristale opisuje povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić,[3] a prirodni procesi koji se odvijaju spontano prosijavanjem sunčevih zraka kroz krošnje poslužili su umjetniku Zoranu Paveliću kao polazište za performans pod naslovom Osunčana mjesta. Performans je izveden u Dotrščini u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina 23. rujna 2017. kao ovogodišnja memorijalna intervencija, tradicionalno povodom Svjetskog dana mira. Rad je izveden točno na 75. godišnjicu jedne od tisuća nasilnih smrti izvršenih na ovoj lokaciji. Naime, na taj je datum godine 1942. ondje pogubljen i pokopan Ivan Grgurić, osamnaestogodišnjak koji je zbog svojih aktivnosti u pokretu otpora osuđen na smrt i strijeljan. O njemu je na izvedbi performansa Osunčana mjesta u Dotrščini govorio Ivanov nećak Darko Perica: „Ivo je bio gimnazijalac, upravo je završio II. gimnaziju i, pod dojmom činjenice da je pola njegovog razreda (Židova) nestalo preko noći, pristupio je SKOJ-u. Uhićen je u jednoj akciji u Boškovićevoj ulici i prijeki sud ga je osudio na smrt.‟

Ideja koja leži iza Pavelićeva performansa posve je jednostavna, ali u svojoj simbolici iznimno snažna, gotovo monumentalna: izvođači performansa upravo su posjetitelji parka koji u sjenovitom šumskom ambijentu pronalaze punktove svjetlosti, mjesta na kojima sunčeve zrake, prodirući kroz gusto zeleno tkanje krošnji, osvjetljavaju tamno šumsko tlo. Posjetitelji pronalaze takve osunčane lokacije, kratko zastaju i hvataju svjetlo, a potom traže novo osunčano mjesto, osvjetljene topografske točke, sve do kraja performansa. U izvedbi je sudjelovalo više od stotinu učesnika koji su, upravo zbog jednostavnosti ideje, s lakoćom „ušli“ u izvođenje rada.

Jedna od karakteristika performativnih umjetničkih radova njihova je nepredvidljivost; mnogo je parametara zbog kojih je izvedba performansa vrlo često izvan kontrole autora. U ovom slučaju, ta je neizvjesnost bila multiplicirana na nekoliko razina – od vremenskih prilika pa do broja posjetitelja i njihove volje da se uključe u izvođenje. Da bi performans bio uspješan, on treba stvoriti snažno energetično polje u kojem će svakodnevno i obično biti pretvoreno u neobično, nesvakidašnje, nešto gotovo „začarano‟. U knjizi Transformativna moć performansa Erika Fischer piše da „performans dopušta potpuno običnim tijelima, akcijama, pokretima, stvarima, zvukovima ili mirisima da budu primijećeni te čini da se oni doimaju neobičnima i transfiguriranima‟. Činjenica da se toliki broj posjetitelja sudjelovao u izvedbi ovog performansa potvrđuje kreiranje takve privremene zone „začaranosti‟, empatičnosti i jedinstvene razmjene – između ljudi i prirode, sadašnjosti i memorije, živih i mrtvih, pa i dobra i zla.

 „Izlazak iz sjenovitog mjesta u osunčano čini važan dio rada‟, ističe autor u intervjuu, jer „naglašava jasno suprotstavljene kategorije svjetla i sjene koje govore o općim principima ljudske slobode‟. Istovremeno, u tih nekoliko koraka, u tom nepatvorenom i jednostavnom fizičkom pokretu, kao i u kontemplativnom zadržavanju na osvjetljenom mjestu, pojedinačno ili u skupinama, otkriva se i sjećanje na sve one koji su, baš poput Ivana Grgurića, možda stajali baš na nekome od tih mjesta i bili lišeni ne samo slobode, već i života. Tradicija pripisivanja simboličkih vrijednosti svjetlosti u umjetnosti duga je gotovo koliko i umjetnost sama: od ikonografskog obilježavanja svetačkih likova aureolama i identificiranja „božanske‟ moći vladara sa sunčevom svjetlošću, preko usavršavanja tehnike vitraja koji svojim raznobojnim staklima u unutrašnjost gotičkih katedrala propuštaju „čudesno transformirano‟ svjetlo, pa do brojnih primjera manipuliranja svjetlošću i tamom u suvremenim instalacijama. No ono što je zajedničko svim ovim različitim primjerima univerzalno je prepoznavanje i korištenje svjetlosti kao simboličkog medija. Tako i Pavelić, u suptilnoj, nadasve minimalnoj gesti posvete nevinim žrtvama i sa snažnom porukom o neprestano iznova aktualnoj potrebi za univerzalnim vrijednostima slobode, života i empatije, sunčevo svjetlo koristi kao metaforu, kao „jasnu simboličku sliku koja se stopila sa značenjem prostora‟. U koncepciji rada autor bilježi da je „sloboda uvijek odabir svjetla, a taj odabir potvrđuje svatko od sudionika u performansu‟. Utoliko izvedba svakog od njih nije samo odavanje počasti, već i dokaz osobnog odabira – danas, sada i ovdje. U samoj izvedbi performansa povijest i memorija stopili su se s krajolikom, metafizički se transponirajući u prirodne elemente: stablo, lišće, tlo, sunčeve zrake – „metafora je postala stvarnost; odsutnost je postala prisutnost‟, riječima Simona Schame.

Na poetičan je način u Pavelićev rad tako ujedno utkana i posveta primarnoj ulozi sjećanja u konstituiranju temeljnih civilizacijskih vrijednosti društva. Dotrščina je, naime, devedesetih gotovo posve zaboravljena; mjesto sjećanja pretvoreno je u mjesto zaborava, ili bolje – mjesto cenzure, prešućivanja. Početkom devedesetih izvedena je posljednja, u odnosu na prvotno rješenje bitno reducirana, skulptura u Dotrščini, Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u od 1941. do 1945. godine autora Koste Angelija Radovanija,[4] da bi nakon toga gotovo punih dva desetljeća ime ovog spomen-parka i reminiscencija na događaje koje ono komemorira bilo potpuno izbačeno iz oficijelnog diskursa. Uklonjena je informativna ploča, kameni blok na ulazu u park, namjernici su spomenike sustavno oštećivali, a tek je mali broj Zagrepčana pamtio Spomen-park te ono što se tamo dogodilo i čega se valja sjećati. Tek je 2012. godine, na inicijativu Saše Šimprage, i u okviru programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, pokrenut Virtualni muzej Dotrščina s ciljem sustavnog rada na revitalizaciji ovog spomen-područja te njegova povratka u sustav kolektivnog znanja.

Muzej u prvom redu djeluje kako mu i ime tvrdi: kao virtualni, internetski, javno (i lako) dostupan arhiv te platforma za širenje znanja i činjenica o jednom mjestu bremenitom poviješću i univerzalno važećim porukama. Međutim, jedan dio projektnih aktivnosti odvija se upravo u parku – od incijativa za obnovu oštećenih spomenika (uspješno su zasad obnovljena dva) i unaprjeđivanja infrastrukture parka, preko sporadičnih izložbi u javnom  prostoru, pa do realizacija umjetničkih intervencija kao ključnog segmenta aktivnosti Virtualnog muzeja, koje su i u najvećoj mjeri pridonijele ponovnoj izgradnji kolektivne svijesti o Dotrščini. U nizu autora čije su memorijalne intervencije odabrane putem javnih natječaja, uvijek s pomno odabranim žirijima i svake godine drugim članovima (ove godine to su bili Daniel Kovač, čiji je rad Nasljednici izveden na Dotrščini 2015., kustosica Sabina Sabolović te autor, voditelj i kustos Virtualnog muzeja Dotrščina Saša Šimpraga), Zoran Pavelić zasad je posljednji u nizu.

Posljednjih godina, u Hrvatskoj i desetljeća, svjedočimo (kako u lokalnom, tako i u globalnom kontekstu) zastrašujućoj tendenciji da se temeljne etičke vrijednosti i tekovine poput antifašizma sve više zatiru i postaju podložne agresivnom revizionizmu. Primjer toga je i uklonjena spomen ploča Ivanu Grguriću koja se nalazila u prostorima zagrebačke gimnazije koju je pohađao, a koja je 1990-ih odlukom uprave škole uklonjena. U ovoj opasnoj ideološkoj manipulaciji, koja sve više prostora pronalazi i u javnom diskursu, otkivamo prijetnju da se više od sedam desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata ponovno suočimo sa sveopćom kataklizmom općih vrijednosti. Simptomatično, posljednje je dvije godine izostala skromna, ali dotad redovita financijska potpora Ministarstva kulture za realizaciju programa Virtualnog muzeja Dotrščina, pa tako 2016. nije bilo natječaja ni memorijalne intervencije, ali je održana tradicionalna memorijalna utrka, također pokrenuta u sklopu aktivnosti Muzeja. Ove godine program je nastavljen zahvaljujući novim podrškama, a oni koji bi program trebali podržati, to i dalje ne čine.

Možda je pravi trenutak da se podsjetimo da je Dotrščina mjesto sustavnog „trganja od zaborava‟ – osim prvotne uloge komemoracije žrtava masovnog zločina, ovaj je zagrebački park danas simbolička lokacija nad kojom je neprestano nadvijena prijetnja brisanja iz kolektivne memorije, mjesto koje i samo prečesto postaje žrtvom dominantnih ideoloških strujanja. „Ne razarajte zadnje: sjećanje‟, stoji u podnaslovu prvog poglavlja romana Emigranti W. G. Sebalda, autora koji je grozničavo prikupljao fotografije, dokumente i osobna svjedočanstva žrtava Holokausta, te pisao sa željom da ovjekovječi, da sačuva pamćenje. Na našim plećima leži odgovornost da Dotrščinu i ustaški zločin golemih razmjera koji se ondje dogodio, ne prepustimo razaranju sjećanja, da stanemo na neko osunčano mjesto i odaberemo svjetlo.

Bilješke:
[1] Trupci posječenih stabala kao sirovina su izvoženi u Njemačku.
[2] Saša Šimpraga, „Toponimi sigurne smrti (intervju s Jadranom Bobanom)‟, u: Zarez, 373, 18.12.2013.
[3] Sanja Horvatinčić, „Spomenik, teritorij i medijacija ratnog sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji‟, u: Život umjetnosti, 96, 2015., 48.
[4] Više o tome može se pročitati u tekstu Lidije Butković Mićin: http://www.zarez.hr/clanci/planovi-i-realizacija-spomen-parka

/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 23. studenoga 2017. /

Intervjui s umjetnikom povodom izvedbe:
H-Alter, 14. rujna 2017.
Novosti, 3. listopada 2017.

Osvrt Francoisa Matarassa: 
A Restless Art, 17. ožujka 2018.

OSVRT
IVANA MANCEOTKUCAJI GILDA BAVČEVIĆA

Dimenzije otkucaja, 2018.

Osvrt na memorijalni rad „Otkucaji“ autora Gilda Bavčevića, izveden na Dotrščini u rujnu 2018.

Foto: Katarina Zlatec

Virtualni muzej Dotrščina, projekt je koji vodiSaša Šimpraga, zagrebački aktivist i pisac o problematici javnoga urbanog prostora. Pokrenut je 2012. godine u okviru programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću a kao organizacijska platforma koja okuplja različite vrste aktivnosti u cilju vraćanja toga mjesta u kolektivnu, posebno zagrebačku lokalnu memoriju, gdje se već odavno – uslijed promijenjenih političkih okolnosti koje slamaju antifašistički konsenzus, ali i uslijed izostanka adekvatnih baštinskih politika – ne nalazi. Stoga, valja podsjetiti: posrijedi je najvećaparkovno-rekreativna zona Zagreba,koncipriana i djelomično realizirana kao spomen-područje na mjestu masovne egzekucije građana uglavnom s područja Zagreba i okolice od strane ustaških vlasti u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Premda ambiciozan plan uređenja arhitektonsko-urbanističke, skulpturalne i krajobrazne cjeline nikada nije u potpunosti proveden, ostvareni elementi spomen-područja imaju zaštićeni status nepokretnoga kulturnog dobra.

Nastojeći oko ponovne društvene afirmacije ovog mjesta, koje status zaštićenog spomenika kulture nije sačuvao od devastacija, Virtualni muzej Dotrščina inicirao je više kampanja vezanih uz obnovu i održavanje parkovnog spomen-područja: obnovljena su oštećenja na dvije skulpture te neke od staza, a kontinuirano se nastoji oko vraćanja 1990-ih uklonjenih natpisa u kamenu, postavljanja info-ploče s kartom parka na ulazu, smjerokaza po parku i na prilazima, dodatnih klupa i česmi. Takav pristup očuvanju i njezi spomenika i spomeničkih područja (Denkmalpflege), koji podrazumijeva materijalne, ali i sadržajne zahvate, težeći održivosti spomenika u kontekstu društvene svakodnevice, i koji računa na angažman ne samo nadležnih državnih organa nego i civilnog društva, poželjan je standard suvremena pristupa spomeničkoj zaštiti. Nadovezujući se na spomenute tendencije, Virtualni muzej Dotrščina redovito održava i program umjetničkih intervencija privremenog karaktera na području samoga spomen-parka. Njihov je cilj, dakako, podsjećati na povijesni događaj i s njim povezano značenje mjesta, a što je također danas općeprihvaćena praksa kultiviranja kolektivne memorije, koja podrazumijeva novi odnos prema javnom obilježavanju traumatskih događaja iz prošlosti, korigirajući, štoviše dovodeći i u pitanje konvencionalne modele spomeničkih rješenja i protokolarnih komemoracija, pa i samo načelo identitetskog konsolidiranja zajednice „odozgo“. U takvome pristupu cijeni se upravo doprinos koje može ponuditi suvremena umjetnost – njezine konceptualno domišljene i interaktivno orijentirane forme zahtijevaju pojedinačni angažman, stvarajući neposredan, emotivno stimulativan ambijent kolektivnog pamćenja. Prvi je takav umjetnički projekt u okviru Virtualnog muzeja realiziran na dan kada je Muzej bio i službeno otvoren, a podrazumijevao je privremenu krajobraznu intervenciju koja je za cilj imala na simbolički način prikazati brojnost stradanja na Dotrščini – u  tzv. Dolini grobova,  pouzdanom mjestu stradanja, sedam tisuća bijelih vrpci privezano je oko istog broja stabala. Temeljem javnog natječaja, koji je od 2015. međunarodnog karaktera, uslijedili su umjetnički projekti i u narednim godinama: audio-priredba, odnosno zvučna šetnja naslovljenaSpiegel im Spiegel Davora Sanvincentija, koju su posjetitelji pomoću slušalica i dobivene karte kretanja mogli iskusiti tijekom mjeseca svibnja 2013. godine; potom, 2014. godine, site-specific intervencija Slavena Tolja pod nazivom Ledena kiša gdje je umjetnik instalirao dvadesetak “mrtvih” stabala bukve dopremljenih iz Gorskog kotara, uništenih prilikom olujne ledene kiše; potom interaktivni projekt Nasljednici Daniela Kovača izveden 2015. godine, a koji je podrazumijevao kontaktiranje osoba koje s poznatim dotršćinskim žrtvama slučajno dijele ista imena i prezimena. Uslijed izostanka financijske potpore od strane Ministarstva kulture, projekt je godinu dana pauzirao s intervencijama (dok su duge aktivnosti, poput memorijalne utrke, nastavljene), da bi se nastavio 2017. godine – kolektivnim performansom Osunčana mjesta Zorana Pavelića, gdje su svi sudionici bili pozvani šetajući šumom potražiti mjesta na koja se probija svjetlost te na njima neko vrijeme stajati.

Ovogodišnja intervencija također je odabrana putem javnog natječaja (u žiriju su bili Antun Marčić, Zoran Pavelić i Saša Šimpraga), a kao i prošlogodišnja ostvarena je u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Zagreba. Posrijedi je performans naslovljen Otkucaji splitskoga multimedijalnog umjetnika Gilde Bavčevića, koji se sastoji u sljedećem: umjetnik, stojeći preko puta središnjeg spomen obilježja, putem stetoskopa prenosi svoje otkucaje skrca koji se pomoću adekvatne audio opreme zvučno pojačavaju te ih je moguće slušati u širem okruženju parka. Simboličko značenje otkucaja srca gotovo da i nije potrebno dodatno objašnjavati: u kontekstu povijesnog stradanja dotrščinskih žrtava, kucanje srca jasno upućuje na biološki život pojedinca kao neprikosnovenu vrednotu čije nepoštivanje predstavlja univerzalni etički prijestup, koji je upravo na ovome mjestu bio masovno počinjen. U kontekstu aktualnoga društvenog zaborava konkretne memorijalne lokacije, kao i općenitijih tendencija ka revizionizmu povijesnih činjenica vezanih uz Drugi svjetski rat i fašističke, odnosno ustaške zločine, lupanje srca stvarnog pojedinca predstavlja i snažnu gestu utjelovljenja, inkarnacije: naizgled apstraktni ili barem historijski daleki fakti dobivaju svoj egzistencijalni oblik, formu neporecive, opipljive, očite, osjetilima dostupne zbilje.

Osim simboličkog značenja samog koncepta, umjetnički nastup Gilde Bavčevića podrazumijeva, međutim, i značenja koja proizlaze iz njegove performativne dimenzije, odnosno svojstvo su same izvedbe. Ponajprije, to je karakter zvuka otkucaja srca: potenciran pojačalom, zvuk srca ne svodi se samo na pravilno kucanje, već uključuje i razne druge elemente koji odaju radni napor organa – tu su šumovi, povremene aritmije, pravilna ubrzanja uslijed nevidljiva uzbuđenja ili kašlja. Ovakve zvukovne senzacije, koje zapravo izlaze iz okvira uobičajeno čujnih ili drugim osjetilima dostupnih znakova života, provociraju  osjećaj stanovitog nemira i nelagode; umjesto predodžbe pravilnog „tikatakanja“, odnosno ideje o nekome automatskom ritmu srca, suočeni smo s opažanjem složenosti i višestruke uvjetovanosti te vitalne funkcije. Ovakav zvučni doživljaj posreduje ne samo ideju o krhkosti biološkog života već i stvara izrazitu tenziju između onoga na što smo auditivno svakodnevno navikli i onoga što čujemo tek izvanredno, provocirajući tako čak podsvjesnu želju za bijegom, odlaskom, točnije, za prestankom kucanja – svjesni vremenskog protoka tuđeg života, odnosno činjenice da u svakom momentu teoretski može završiti, ljudski nagon za preživljavanjem tjera na spašavanje vlastitoga.

Upravo stoga bitnu dimenziju performansa predstavlja i njegovo trajanje. Iz perspektive umjetnika, odnosno izvođača, trajanje iskazuje mjeru njegova angažmana – višesatno mirno stajanje na mjestu, u istoj pozi, nužno podrazumijeva tjelesnu i psihičku nelagodu, pa i patnju, koja u kontekstu memorijalnog mjesta dobiva jasnu simboličku kvalitetu – znači subjektivnu spremnost na žrtvu u funkciji komemoriranja, odnosno iskazivanja pijeteta prema događaju od kolektivnog značaja. Iz perspektive publike, odnosno pasivnih sudionika umjetničkog performansa, trajanje izvedbe traži donekle analogni samoprijegor. Već opisano tjeskobno svjedočenje biološkom odvijanju tuđeg života kroz slušanje istovremeno monotonog i dramatičnog zvuka, štoviše, slobodno se može reći i maltretiranje osjetila i uma iterativnim ritmom koji priroda čovjekove pažnje teži zamijeniti nekom drugom vrstom podražaja, nazočne stavlja u delikatan položaj, obilježen podijeljenim emocijama. S jedne strane, etički imperativ nalaže ustrajnost – sudionici imaju želju i volju ostati prisutni što duže i tako jedno individualno, pojedinačno ispaštanje solidarno podijeliti kao zajednica. S druge strane, međutim, već spomenuti prirodni nagon budi sebične emocije – sudionici imaju razumljivu potrebu prekinuti vlastitu izloženost nelagodi, koja, koliko god isprva neznatna bila, s trajanjem performansa postaje sve teže podnošljiva. Odluka da se napusti lice mjesta i proglasi kraj sudjelovanja stoga je ostavljena, to jest prepuštena publici. Takva situacija, naravno, generira i mikrosocijalnu napetost – okupljeni sudionici figuriraju kao vrsta simboličke zajednice i odluka da se ona napusti nužno odaje snagu vezivnog elementa, odnosno jačinu narativa koji pojedince povezuje u kolektiv. Svaka pojedinačna, to jest subjektivna odluka da se napusti lice mjesta stoga neminovno ima karakter presude – predstavlja simbolički kraj ne samo zajedničkog bivanja, participacije u događaju, nego i kraj događaja samog; svakim našim pojedinačnim odlaskom, kucanje srca se prestaje čuti, utjelovljujući ideju prestanka kao takvog, to jest smrti.

Poput ostalih umjetničkih intervencija realiziranih u okviru Virtualnog muzeja Dotrščine, i performans Gilde Bavčevića suptilan je komentar gubitka kolektivnog pamćenja i slabljenja snage pripovijesti koje su predstavljale identitetsko uporište zajednice. Ujedno, on je i dobar primjer kako suvremena umjetnost može intimno, obraćajući se svakome ponaosob, participirati u praksama kolektivnog sjećanja. Maksimalno usmjeren na interakciju s nazočnom publikom, i to kroz stanovitu konfrontaciju, Bavčevićev performans izravno potiče na samopreispitivanje – ponajprije, o vlastitoj ulozi u održavanju smisla, koji je uvijek smisao koji se dijeli s drugima, kako sa živima, tako i s mrtvima.

/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 5. studenoga 2018. /

Intervjui s umjetnikom povodom izvedbe:
H-Alter, 17. rujna 2019.
Novosti, 20. rujna 2018

OSVRT
IRENA BEKIĆHODATI S NJIMA SANDRE STERLE

2019.

Osvrt na memorijalni rad Sandre Strele izveden na Dotrščini u rujnu 2019.

Foto: Katarina Zlatec

“‘Mi se ne razlikujemo međusobno prema onome što jesmo, već prema mrtvima koje oplakujemo’, rekao je moj djed Garabet.” Tim riječima rumunjski književnik armenskog podrijetla, Varužan Vosganjan započinje Knjigu šapata, potresnu obiteljsku kroniku ispisanu sjećanjima njegovih djedova i baka, bližih i daljih predaka, na progone i povijesnu traumu genocida nad Armencima. Navedene na samom početku, prije prvog poglavlja romana, one se promiču u statement jedne obiteljske i nacionalne povijesti koja će završiti autorovim rezimeom: “Moj je život od ovog trenutka, uglavnom to ponavljano koračanje za nekim tko se umorio i počeo sam shvaćati da je, koliko bi se god osjećao usamljenim, povorka usamljenija od svega. Nisam izišao iz povorke, bio sam najbliže, nisam mogao ni žuriti, jer ne možeš prestići mrtve.”[1] Čini se da su riječi djeda Garabeta postale težak teret. Sućutne, a u svojoj suštini nepropusne, one petrificiraju identitetske pozicije i stoga predstavljaju uznemirujuće naslijeđe o kakvo zapinju i oprost, i zaborav i sjećanje, i revizionizam, i pravda. Ove krajnje točke romana koji govori o neiskupljenoj patnji i stradanjima jednoga naroda, indeksiraju koordinate šire kartografije: kolektivni povijesni narativi, gotovo se uvijek temelje na kartografijama oplakivanja ili slavljenja (svojih) mrtvih. Jedino što se oplakuje u tišini (šaptom), a slavi se glasno.

To je matrica koja je zajednička mnogim povijesnim narativima pa je možemo prepoznati i u slučaju Dotrščina. Pokušat ću s pomoću nje sagledati umjetničku intervenciju Sandre Sterle Hodati s njima kojom je autorica odgovorila na ovogodišnji poziv Virtualnog muzeja Dotrščina da se privremenom memorijalnom gestom obilježi mjesto najvećeg stradanja u novijoj povijesti Zagreba.

Podsjetimo se, procjenjuje se da je tijekom fašističke vlasti od 1941. do 1945. godine na ovom lokalitetu pogubljeno oko sedam tisuća ljudi, uglavnom Zagrepčana. Suđeno im je za različite protudržavne radnje na prijekim sudovima ili im uopće nije suđeno, niti im je po bilo kojoj osnovi dokazivana krivnja, već su pogubljeni kao taoci, iz odmazde.[2] Vrlo je vjerojatno da su po završetku rata, u svibnju 1945. ondje izvršena i pogubljenja sa suprotnim ideološkim predznakom.

Kao mjesto najvećega masakra antifašista u novijoj povijesti Zagreba, u vrijeme Jugoslavije, sve do raspada države i promjene dominantne ideologije, ono je komemorirano kao spomen šuma, odnosno, nikada do kraja realizirani, spomenički krajobrazni kompleks. U novoj je državi, međutim, ono postalo mjesto političkog prijepora, ruptura u novom poretku pa je Spomen šumu trebalo na neki način izbrisati, designirati. Sjećanje povijesti je, kao što sugerira Jan Assmann u knjizi Kulturno pamćenje, kulturna praksa. Ono ne slijedi neki nagon ili prirođeni interes, već, predstavlja sferu “vezanosti i obaveznosti koja kako u vremenu tako i u socijalnoj dimenziji uspostavlja poredak, smisao i povezanost, omogućuje rekonstrukciju prošlosti na kojoj počivaju pamćenje i povijest.”[3] Assmann koristi pojam iustitia connectiva kojim označava kulturnu konstrukciju starih visokih kultura koja povezuje socijalnu koheziju i vremensku koherenciju, pri čemu norme vezuju ljude i vrijeme pa će ono što važi danas važiti i sutra.[4] Iz tako konstruiranog prostora proizlazi “komemorativni imperativ Sjećaj se! Ne zaboravi!” koji se uvijek na specifičan način konkretizira kao historijski smisao.[5] Povučemo li paralelu s modernim državama prepoznat ćemo sličnu težnju za kontroliranjem kolektivnog sjećanja  kao historijskog ljepila. Modificirajući ga kroz ideologiju, države ga reorganiziraju i nanovo strukturiraju, kreirajući mjesta kolektivnog pamćenja kao točke konsolidacije zajedništva, odnosno uklanjajući ona koja ju narušavaju. Takav je primjer Spomen park Dotrščina koji  je u nepuna tri desetljeća nove države, u novim političkim okolnostima, potisnut iz kolektivne memorije. Autorski projekt Saše Šimprage Virtualni muzej Dotrščina, izvorno pokrenut u okviru Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, s namjerom vraćanja ovoga mjesta u kolektivno pamćenje. Uz brigu o lokalitetu, Šimpraga je pokrenuo oblik stalnoobnavljajuće komemorativne prakse u okviru koje godišnje raspisuje natječaj i realizira privremenu umjetničku in situ intervenciju. Ove godine to je bio rad Hodati s njima umjetnice Sandre Sterle.

Siže rada je jednostavan: autorica poziva građane da na predviđeni datum povedu svoju kućnu biljku u komemorativnu šetnju šumom. Nakon što je ocrtala dramaturgiju koja uključuje šetnju od Bakićeva do Ružićeva spomenika i privremeno polaganje lončanica te predvidjela kolica ili bicikle za one koji neće moći sami nositi svoje biljke kao i izvjesni broj manjih lončanica za one koji će na šetnju doći bez biljaka, autorski se potpuno povukla. Tako šetnja postaje kolektivni čin građana koji se realizira u izmiješanom prostoru umjetničkog performansa, izleta i aktivizma. Umjetnički režiran ili, bolje rečeno, umjetnički iniciran događaj, artificijelan u odnosu na svakodnevnu stvarnost, postao je kanal kroz koji je aktivizam građana olakšan budući da posreduje sudjelovanje s distancom. Radi se, ustvari,  o rasterećujućem osjećaju igranja uloge koji prividno raspršuje odgovornost na sve članove trenutno okupljene zajednice pa je čini jednostavnijom, dok je, s druge strane, osvještava, budući da nudi potreban razmak između emocije, identifikacije i empatije.

No, Sterle se služi još jednom strategijom. Upućujući apsurdni poziv građanima da svoje kućne biljke izvedu u šetnju, u aktivističku je agendu unijela humor. U ključnoj analizi Rabelaisovog romaneskonog ciklusa, Mihail Bahtin naglašava opstrukcijsku ulogu smijeha u odnosu na sistem, budući da smijeh u svojem objektiviziranom društveno-historijskom životu nije nikada bio ozakonjen, pa time niti “zaražen” rutinom, lažima, konvencijama ni prijetvornošću. Smijeh je, kaže, “ostao izvan zvanične laži koja se oblačila u forme patetične ozbiljnosti”[6] i zato ima ogoljujuću i iscjeljujuću snagu kojom može zahvatiti osnovne realnosti kao što su život, smrt i rast.

Humor, ironija, kreiranje apsurdnih situacija i maskerada, preokupacija sjećanjem i mjestom-locusom kao punktovima osobne topologije obilježavaju umjetničku praksu Sandre Sterle. Kada bismo zamislili neki sistem koji bi povezivao njezine radove, onda bi to bila mreža gustih i preklapajućih čvorišta. Primjerice, rad Hodati s njima ima svoju pretpovijest u kratkom filmu True stories (story 1), koji je autorica snimila 1998. u parku Flevopark, u Amsterdamu. Priče su donekle podudarne: oba lokaliteta su urbane šume, skrivena groblja opterećena šutnjom, ne-govorom, institucionalnim mukom. U Flevoparku, autorica odjevena u Mini Maus muški modificiranim glasom, vodi nepoznatog sugovornika ka mjestu gdje je sakrila tajnu. To je reminiscencija na igru iz djetinjstva kada je s prijateljicama zakopavala raznobojna stakalca, a potom su jedna drugoj otkrivala mjesta tajne. U sudaru s činjenicom mjesta, fikcija i stvarnost, pojedinačna nevinost i kolektivna odgovornost, dječja igra i mračna povijest, međusobno se poništavaju, dovode u obrat. Pri tome se ne radi o izvrtanju koje će naglasiti krivnju krivih i nevinost pravednih već o postavljanju pitanja o mogućnosti iskupljenja traume, za što smo svi odgovorni. Dotrščina za autoricu ima isti naboj. No ovdje je, više nego o osobnom nemiru što ga proizvodi mjesto koje je istovremeno rekreativno šetalište i masovna grobnica, riječ o pozivu na kolektivno pamćenje. Kućne biljke pritom služe kao simbol i kao medij.

Briga o biljkama ne podliježe ideologiji. Stoga ju Sandra Sterle preuzima kao metaforu o kućnom odgoju, odnosno onim praksama njege koje bi on trebao posredovati: solidarnost, empatiju, poštenje, stav o onome što je dobro i što je zlo. Donesene iz dnevnih boravaka, brižno zalijevane, dohranjivane, presađivane, one predstavljaju osobni ulog u zajedničkoj mobilizaciji pamćenja koje se opire institucionaliziranim memorijama.

Vizualno ovaj se rad sažima u dvije slike. Prva uključuje heterogenu grupu ljudi s lončanicama u rukama na šumskom putu. Druga su položene biljke na zid koji obrubljuje spomenički kompleks, a na kojemu je ugraviran stih Ivana Gorana Kovačića “Nema ih više, jer su htjeli biti!”. Posložene u različitim ukrasnim posudama, one nose tragove stanova, odražavaju osobne estetike, karaktere, životne stilove, predstavljajući, na tragu prethodno rečenog, otpor koji nije dio političke agende već etike kućnog odgoja. Vraćanje biljaka kućama, označit će isto tako disperziju lokaliteta, osvještavanje traume i odgovornosti, transponiranje lončanica u malene spomenike te brigu o njima, zalijevanje i rast. Moja se biljka nakon izleta, neobično razlistala.

 Zadržat ću se još malo na vizualu, na slici tijela s biljkama, utisnutim u šumu. Opisujući Sandrin rad Okolo naokolo, Ruth Noack navodi kako, trčeći u beskonačnom loopu oko stabla, žena tj. umjetnica kao da mu dodaje godove, kao da “imitirajući njegovu biologiju u njega materijalizira i unosi svoje biće. I, ne samo da uvažava međusobno povezivanje ljudskog života i prirode na našoj planeti, ona za njega preuzima i odgovornost. (…) Trčanje oko stabla čin je njegovanja samog sebe pri kojemu se subjektivnost sa čovjeka premješta na prirodu.”[7] Mislim da je navedeno moguće primijeniti i na ovaj rad i da zajedno s Ruth Noack možemo zaključiti da se ni ovdje ne radi o uspostavljanju esencije nekog ideala. “Umjesto toga, prikaz je iskren. Ovo je rad koji se bavi političkim tijelom unutar političkog krajolika.”[8]

No tko su oni iz naslova? Biljke? Mrtvi? Jesu li to oni koje spominjeIvan Goran Kovačić u svojemu stihu, oni koji više nisu tu, jer su htjeli biti. A biti znači biti slobodan i nepodređen. U svakom slučaju, Sandra Sterle ne poziva na hod iza, kao što bi priličilo pogrebnoj povorci usamljenih, o kojoj  govori Vosganjan, već s njima kao u povorci ravnopravnih. Samo je tako moguće kretati se prema naprijed i održavati život.

Bilješke:  
[1] Varužan Vosgnjan. Knjiga šapata. (prev. Ana Benadić Oproiu i Adrian Oproiu) Zagreb: Sandorf, 2017. Str. 487
[2] Povjesničar, fotograf i režiser Jadran Boban, koji je istraživao slučaj Dotrščina za potrebe dokumentarnog filma, naglašava da je takvo kolektivno kažnjavanje bilo utemeljeno u zakonodavstvu NDH koje je propisivalo odmazde i grupna ubijanja talaca u slučaju da se krivnja za kazneno djelo protiv države nije mogla utvrditi te se time direktno kršila IV. haška konvencija iz 1907. godine / https://www.dotrscina.hr/pristup. 13.11.2019.
[3] Jan Assmann. Kulturno pamćenje. Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. (prev. Vahidin Preljević). Zenica, 2005. Str. 298
[4] Isto, str. 273
[5] Isto, str. 298
[6] Mihail Bahtin. O romanu. Beograd: Nolit, 1989. str. 364
[7] Ruth Noack. “Žena leži u travi – o Okolo naokolo Sandre Sterle” (24 – 35). U Sandra Sterle: Zaboraviti, sjetiti se znati. Galerija umjetnina Split 12. 12. 2017 – 7. 1. 2018. Split: Galerija umjetnina, 2017. Str. 32
[8] Isto

/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 15. studenoga 2019. /

Intervju s umjetnicom povodom izvedbe:
H-Alter, 16. rujna 2020.: https://www.h-alter.org/vijesti/promjenjiva-priroda-ljudskog-sjecanja

OSVRT
SUZANA MARJANIĆOBITELJSKO STABLO ILI KUĆE KOJIH NEMA TONKE MALEKOVIĆ

Pamćenju su potrebna mjesta, 2020.

Osvrt na memorijalnu akciju autorice Tonke Maleković izvedenu u spomen-parku Dotrščina u rujnu 2020.

Foto: Katarina Zlatec

Kao što bilježe simboličke interpretacije stabla, šume, kao npr. Chevalierov i Gheerbrantov Rječnik simbola, stablo kao simbol života – možda prvi čovjekov simbol, i jer je u neprestanom razvoju i uspinjanju prema nebu – evocira simbolizam vertikalnosti, axis mundi, između zemlje i neba. Prema simbologiji svako stablo povezuje tri razine kozmosa – podzemlje korijenjem, gomoljem, površinu zemlje deblom, a visine nebeskom krošnjom. Pored vertikalizma stablo je i simbol cikličkoga karaktera kozmičke evolucije – smrti i preporoda, te ga prirodne religije uzimaju kao simbol svakogodišnje obnove svih živih bića. U tome dvostrukom simboličkom iščitavanju stabla možemo promatrati i participativni land art projekt Tonke Maleković Obiteljsko stablo ili kućekojih nema, izveden 19. rujna 2020., povodom Svjetskog dana mira, kao ovogodišnja memorijalna umjetnička intervencija u Spomen-parku Dotrščina. Rad je uprostoren na razmeđi između dviju skulpturnih posveta – centralne skulpture Vojina Bakića, riješene kao apstraktne, zrcalne plohe kristaličnog oblika od nehrđajućeg čelika, a posvećene svim strijeljanima na toj lokaciji u doba NDH; preko stazne, šumske površine pa sve do Spomenika Zagrepčanima poginulima na ulicama svoga grada u razdoblju 1941. – 1945. godine, autora Branka Ružića (skulpturi koja je 2016. godine i obnovljena na incijativu Virtualnog muzeja Dotrščina).

Prema posljednjim istraživanjima iz 1985. godine, procijenjeno je da je na tom prostoru pogubljeno nekoliko tisuća građana.Mjesto je to koje je danas, osobito kod mlađe generacije i s obzirom na vladajuću ideologiju koja briše ideosferu antifašizma, uglavnom zaboravljeno, no podržavano sjećanjem i aktivnostima od strane male zajednice koja njeguje kulturno pamćenje toga mnemotoposa, i to zahvaljujući lokalnim antifašistima te građanskoj (samo)inicijativi Saše Šimprage kroz rad Virtualnog muzeja Dotrščina. Na popisu muzeja poznato je svega 700 imena/prezimena stradalnika, ostali su memorative – anonimne žrtve. S obzirom na sve vlasti koje su se izmjenjivale od 1991. godine, Spomen-park Dotrščina je lišen, ne samo personalizacije žrtava, već i općenitih informacija što se na tome mjestu dogodilo. Naime, i kameni blok s osnovnim informacijama koji je stajao na ulazu u spomen-područje početkom 1990-ih je uklonjen, izbrisan. Kao što navodi kulturolog Jan Assmann, kod kulture sjećanja održava se društvena obveza u odnosu na grupu – riječ je o pitanju „Što ne smijemo zaboraviti?“. I nastavlja, gotovo centripetalno tautologijski o tome da je predmet kulture sjećanja – sjećanje koje stvara zajednicu.

Šuma i današnji spomen-park dobio je ime po potoku Dotrščina (Doktorščina) koji se spušta s Medvednice i istoimenim brežuljcima koji su nekada bili kaptolsko dobro pod hrastovom šumom. Ta hrastova šuma je posječena tijekom Drugog svjetskog rata za potrebne sirovine, dok je današnja šuma pretežito grabova. Šumarska struka navodi da je park-šuma Dotrščina primjernim uzgajanjem tijekom šezdesetak godina iz šikare prevedena u šumu optimalne strukture. Tako se naslov land art projekta Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema može iščitati u dvostrukom značenju: memorijalnom – riječ je o mjestu najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba. S druge pak strane može se iščitati i dubinskoekološki o hrastovim stablima kojih više nema, koji su posječeni kao u antidrami Radovana Ivšića Gordogan, koji verbalnom agresijom onomatopeje „caf“ označava ubijanje sjekirom, podjednako i stabala i ljudi jer su svi u takvim tiranskim ideologijama potrošni resursi – ili Gordoganovim riječima kada u posljednjoj sceni ostaje sam na pozornici, kad je već ubio sve podanike te se odlučuje na kidanje “glava” i stablima. Osudom tiranije Ivšić je u bajkovitom okviru ostvario uznemirujuću scensku priču o posljednjem čovjeku: “Pusto je sve i prazno. Rep mi na čelu izrastao, ako znam što ću učiniti, fff! Sjetio sam se. Idem u šumu i stablo ću za stablom caf, caf, caf, caf, caf, caf, caf!

Radom Tonke Maleković, gotovo u kontekstu Beuysova utopijskoga programa socijalne skulpture, o tome da je svaka osoba umjetnik, umjetnica je predala svoju zamisao okupljenima, a ideja je bila gradnja, konstrukcija, niz efemernih kolektivnih ili pak samostalnih land art instalacija od ostataka šume-parka – grančica, nešto većih grana, ogoljelih grana, grana sa suhim ili još uvijek preostalim zelenim lišćem. Uvod, možemo reći prolog, u taj land art projekt činio je odabir imena/prezimena žrtava. Umjetnica pred centralnom Bakićevom skulpturom iznosi popis žrtava i pritom je svatko od sudionika/ica odabrao jedno ime/prezime. Sudionici su potom upućeni u šetnju šumom, individualni odabir mjesta i izgradnju privremenih struktura tzv. tipija na kojima će urezati ili na neki drugi način ispisati ili označiti odabrana imena.

Umjetnica je svojom akcijom odgovorila na dvostruke propozicije natječaja. Prva je općenito sjećanje na žrtve fašizma, a druga na individualne sudbine žrtava, na imena/prezimena ubijenih, čime se nastojala postići personalizacija žrtava, s obzirom da nema personalizacije grobova. Tijekom izvedbe, s popisa žrtava preuzeto je 57 imena, a u trosatnoj akciji izgrađeno je u tom šumskom krajoliku čak 40 privremenih struktura posvećenih žrtvama fašizma.

Brian Wallis posljednje poglavlje svoje knjige o land artu posvećuje konstrukciji land arta kao zamišljaju, gdje navodi da je riječ o promatranju krajolika kao povijesne naracije koja omogućuje repertoar simbola koji se može iskoristiti kako bi se opisalo suvremeno društvo. Upravo u tom ocrtavanju zamišljanja nastaje navedeno land art kolektivno sjećanje. Odnosno kao što navodi Maurice Halbawchs – „Da bi se učvrstila u sjećanje grupe, istina mora biti predstavljena u konkretnom obliku događaja, osobe, mjesta.“ U navedenom konceptu zamišlja(n)ja, kako nadalje navodi teoretičar i povjesničar land arta Brian Wallis, umjetnici izvode radove gdje uzimaju zemlju, njezine materijale, ne kao fizičku činjenicu već kao metaforu ili kao označitelje – oni se razumijevaju kao koncept, optička konstrukcija ili jezična elaboracija koja može uzeti formu dijagrama, rečenice ili fotografije.

Tonka Maleković, kako je artikulirala u najavi rada, stvorila je, „svojevrstan suosjećajni kanal“ gdje je svakodnevnicu u pandemijskoj krizi u Kölnu, gdje živi, u gradskim šumama i parkovima, premjestila u prostor parka-šume Dotrščina i u dodatnom značenju. Kako umjetnica navodi, za vrijeme lockdowna u Kölnu primijetila je da su obitelji u gradskoj park-šumi provodile novostečeno slobodno vrijeme i pritom su oblikovale te svojevrsne šumske land art konstrukcije. Kako su i dječja igrališta bila zatvorena, ograđena trakama, roditelji su s djecom u parku od sakupljenih grana gradili nastambe nalik šatorima tzv. tipijima.Nadalje ističe: „Nekih mjesec dana mapirala sam te nastambe koristeći GPS aplikaciju i na karti jednog užeg područja park-šume osvanuo je skriveni ‘šumski urbanizam’ od nekih 120 tvorevina.“ Tim prijenosom situacije iz kölnske šume, koje ocrtava vrijeme pandemije, u dotrščinski memorativni čin land art konstrukcija za svaku pojedinu žrtvu koja je te subote odabrana s jedne strane može značiti i pokušaj terapijskoga, energetskoga ozdravljenja, kako se navedeno i čini kroz memorativne aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina.

Spomen-park Dotrščina svojevremeno je trebao biti obilježen muzejom, ali on nikad nije izgrađen, pa tako Tonka Maleković navodi da u tome smislu navedeni naslov upućuje i na simbolički čin kuće koje/kojih nema, pa prijedlog rada formulira „oko ta dva elementa odsutnosti, i to na materijalnoj i na fenomenološkoj razini. Na materijalnoj razini tako da posjetitelji grade tvorevine i u njih urezuju imena, a koje na neki način simboliziraju kuće, individualne i obiteljske sudbine koje se nisu realizirale, ali i ‘nadomještaju’, makar privremeno i simbolično, nepostojeću kuću sjećanja – muzej.“

Gotovo prema načelu mnemotehnike, kako to sažima kulturolog Jan Assmann, a ako primijenimo na ovu zajednicu kulturno pamćenje – što je samo prijevod grčkog imena muze Mnemozine, tj. sjećanja – prema auri mjesta stradanja – svatko je od sudionika/ica akcije odabrao određeno mjesto, stvorio mentalne slike poginulih, a zatim stvorene slike prispodobio s izabranim i osviještenim mjestima. Taj intimni memorativni čin tako je jedna obitelj – roditelji Iva Ivas i Nikola Bojanić, na poticaj vlastitoga djeteta – Sonje Bojanić, oformila spomen na anonimnu žrtvu u formi uzemljenoga gnijezda kao toplu i mekanu kućicu kao simbol utočišta, gotovo arhetipski nalik na šumsko gnijezdo krajobraznoga kipara Andyja Goldsworthyja. Danko Maleković, umjetničin brat, instinktivno je pronašao zeleni trag u jesenskoj grabovoj šumi, odnosno njegovim opisom: „Instalacija je išla prema gore, gdje sam na kraju stavio granu zelenog lišća, koju sam našao na podu. Jedna grana je sa suhim lišćem, ona je okrenuta prema dolje, kao metafora nečega što je ‘otišlo’, nažalost, dok zelena postavljena prema gore, daje neku vibru kakve-takve pozitivnosti, bez obzira na tešku, kompleksnu i tužnu temu, simbolizira neku nadu, prema gore, rast, težnju da budem/o bolje osobe, da se ne ponovi nikad nešto takvo, da nada mora postajati i kao takva; osobno je doživljavam da svijet mora ići na bolje, a da svi počnemo od sebe, to je alfa i omega….“ Boris Greiner (uz Sandru Sterle i Sašu Šimpragu, član ovogodišnjega žirija Virtualnog muzeja Dotrščina) osmislio je tipi od grana sa suhim lišćem posvećen Antenoru Jelčiću.

Jedna sudionica uzela je inicijale Božidara Adžije i sjećanje oprostorila na način da je inicijal A prislonila na stablo, a inicijal B markirala grančicama kao položeno slovo na zemlji, dok je nekoliko kamenčića položila u samo slovo, kao sjećanje na žrtvino mjesto rođenja. Lina Budak odabrala je ime svog djeda, narodnog heroja Divka Budaka. Njegovo je ime i prezime ispisala, označila grančicama na tlu šume – smeđi otisak imena na smeđem tlu, i pritom izradila okvir od istoga materijala.

Vlasta Žanić izradila je od grančica posvetna slova, inicijale Ivana Grgurića, osamnaestogodišnjaka koji je zbog svojih aktivnosti u pokretu otpora osuđen na smrt i strijeljan na Dotrščini. Ime je odabrala, kako saznajem iz razgovora s njom dok je grančicama ispisivala inicijale, kao poveznicu na rad Osunčana mjesta Zorana Pavelića koji je izveden na Dotrščini 2017. godine, baš na obljetnicu pogubljenja Ivana Grgurića. U svom doživljaju, Vlasta Žanić time je oblikovala i svojevrsnu auru sjećanja između svjetlosnoga land arta Zorana Pavelića za koji je koristio igru svjetla i sjene šumskoga scenarija, i šumskoga tipi land arta Tonke Maleković. Poveznica dvaju radova s istom temom i mjestom ujedno je i pokazatelj različitih kontinuiteta preživljavanja i nadogradnje memorije koja nalazi načine opiranja zaboravu.

Sandra Sterle napravila je instalaciju na grani stabla, ispisujući ime žrtve „Ante Jelenković – Čovo“ plavom kemijskom. Navedeno ime umjetnica je odabrala kao sjećanje na isto ime i prezime vlastitoga djeda. Takva slučajna i intimna poveznica može se iščitati i kao podsjetnik potrebe svih onih borbi koje se opiru novim, nadolazećim fašizmima. Jer kao što upozorava kulturalni filozof Rob Riemen: “I otrovna biljka koja iznova niče mora narasti prije no što rasprostre svoj otrov. Mi smo tek na početku suvremenog fašizma koji ne treba uspoređivati s krajem fašizma iz dvadesetog stoljeća, već s njegovim početkom.”

Ivana Meštrov odabrala je zapis memorije za Veru Klein i pritom je oblikovala tipi, kako navodi, kao malo veći prostor za predah uz stablo, a njezino ime je „markirala“ u zemlju s in situ nađenim kamenčićima. Nadalje, tri žene iz tri generacije bake Svjetlane Lugar odabrale su sljedeća imena: kćerka Ana sagradila je tipi s ulaznim apotropejskim pentagramom – petokrakom za Anonimnu žrtvu, unuka Zara za Eminu Latifić, a Svjetlana Lugar utočište između tri stabla za Vidu Benjin. Ime žrtve ispisuje dvostruko –grančicama duž čijih je linija položila niz žireva, a pritom izjavljuje: „Unuka nema gdje čuti i naučiti što je fašizam. Svakodnevica te teme je zbunjujuća za generacije koje su zakinute učiti o Drugom Velikom ratu i posljedicama koje bi bile da nismo bili na strani pobjednika.“ Kristina Petrinić Prša u Spomen-park došla je sa svojim jedanaestogodišnjakom i osmogodišnjakinjom te prijateljicom i njenom kćeri. Odabrale su imena, sjećanja na Nadu Eisler, Mari-Francisku Metzger i Anonimnu žrtvu. Kristininim riječima: „Zapravo sam se osjećala kao da gradimo kosture kuće, vrlo krhke i nestabilne. Svjesna da će ostati barem neko vrijeme fizički tamo, a također dokumentirane, te instalacije su spomenici. Vrlo je bolno uopće pomisliti kakve su sve strahove i strahote zadesile te ljude s tako bliskim imenima i prezimenima. I nikako ne može biti nimalo relevantna ni u kojem slučaju izreka koju sam ponekad znala čuti da bog ljudima neće dati više nego mogu podnijeti. Željela bih da naša djeca budu odrasle osobe empatične i suosjećajne i da nikad, baš nikad ne pomisle da imaju prava upravljati nečijim životima. Bila sam ponosna na sina kad mi je rekao: ‘Mama, ja mrzim fašizam. Doslovno sam ga mrzio i prije nego sam znao kako se zove, a od tada pogotovo.’“ U tome smislu iznimna je pedagoška niša navedenoga land art projekta iz kojeg će djeca koja su sudjelovala zajedno sa svojim obiteljima zasigurno nositi sjećanja i znanje o toj temi posredovano kroz igru gradnje malih spomen-sjećanja.

Marta Kiš sa svojom obitelji gradila je sjećanje na Anđelu Jakuš. Njezinim riječima o tim dendrozapisima: „Uz moju djecu Emu i Jakova, bili su s nama Iva i njena pasica Ava. Ema, Iva i Ava odmah su shvatile da će zajednički ostaviti jedno A od granja na deblu jednog stabla, za sve Anonimne žrtve. Uzeli smo prirodu za nastambu u svojoj punini te smo od grana, prema Jakovljevoj zamisli, napravili ulaz u obliku slova A, ulaz u prirodu, ulaz za Anđelu, ulaz za sve Anonimne. Bio je to jedan od projekata na koji su baš sa željom išli, zbog ideje da ćemo graditi nešto u šumi. Volimo prirodu, i inače idemo i u Dotrščinu, promatramo skulpture, preskačemo potoke pa i pričamo o događajima koji su se tamo desili. No, ovo je bila izuzetna prilika da se na jedan novi, dublji način, povežemo međusobno, s Anđelom i prirodom. Ne znam kako opisati, a da ne ode u patetiku, ali bilo je stvarno izuzetno jer se jednom malom akcijom s prirodnim elementima doživjelo puno.“

Tako je rad Tonke Maleković Obiteljsko stablo ili kuće kojih nema stvoren tek na izvedbi i karakterizira ga privremenost; stopit će se kao umjetnička intervencija u prirodnom okolišu/land art zajednička instalacija sa šumom. U ovom je slučaju krajolik medij kulturnog pamćenja, i ostat će samo u sjećanju koje je time produžilo memoriju na dalju prošlost. Kako navodi Tonka Maleković o dendrozapisima šumskoga hepeninga Dotrščine, odnosno kölnske gradske šume iz koje forme i metodologiju promatranih aktivnosti prenosi na mjesto stradanja: „Sve postaje isprepleteno i povezano, shema se pojavljuje ‘odozdo’, nema jedinstvenog koncepta, plana ili uputa, a opet posjeduje vlastitu logiku, dinamiku i estetiku.“

Efemernost spomenutih konstrukcija krajolikovne umjetnosti*/land arta, ostvarenih kao direktni kontakt s mjestom, tj. site-specific pristupom, prelazi u fotografsko sjećanje te kolektivne komemoracije mjesta za sve te kuće kojih nema. Ili kao što to vrlo jednostavno bilježi Jan Assmann – “Pamćenju su potrebna mjesta, ono tendira k uprostorenju.” Jasno je, dakle, da od 1991. godine navedeni se krajobrazni mnemotopos briše kao mjesto pamćenja s obzirom da u funkciji pamćenja prevladavaju prostorne metafore, kako to ističe filozof i sociolog Maurice Halbwachs ili već nekoliko puta ovdje spomenuti kulturolog Assmann – dakle, okvir, prostori, mjesta, lokalizacija – ključni su pojmovi za realizaciju mnemotoposa Dotrščine kao parka-šume ustaškoga zločina. Kako svega toga od 1991. godine nema, dakle, nema ni zločina ili još gore on je čak i odlukom saborske komisije u jednom trenutku pripisan žrtvama na način da je narativ doslovno obrnut kako bi se rehabilitirala NDH. Srećom, tu opasnu rehabilitaciju poništava pamćenje, ljudi   i  stabala u sferi života prirode koje negira antropocentrično dualističko shvaćanje linearne dijade života i smrti u korist cikličke smrti i ponovnoga rođenja prirode jer je šuma, kako to bilježi Nikola Visković u knjizi „Stablo i čovjek“, prvoj knjizi našega kultorokruga o kulturnoj botanici, mjesto s najviše života na Zemlji.

Bilješke:
*Termin osmislila Magdalena Došen

/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 7. listopada 2020. /

OSVRT