Dimenzije otkucaja
Ivana Mance, 2018.
Osvrt na memorijalni rad „Otkucaji“ autora Gilda Bavčevića, izveden na Dotrščini u rujnu 2018.
Foto: Katarina Zlatec
Virtualni muzej Dotrščina, projekt je koji vodi Saša Šimpraga, zagrebački aktivist i pisac o problematici javnoga urbanog prostora. Pokrenut je 2012. godine u okviru programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću a kao organizacijska platforma koja okuplja različite vrste aktivnosti u cilju vraćanja toga mjesta u kolektivnu, posebno zagrebačku lokalnu memoriju, gdje se već odavno – uslijed promijenjenih političkih okolnosti koje slamaju antifašistički konsenzus, ali i uslijed izostanka adekvatnih baštinskih politika – ne nalazi. Stoga, valja podsjetiti: posrijedi je najvećaparkovno-rekreativna zona Zagreba,koncipriana i djelomično realizirana kao spomen-područje na mjestu masovne egzekucije građana uglavnom s područja Zagreba i okolice od strane ustaških vlasti u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Premda ambiciozan plan uređenja arhitektonsko-urbanističke, skulpturalne i krajobrazne cjeline nikada nije u potpunosti proveden, ostvareni elementi spomen-područja imaju zaštićeni status nepokretnoga kulturnog dobra.
Nastojeći oko ponovne društvene afirmacije ovog mjesta, koje status zaštićenog spomenika kulture nije sačuvao od devastacija, Virtualni muzej Dotrščina inicirao je više kampanja vezanih uz obnovu i održavanje parkovnog spomen-područja: obnovljena su oštećenja na dvije skulpture te neke od staza, a kontinuirano se nastoji oko vraćanja 1990-ih uklonjenih natpisa u kamenu, postavljanja info-ploče s kartom parka na ulazu, smjerokaza po parku i na prilazima, dodatnih klupa i česmi. Takav pristup očuvanju i njezi spomenika i spomeničkih područja (Denkmalpflege), koji podrazumijeva materijalne, ali i sadržajne zahvate, težeći održivosti spomenika u kontekstu društvene svakodnevice, i koji računa na angažman ne samo nadležnih državnih organa nego i civilnog društva, poželjan je standard suvremena pristupa spomeničkoj zaštiti. Nadovezujući se na spomenute tendencije, Virtualni muzej Dotrščina redovito održava i program umjetničkih intervencija privremenog karaktera na području samoga spomen-parka. Njihov je cilj, dakako, podsjećati na povijesni događaj i s njim povezano značenje mjesta, a što je također danas općeprihvaćena praksa kultiviranja kolektivne memorije, koja podrazumijeva novi odnos prema javnom obilježavanju traumatskih događaja iz prošlosti, korigirajući, štoviše dovodeći i u pitanje konvencionalne modele spomeničkih rješenja i protokolarnih komemoracija, pa i samo načelo identitetskog konsolidiranja zajednice „odozgo“. U takvome pristupu cijeni se upravo doprinos koje može ponuditi suvremena umjetnost – njezine konceptualno domišljene i interaktivno orijentirane forme zahtijevaju pojedinačni angažman, stvarajući neposredan, emotivno stimulativan ambijent kolektivnog pamćenja. Prvi je takav umjetnički projekt u okviru Virtualnog muzeja realiziran na dan kada je Muzej bio i službeno otvoren, a podrazumijevao je privremenu krajobraznu intervenciju koja je za cilj imala na simbolički način prikazati brojnost stradanja na Dotrščini – u tzv. Dolini grobova, pouzdanom mjestu stradanja, sedam tisuća bijelih vrpci privezano je oko istog broja stabala. Temeljem javnog natječaja, koji je od 2015. međunarodnog karaktera, uslijedili su umjetnički projekti i u narednim godinama: audio-priredba, odnosno zvučna šetnja naslovljena Spiegel im Spiegel Davora Sanvincentija, koju su posjetitelji pomoću slušalica i dobivene karte kretanja mogli iskusiti tijekom mjeseca svibnja 2013. godine; potom, 2014. godine, site-specific intervencija Slavena Tolja pod nazivom Ledena kiša gdje je umjetnik instalirao dvadesetak “mrtvih” stabala bukve dopremljenih iz Gorskog kotara, uništenih prilikom olujne ledene kiše; potom interaktivni projekt Nasljednici Daniela Kovača izveden 2015. godine, a koji je podrazumijevao kontaktiranje osoba koje s poznatim dotršćinskim žrtvama slučajno dijele ista imena i prezimena. Uslijed izostanka financijske potpore od strane Ministarstva kulture, projekt je godinu dana pauzirao s intervencijama (dok su duge aktivnosti, poput memorijalne utrke, nastavljene), da bi se nastavio 2017. godine – kolektivnim performansom Osunčana mjesta Zorana Pavelića, gdje su svi sudionici bili pozvani šetajući šumom potražiti mjesta na koja se probija svjetlost te na njima neko vrijeme stajati.
Ovogodišnja intervencija također je odabrana putem javnog natječaja (u žiriju su bili Antun Marčić, Zoran Pavelić i Saša Šimpraga), a kao i prošlogodišnja ostvarena je u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine grada Zagreba. Posrijedi je performans naslovljen Otkucaji splitskoga multimedijalnog umjetnika Gilde Bavčevića, koji se sastoji u sljedećem: umjetnik, stojeći preko puta središnjeg spomen obilježja, putem stetoskopa prenosi svoje otkucaje skrca koji se pomoću adekvatne audio opreme zvučno pojačavaju te ih je moguće slušati u širem okruženju parka. Simboličko značenje otkucaja srca gotovo da i nije potrebno dodatno objašnjavati: u kontekstu povijesnog stradanja dotrščinskih žrtava, kucanje srca jasno upućuje na biološki život pojedinca kao neprikosnovenu vrednotu čije nepoštivanje predstavlja univerzalni etički prijestup, koji je upravo na ovome mjestu bio masovno počinjen. U kontekstu aktualnoga društvenog zaborava konkretne memorijalne lokacije, kao i općenitijih tendencija ka revizionizmu povijesnih činjenica vezanih uz Drugi svjetski rat i fašističke, odnosno ustaške zločine, lupanje srca stvarnog pojedinca predstavlja i snažnu gestu utjelovljenja, inkarnacije: naizgled apstraktni ili barem historijski daleki fakti dobivaju svoj egzistencijalni oblik, formu neporecive, opipljive, očite, osjetilima dostupne zbilje.
Osim simboličkog značenja samog koncepta, umjetnički nastup Gilde Bavčevića podrazumijeva, međutim, i značenja koja proizlaze iz njegove performativne dimenzije, odnosno svojstvo su same izvedbe. Ponajprije, to je karakter zvuka otkucaja srca: potenciran pojačalom, zvuk srca ne svodi se samo na pravilno kucanje, već uključuje i razne druge elemente koji odaju radni napor organa – tu su šumovi, povremene aritmije, pravilna ubrzanja uslijed nevidljiva uzbuđenja ili kašlja. Ovakve zvukovne senzacije, koje zapravo izlaze iz okvira uobičajeno čujnih ili drugim osjetilima dostupnih znakova života, provociraju osjećaj stanovitog nemira i nelagode; umjesto predodžbe pravilnog „tikatakanja“, odnosno ideje o nekome automatskom ritmu srca, suočeni smo s opažanjem složenosti i višestruke uvjetovanosti te vitalne funkcije. Ovakav zvučni doživljaj posreduje ne samo ideju o krhkosti biološkog života već i stvara izrazitu tenziju između onoga na što smo auditivno svakodnevno navikli i onoga što čujemo tek izvanredno, provocirajući tako čak podsvjesnu želju za bijegom, odlaskom, točnije, za prestankom kucanja – svjesni vremenskog protoka tuđeg života, odnosno činjenice da u svakom momentu teoretski može završiti, ljudski nagon za preživljavanjem tjera na spašavanje vlastitoga.
Upravo stoga bitnu dimenziju performansa predstavlja i njegovo trajanje. Iz perspektive umjetnika, odnosno izvođača, trajanje iskazuje mjeru njegova angažmana – višesatno mirno stajanje na mjestu, u istoj pozi, nužno podrazumijeva tjelesnu i psihičku nelagodu, pa i patnju, koja u kontekstu memorijalnog mjesta dobiva jasnu simboličku kvalitetu – znači subjektivnu spremnost na žrtvu u funkciji komemoriranja, odnosno iskazivanja pijeteta prema događaju od kolektivnog značaja. Iz perspektive publike, odnosno pasivnih sudionika umjetničkog performansa, trajanje izvedbe traži donekle analogni samoprijegor. Već opisano tjeskobno svjedočenje biološkom odvijanju tuđeg života kroz slušanje istovremeno monotonog i dramatičnog zvuka, štoviše, slobodno se može reći i maltretiranje osjetila i uma iterativnim ritmom koji priroda čovjekove pažnje teži zamijeniti nekom drugom vrstom podražaja, nazočne stavlja u delikatan položaj, obilježen podijeljenim emocijama. S jedne strane, etički imperativ nalaže ustrajnost – sudionici imaju želju i volju ostati prisutni što duže i tako jedno individualno, pojedinačno ispaštanje solidarno podijeliti kao zajednica. S druge strane, međutim, već spomenuti prirodni nagon budi sebične emocije – sudionici imaju razumljivu potrebu prekinuti vlastitu izloženost nelagodi, koja, koliko god isprva neznatna bila, s trajanjem performansa postaje sve teže podnošljiva. Odluka da se napusti lice mjesta i proglasi kraj sudjelovanja stoga je ostavljena, to jest prepuštena publici. Takva situacija, naravno, generira i mikrosocijalnu napetost – okupljeni sudionici figuriraju kao vrsta simboličke zajednice i odluka da se ona napusti nužno odaje snagu vezivnog elementa, odnosno jačinu narativa koji pojedince povezuje u kolektiv. Svaka pojedinačna, to jest subjektivna odluka da se napusti lice mjesta stoga neminovno ima karakter presude – predstavlja simbolički kraj ne samo zajedničkog bivanja, participacije u događaju, nego i kraj događaja samog; svakim našim pojedinačnim odlaskom, kucanje srca se prestaje čuti, utjelovljujući ideju prestanka kao takvog, to jest smrti.
Poput ostalih umjetničkih intervencija realiziranih u okviru Virtualnog muzeja Dotrščine, i performans Gilde Bavčevića suptilan je komentar gubitka kolektivnog pamćenja i slabljenja snage pripovijesti koje su predstavljale identitetsko uporište zajednice. Ujedno, on je i dobar primjer kako suvremena umjetnost može intimno, obraćajući se svakome ponaosob, participirati u praksama kolektivnog sjećanja. Maksimalno usmjeren na interakciju s nazočnom publikom, i to kroz stanovitu konfrontaciju, Bavčevićev performans izravno potiče na samopreispitivanje – ponajprije, o vlastitoj ulozi u održavanju smisla, koji je uvijek smisao koji se dijeli s drugima, kako sa živima, tako i s mrtvima.
/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 5. studenoga 2018. /
Intervju s umjetnikom povodom izvedbe:
H-Alter, 17. rujna 2019.
Novosti, 20. rujna 2018.