Osvjetljavanje sjećanja
Jelena Pašić, 2017.
Osvrt na memorijalni rad „Osunčana mjesta“ autora Zorana Pavelića izveden u spomen-području Dotrščina u povodu Svjetskog dana mira 2017.
Foto: Katarina Zlatec
„Sjećanje je, kao i um i vrijeme, nezamislivo bez svoje fizičke dimenzije‟, piše Rebecca Solnit u knjizi Wanderlust, a premda prirodu najčešće doživljavamo kao odvojenu od ljudskog iskustva, ili u najboljem slučaju kao prirodno poprište i teritorij na kojem se povijest čovječanstva odvija, stvar nipošto nije tako jednostavna. Prirodni krajolici samo su naizgled stabilni, stalni i nepromjenjivi geografski locusi na čijem se teritoriju vremenska dimenzija dinamično rasplinjuje u bezbroj pojedinačnih događanja, kolektivnih akcija i individualnih kretanja. No sve ove ljudske trajektorije svoj trag ipak ostavljaju u krajoliku; ponekad je on vidljiv i precizan (poput ceste, dalekovoda ili komada obrađene zemlje) u na prvi pogled ljudskom rukom netaknutom pejsažu, a ponekad je taj trag fragmentaran, nevidljiv ili pojmljiv tek na simboličkoj razini.
U knjizi pod nazivom Krajolik i memorija Simon Schama opisuje kako je golemo drevno šumsko prostranstvo na granici Poljske i Bjelorusije, danas zaštićeni nacionalni park Białowieża, kroz stoljeća bilo mjestom konstruiranja nacionalnog osjećaja, ali i disperzije moći: na tlu ove zelene oaze odvijale su se brojne bitke, a Drugi svjetski rat prinio je upravo na ovom području neke od svojih bezbrojnih žrtvi: ne samo ljudskih, već i primjere nasilnog podvrgavanja jedne prirodne cjeline nastranim ljudskim idejama. Nasilje nad prirodom podjednako je zastrašujuće kao i nasilje nad čovječanstvom, a jednu od najzapanjujućih epizoda nasilja u Białowieżi osmislio je i djelo dao provesti jedan od ključnih ljudi Trećega Reicha, sam Hermann Göring, kada je ovo šumsko prostranstvo pretvorio u svoje privatno lovište, s nastojanjem da (zajedno s poljsko-litavskim identitetom) odstrani i neke od autohtonih životinjskih vrsta te nastani svoje lovište „čistim, teutonskim‟ vrstama poput orla, jelena i vuka. Ovo je možda krajnje radikalan i tragično slikovit primjer recipročnog odnosa ljudskog djelovanja i prirode, svjedok uzajamne razmjene između čovjeka i prirode te neraskidivih spona kojima je priroda vezana uz ljudsku simboličku imaginaciju; priroda je istovremeno pod utjecajem imaginacije i jedan od njezinih plodova, ali ujedno je i aktivan čimbenik u konstruiranju iste te imaginacije.
Na južnim obroncima zagrebačke Medvedice prostire se Dotrščina, šumovito područje uređeno s namjerom očuvanja memorije na relativno svježu ranu strahovitog pokolja – mjesto najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba. Visoka stabla koja tvore sjenovitu oazu na ovom području uglavnom su tek sedamdesetak godina stara; ona, naime, stoje na mjestu starijeg drveća posječenog baš u vrijeme okupacije i masovnih zločina na Dotrščini – kako nad ljudima, tako i nad prirodom.[1] U Dotrščini, području onkraj Maksimira, nalazilo se jedno od najvećih stratišta u Hrvatskoj, lokacija na kojoj je živote izgubilo tisuće građana: antifašista, Srba, Židova, najviše Hrvata, u prvom redu Zagrepčana i stanovnika okolice grada, ali i drugih označenih iz ovog ili onog razloga „nepodobnima‟ za tadašnju ustašku vlast. „Kako je zlokobno znao zazvučati taj Maksimir‟, navodi povjesničar i redatelj Jadran Boban u intervjuu o Dotrščini,[2] to danas popularno zagrebačko zeleno srce grada nadomak kojeg se tijekom četiri godine odvijao „sistematski zločin‟, kako kaže Boban.
Na tlu koje je ne samo „upamtilo‟ i „upilo‟ brojne krvave ljudske žrtve, nego i ispod svoje površine sakrilo strahotno groblje, isprva je uređeno ad hoc groblje koje su stvorili rođaci i prijatelji ubijenih, a dva desetljeća kasnije, 1960-ih, formiran je spomenički kompleks poginulima u čast, a onima živućima kao uvijek iznova aktualan memento da ne postoji „nevino‟ mjesto. Autorski tim sastavljen od arhitekta Josipa Seissela, kipara Vojina Bakića, krajobraznih arhitektica Silvane Seissel i Angele Ratković te pjesnika Jure Kaštelana zamislio je ovaj prostor kao ambijentalni spomenik koji će objediniti krajobrazno rješenje s arhitektonskim i skulpturalnim cjelinama, stvarajući „trajan spomenik svim žrtvama, koji neće negirati značajke prirodnog krajolika‟, kako stoji u autorskoj koncepciji. Premda samo djelomično izveden po originalnom projektu, a kasnije proširen velikim i nedovršenim planovima o stvaranju parka svjetskih revolucija, Spomen-park Dotrščina s pripadajućom Dolinom grobova, Bakićevim skulpturalnim bilješkama pojedinih skupnih grobnica koji reminisciraju monumentalne kristale na čijim se ulančanim plohama reflektiraju sunčeve zrake proizvodeći dojmljive, ali posve nenametljive, gotovo pa „prirodne‟ svjetlosne senzacije, zasigurno je jedna od najprimjerenijih izvedenih manifestacija ideje o umjetničkom povezivanju krajolika i memorije.
Bakiću je priroda saveznik koji „svjetlosnim efektima istodobno vrši i funkciju prostorne i simboličke ekspanzije krajolika‟, kako dotrščinske kristale opisuje povjesničarka umjetnosti Sanja Horvatinčić,[3] a prirodni procesi koji se odvijaju spontano prosijavanjem sunčevih zraka kroz krošnje poslužili su umjetniku Zoranu Paveliću kao polazište za performans pod naslovom Osunčana mjesta. Performans je izveden u Dotrščini u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina 23. rujna 2017. kao ovogodišnja memorijalna intervencija, tradicionalno povodom Svjetskog dana mira. Rad je izveden točno na 75. godišnjicu jedne od tisuća nasilnih smrti izvršenih na ovoj lokaciji. Naime, na taj je datum godine 1942. ondje pogubljen i pokopan Ivan Grgurić, osamnaestogodišnjak koji je zbog svojih aktivnosti u pokretu otpora osuđen na smrt i strijeljan. O njemu je na izvedbi performansa Osunčana mjesta u Dotrščini govorio Ivanov nećak Darko Perica: „Ivo je bio gimnazijalac, upravo je završio II. gimnaziju i, pod dojmom činjenice da je pola njegovog razreda (Židova) nestalo preko noći, pristupio je SKOJ-u. Uhićen je u jednoj akciji u Boškovićevoj ulici i prijeki sud ga je osudio na smrt.‟
Ideja koja leži iza Pavelićeva performansa posve je jednostavna, ali u svojoj simbolici iznimno snažna, gotovo monumentalna: izvođači performansa upravo su posjetitelji parka koji u sjenovitom šumskom ambijentu pronalaze punktove svjetlosti, mjesta na kojima sunčeve zrake, prodirući kroz gusto zeleno tkanje krošnji, osvjetljavaju tamno šumsko tlo. Posjetitelji pronalaze takve osunčane lokacije, kratko zastaju i hvataju svjetlo, a potom traže novo osunčano mjesto, osvjetljene topografske točke, sve do kraja performansa. U izvedbi je sudjelovalo više od stotinu učesnika koji su, upravo zbog jednostavnosti ideje, s lakoćom „ušli“ u izvođenje rada.
Jedna od karakteristika performativnih umjetničkih radova njihova je nepredvidljivost; mnogo je parametara zbog kojih je izvedba performansa vrlo često izvan kontrole autora. U ovom slučaju, ta je neizvjesnost bila multiplicirana na nekoliko razina – od vremenskih prilika pa do broja posjetitelja i njihove volje da se uključe u izvođenje. Da bi performans bio uspješan, on treba stvoriti snažno energetično polje u kojem će svakodnevno i obično biti pretvoreno u neobično, nesvakidašnje, nešto gotovo „začarano‟. U knjizi Transformativna moć performansa Erika Fischer piše da „performans dopušta potpuno običnim tijelima, akcijama, pokretima, stvarima, zvukovima ili mirisima da budu primijećeni te čini da se oni doimaju neobičnima i transfiguriranima‟. Činjenica da se toliki broj posjetitelja sudjelovao u izvedbi ovog performansa potvrđuje kreiranje takve privremene zone „začaranosti‟, empatičnosti i jedinstvene razmjene – između ljudi i prirode, sadašnjosti i memorije, živih i mrtvih, pa i dobra i zla.
„Izlazak iz sjenovitog mjesta u osunčano čini važan dio rada‟, ističe autor u intervjuu, jer „naglašava jasno suprotstavljene kategorije svjetla i sjene koje govore o općim principima ljudske slobode‟. Istovremeno, u tih nekoliko koraka, u tom nepatvorenom i jednostavnom fizičkom pokretu, kao i u kontemplativnom zadržavanju na osvjetljenom mjestu, pojedinačno ili u skupinama, otkriva se i sjećanje na sve one koji su, baš poput Ivana Grgurića, možda stajali baš na nekome od tih mjesta i bili lišeni ne samo slobode, već i života. Tradicija pripisivanja simboličkih vrijednosti svjetlosti u umjetnosti duga je gotovo koliko i umjetnost sama: od ikonografskog obilježavanja svetačkih likova aureolama i identificiranja „božanske‟ moći vladara sa sunčevom svjetlošću, preko usavršavanja tehnike vitraja koji svojim raznobojnim staklima u unutrašnjost gotičkih katedrala propuštaju „čudesno transformirano‟ svjetlo, pa do brojnih primjera manipuliranja svjetlošću i tamom u suvremenim instalacijama. No ono što je zajedničko svim ovim različitim primjerima univerzalno je prepoznavanje i korištenje svjetlosti kao simboličkog medija. Tako i Pavelić, u suptilnoj, nadasve minimalnoj gesti posvete nevinim žrtvama i sa snažnom porukom o neprestano iznova aktualnoj potrebi za univerzalnim vrijednostima slobode, života i empatije, sunčevo svjetlo koristi kao metaforu, kao „jasnu simboličku sliku koja se stopila sa značenjem prostora‟. U koncepciji rada autor bilježi da je „sloboda uvijek odabir svjetla, a taj odabir potvrđuje svatko od sudionika u performansu‟. Utoliko izvedba svakog od njih nije samo odavanje počasti, već i dokaz osobnog odabira – danas, sada i ovdje. U samoj izvedbi performansa povijest i memorija stopili su se s krajolikom, metafizički se transponirajući u prirodne elemente: stablo, lišće, tlo, sunčeve zrake – „metafora je postala stvarnost; odsutnost je postala prisutnost‟, riječima Simona Schame.
Na poetičan je način u Pavelićev rad tako ujedno utkana i posveta primarnoj ulozi sjećanja u konstituiranju temeljnih civilizacijskih vrijednosti društva. Dotrščina je, naime, devedesetih gotovo posve zaboravljena; mjesto sjećanja pretvoreno je u mjesto zaborava, ili bolje – mjesto cenzure, prešućivanja. Početkom devedesetih izvedena je posljednja, u odnosu na prvotno rješenje bitno reducirana, skulptura u Dotrščini, Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u od 1941. do 1945. godine autora Koste Angelija Radovanija,[4] da bi nakon toga gotovo punih dva desetljeća ime ovog spomen-parka i reminiscencija na događaje koje ono komemorira bilo potpuno izbačeno iz oficijelnog diskursa. Uklonjena je informativna ploča, kameni blok na ulazu u park, namjernici su spomenike sustavno oštećivali, a tek je mali broj Zagrepčana pamtio Spomen-park te ono što se tamo dogodilo i čega se valja sjećati. Tek je 2012. godine, na inicijativu Saše Šimprage, i u okviru programa kulture sjećanja Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, pokrenut Virtualni muzej Dotrščina s ciljem sustavnog rada na revitalizaciji ovog spomen-područja te njegova povratka u sustav kolektivnog znanja.
Muzej u prvom redu djeluje kako mu i ime tvrdi: kao virtualni, internetski, javno (i lako) dostupan arhiv te platforma za širenje znanja i činjenica o jednom mjestu bremenitom poviješću i univerzalno važećim porukama. Međutim, jedan dio projektnih aktivnosti odvija se upravo u parku – od incijativa za obnovu oštećenih spomenika (uspješno su zasad obnovljena dva) i unaprjeđivanja infrastrukture parka, preko sporadičnih izložbi u javnom prostoru, pa do realizacija umjetničkih intervencija kao ključnog segmenta aktivnosti Virtualnog muzeja, koje su i u najvećoj mjeri pridonijele ponovnoj izgradnji kolektivne svijesti o Dotrščini. U nizu autora čije su memorijalne intervencije odabrane putem javnih natječaja, uvijek s pomno odabranim žirijima i svake godine drugim članovima (ove godine to su bili Daniel Kovač, čiji je rad Nasljednici izveden na Dotrščini 2015., kustosica Sabina Sabolović te autor, voditelj i kustos Virtualnog muzeja Dotrščina Saša Šimpraga), Zoran Pavelić zasad je posljednji u nizu.
Posljednjih godina, u Hrvatskoj i desetljeća, svjedočimo (kako u lokalnom, tako i u globalnom kontekstu) zastrašujućoj tendenciji da se temeljne etičke vrijednosti i tekovine poput antifašizma sve više zatiru i postaju podložne agresivnom revizionizmu. Primjer toga je i uklonjena spomen ploča Ivanu Grguriću koja se nalazila u prostorima zagrebačke gimnazije koju je pohađao, a koja je 1990-ih odlukom uprave škole uklonjena. U ovoj opasnoj ideološkoj manipulaciji, koja sve više prostora pronalazi i u javnom diskursu, otkivamo prijetnju da se više od sedam desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata ponovno suočimo sa sveopćom kataklizmom općih vrijednosti. Simptomatično, posljednje je dvije godine izostala skromna, ali dotad redovita financijska potpora Ministarstva kulture za realizaciju programa Virtualnog muzeja Dotrščina, pa tako 2016. nije bilo natječaja ni memorijalne intervencije, ali je održana tradicionalna memorijalna utrka, također pokrenuta u sklopu aktivnosti Muzeja. Ove godine program je nastavljen zahvaljujući novim podrškama, a oni koji bi program trebali podržati, to i dalje ne čine.
Možda je pravi trenutak da se podsjetimo da je Dotrščina mjesto sustavnog „trganja od zaborava‟ – osim prvotne uloge komemoracije žrtava masovnog zločina, ovaj je zagrebački park danas simbolička lokacija nad kojom je neprestano nadvijena prijetnja brisanja iz kolektivne memorije, mjesto koje i samo prečesto postaje žrtvom dominantnih ideoloških strujanja. „Ne razarajte zadnje: sjećanje‟, stoji u podnaslovu prvog poglavlja romana Emigranti W. G. Sebalda, autora koji je grozničavo prikupljao fotografije, dokumente i osobna svjedočanstva žrtava Holokausta, te pisao sa željom da ovjekovječi, da sačuva pamćenje. Na našim plećima leži odgovornost da Dotrščinu i ustaški zločin golemih razmjera koji se ondje dogodio, ne prepustimo razaranju sjećanja, da stanemo na neko osunčano mjesto i odaberemo svjetlo.
Bilješke:
[1] Trupci posječenih stabala kao sirovina su izvoženi u Njemačku.
[2] Saša Šimpraga, „Toponimi sigurne smrti (intervju s Jadranom Bobanom)‟, u: Zarez, 373, 18.12.2013.
[3] Sanja Horvatinčić, „Spomenik, teritorij i medijacija ratnog sjećanja u socijalističkoj Jugoslaviji‟, u: Život umjetnosti, 96, 2015., 48.
[4] Više o tome može se pročitati u tekstu Lidije Butković Mićin: http://www.zarez.hr/clanci/planovi-i-realizacija-spomen-parka
/ Objavljeno na portalu Vizkultura, 23. studenoga 2017. /
Intervjui s umjetnikom povodom izvedbe:
H-Alter, 14. rujna 2017.
Novosti, 3. listopada 2017.
Osvrt Francoisa Matarassa:
A Restless Art, 17. ožujka 2018.