Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba.

 Tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine, od strane fašista ubijeno je oko 18 000 Zagrepčana i Zagrepčanki te osoba iz okolice Zagreba, od kojih je nekoliko tisuća strijeljano na području Dotrščine. 

Dosadašnji broj žrtava utvrđen je znanstvenim istraživanjima koja nisu završena, pa broj nije konačan. Ovdje su objavljene do sada poznate poimenične žrtve čije je mjesto stradanja Dotrščina, a dokumentacija je preuzeta iz Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Postoje indicije da je strijeljanja na lokaciji Dotrščine bilo i u poraću.

Spomen-park Dotrščina uređen je 1960-ih po krajobraznom rješenju arhitekta Josipa Seissela i suradnika i najveći je zagrebački gradski park. Područje Spomen-parka Dotrščina proglašeno je spomenikom kulture RH. U okviru parka nalazi se pet monumentalnih spomenika, radovi istaknutih hrvatskih likovnih umjetnika: Vojina Bakića (dva rada), Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.

Virtualni muzej Dotrščina idejni je i autorski projekt Saše Šimprage koji se provodi u okviru Documente - Centra za suočavanje s prošlošću iz Zagreba.

Organizacijski tim: Tamara Banjeglav, Tanja Petrović, Saša Šimpraga, Vesna Teršelič

Dizajn: Niko Mihaljević i Petra Milički

Suradnici/e: Dušan Bilandžić, Lucija Ćurko, Tvrtko Jakovina, Nataša Mataušić, Marko Smokvina Marijić

Zahvala: Ana Ogrizović, Ante Tonči Vladislavić, Boris Štromar, Sanja Bachrach Krištofić, Mario Krištofić, Silva Kalčić, Jasmin Jašaragić (Liga Dotka), Vijeće srpske nacionalne manjine grada Zagreba, Lana Cavar, Aleksandar Hut Kono, Nataša Bodrožić, Davor Sanvincenti, Aneta Lalić, Aleksandar Milošević, Hrvatski državni arhiv, Hrvatske šume, Hrvatski povijesni muzej

Projekt je u prvoj godini realiziran sredstvima Europske unije kroz program Active European Remembrance/Europe for Citizens, a sufinaciran od Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske i Task Force for International Cooperation on Holocaust, Education, Remembrance and Research. Stajališta izražena u ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske ni Europske unije. U drugoj godini projekt je podržan sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske i grada Zagreba. U trećoj godini projekt je podržan sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ZABORAVLJENA POVIJEST ZAGREBA: SPOMEN-PARK DOTRŠČINA I SUVREMENO BILJEŽENJE SJEĆANJA U JAVNOM PROSTORU

Kuća ljudskih prava, Zagreb, 20. rujna 2012.

10.00–10.15

Pozdravni govori

- Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću
- Tamara Banjeglav, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

10.15–12.00

- Nataša Mataušić (Hrvatski povijesni muzej): Uvod o Dotrščini i kratko izlaganje na temu pisaca i publicista ubijenih na Dotrščini.

- Ivo Goldstein, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet u Zagrebu: Ustaški teror u Zagrebu
- Juraj Hrženjak, Savez antifašista i antifašističkih boraca RH: Sjećanja - Antifašistički pokret u okupiranom Zagrebu
- Saša Šimpraga: Predstavljanje projekta Virtualni muzej Dotrščina
- Diskusija

12.00–12.30

Pauza za kavu

12.30–13.30

- Suvremene tendencije bilježenja sjećanja na Drugi svjetski rat u javnom prostoru: europska iskustva
- Melita Richter Mallabota, Trst, Italija
- Corrado Altran, Tenda per la Pace e Diritti, Staranzano, Italija
- Monika Kokalj Kočevar, Muzej suvremene povijesti, Ljubljana, Slovenija
Diskusija

13.30–14.30

Ručak

14.30–16.00

Rad u radnim grupama:

- Razvoj kulture sjećanja u Zagrebu: Obilježavanje 8. maja, dana oslobođenja grada Zagreba kao prilika za poticanje javne raspravu o sjećanju na žrtve i značaju antifašizma.
- Razvoj kulture sjećanja u Hrvatskoj: Inicijativa za povrat imena Spomen domu u Glini i druge inicijative.

16.00–17.00

Izvještaji iz radnih grupa i zaključna rasprava o sjećanju na ubijene u Drugom svjetskom ratu

USKORO

OTOKAR KERŠOVANI

Novinar, urednik i političar, jedan od najistaknutijih međuratnih marksističkih publicista, autor mnogih književnih, glazbenih i drugih kritika te političkih osvrta i zapisa o istaknutim ljudima svoga vremena, intelektualac i marksist. Strijeljan 9. srpnja 1941. u zagrebačkoj Dotrščini, po odluci Senata pokretnog prijekog suda.

Optužba: komunistički agitator i idejni organizator ubojstva redarstvenog činovnika Ljudevita Tiljka
Presuda: smrtna kazna strijeljanjem
Grob: neutvrđena skupna grobnica u Dotrščini




BOŽIDAR ADŽIJA

Doktor prava, publicist i urednik, autor brojnih stručnih i popularnih članaka i brošura iz društvenih znanosti (filozofije, sociologije, ekonomije, politike), intelektualac, ljevičar i komunist. Strijeljan 9. srpnja 1941. u zagrebačkoj Dotrščini, po odluci Senata pokretnog prijekog suda.

Optužba: komunistički agitator i idejni organizator ubojstva redarstvenog činovnika Ljudevita Tiljka
Presuda: smrtna kazna strijeljanjem
Grob: neutvrđena skupna grobnica u Dotrščini




OGNJEN PRICA

Profesor matematike i filozofije, publicist i novinar, intelektualac, ljevičar i komunist. Autor „Rječnika stranih riječi“ (1938.) i „Političkog rječnika“ (1941.) namijenjenih širokoj radničkoj populaciji. Strijeljan 9. srpnja 1941. u zagrebačkoj Dotrščini, po odluci Senata pokretnog prijekog suda.

Optužba: komunistički agitator i idejni organizator ubojstva redarstvenog činovnika Ljudevita Tiljka
Presuda: smrtna kazna strijeljanjem
Grob: neutvrđena skupna grobnica u Dotrščini


Uskoro

O SPOMEN-PARKU DOTRŠČINA

Nataša Mataušić
Muzejska savjetnica Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu

Smješten na jugoistočnim obroncima Zagrebačke gore, sjeveroistočno od Maksimirske šume i nedaleko tramvajskog okretišta u Dubravi, Spomen-park Dotrščina danas karakterizira tišina koju remeti tek cvrkut ptica. Idilična je to slika jedne od zagrebačkih najmasovnijih grobnica tj. jednoga od najvećih stratišta Drugoga svjetskoga rata u Hrvatskoj. Znatiželjnom namjerniku tek će spomenici i skulpture razbacani po šumi u tek prividnom neredu dati neke osnovne informacije o tome zašto su podignuti i po čemu je ovaj park drugačiji od svih ostalih zagrebačkih parkova.

Ime je dobio po malom potočiću Dotrščini (Doktorščini) koji se spušta s Medvednice i istoimenim brežuljcima koji su nekad bili kaptolsko dobro pod hrastovom šumom. Šuma je posječena za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Poslije je izrasla mlada, pretežno grabova šuma.

Uz njegovo se ime veže jedno od najmračnijih i najsurovijih razdoblja povijesti grada i zemlje u kojoj se nalazi. I imena nekih od 18.627 ubijenih građana Zagreba i ljudi iz njegove okolice.

Povijesni obris

Godine 1941. Zagreb je postao glavni grad marionetske Nezavisne Države Hrvatske. U njemu su se nalazila sva najvažnija njemačka nadleštva i upravni aparat samozvane „nezavisne“ države.

Ubrzo po preuzimanju vlasti u Zagrebu ustaše su organizirale svoju specijalnu policiju. Nosilac svih kaznenih mjera i progona postalo je Ustaško redarstveno povjereništvo (od svibnja 1941. Ravnateljstvo ustaškog redarstva). Uz već postojeće zatvore u Petrinjskoj i Đorđićevoj ulici, te Savskoj cesti 61, osnivaju se novi u Zvonimirovoj ulici 2, Račkoga 9, današnjem Trgu žrtava fašizma, Heinzlovoj i Runjaninovoj ulici. Svoja vrata otvorio je, za isključivo političke zatvorenike, prvenstveno komuniste, i logor u Kerestincu. Osim ustaškog policijskog aparata u Zagrebu je na Krešimirovom trgu bio i ured njemačkog Gestapoa, a djelovala je i talijanska tajna policija OVRA.

Sve policijske ustanove imale su pravo hapšenja, suđenja i izvršavanja smrtnih kazni. Do prosinca 1943. godine kazne smrti i odmazde vršile su se strijeljanjem, a od toga vremena odmazde su se vršile javno, vješanjem.

Šuma Stupnički lug (kraj Rakovog potoka) i Dotrščina postaju mjesta pojedinačnih, grupnih i masovnih strijeljanja talaca. U šumi Dotrščina bila su pokapana i tijela žrtava koje su podlegle mučenjima u ustaškim zatvorima kao i onih koji nisu preživjeli „bolnička liječenja“ u zatvorskim bolničkim odjelima.

Žrtve su bile dopremane iz ustaških zatvora kamionima do Štefanovečke ceste. Ubijane su, u većini slučaja uz samu cestu ili su vođene preko prijevoja brda u dolinu uz potok Dotrščina. Štefanovečka cesta i dolina uz potok Dotrščina postaju tako mjesta najmasovnijeg zločina i najvećeg stratišta u suvremenoj povijesti Zagreba.

Uređenje Spomen-područja Dotrščina

Odmah po oslobođenju prostor je bio uređen kao spomen-park. Postavljeno je nekoliko tipova nadgrobnih spomenika na mjestima gdje se pretpostavljalo da su vršena strijeljanja. Istovremeno su prijatelji i/ili rodbina žrtava postavili i niz individualnih nadgrobnih spomenika različitih oblika. Samo na manjem broju grobova bila su upisana imena dok za veliki broj grobova i grupa grobova nisu bila poznata imena žrtava. Bila je uređena i glavna staza uz potok, kao i niz pristupnih staza između grupa grobova.

Iako se već od sredine pedesetih godina počinje govoriti o potrebi uređenja jednoga spomeničkog kompleksa koji će na adekvatan način obilježiti svu veličinu tragedije koja se tu dogodila kao i zaštite autentičnog prostora tragičnih zbivanja, tek se 1960. godine pokreće akcija za njegovo uređenje. Odbor Saveza boraca grada Zagreba u suradnji s Urbanističkim zavodom grada i Sekretarijatom za prosvjetu i kulturu povjerio je zadatak izrade idejnog rješenja uređenja spomeničkog kompleksa akademskom kiparu Vojinu Bakiću, ing. arh. Josipu Seisselu i književniku Juri Kaštelanu. Njihovo idejno rješenje svojim je suvremenim arhitektonskim i skulpturnim rješenjima postalo osnova za daljnju sustavnu razradu uređenja Spomen područja Dotrščina. U projekt su 1963. bili uključeni Silvana Seissel i Angela Ratković (prostorno, oblikovno i krajobrazno uređenje).

Do 1963. izvršeni su najosnovniji radovi na uređenju doline kroz koju prolazi potok (prorjeđivanje i uređenje šume), te izvršena iskapanja kako bi se što preciznije utvrdila područja na kojem se nalaze grobovi. Tom je prilikom utvrđeno da se grobovi prostiru na južnoj trećini brežuljka Dotrščina, a da po smještaju čine dvije odvojene grupe: grupa grobova uz potok Dotrščina („Dolina grobova“), te grupa grobova uz Štefanovečku cestu. Te je godine (1963.) Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Zagreba izdao rješenje kojim je utvrđeno da „kompleks šume Dotrščina kraj Maksimira kao autentično mjesto iz vremena Narodne revolucije ima svojstvo spomenika kulture“, te je određen njegov upis „u Registar nepokretnih spomenika kulture grada Zagreba.“

Prva faza uređenja spomen parka (spomen groblja) završena je 1968. godine. Na maloj visoravni kod ulaza sa Svetošimunske ceste postavljen je centralni spomenik od nehrđajućeg čelika rad akademskog kipara Vojina Bakića. Spomenik je „apstraktna posveta svim strijeljanim, lišena bilo kakve naracije ili ideologiziranosti.“ U „Dolini grobova“ uz potočić Dotrščina postavljeno je sedam manjih skulptura u obliku kristala koje obilježavaju mjesta masovnih grobnica, istoga autora. Na mramornim pločama postavljenim na odmorištima uz puteljak koji ide „Dolinom grobova“ uklesani su stihovi Jure Kaštelana i Ivana Gorana Kovačića. Krajem 60-tih je postavljeno i „Spomen obilježje poginulim u Zagrebu 1941.-1945.“ rad akademskog kipara Branka Ružića.

Na malom popločenom proplanku u šumi 1981. postavljen je i „Spomenik revolucionarima i rodoljubima poginulim u Zagrebu 1919.-1941.“ rad akademskog kipara Stevana Luketića, a deset godina kasnije (1991.) i 13 metara dugački reljefni „Spomenik poginulim za oslobođenje Zagreba“, akademskog kipara Koste Angeli Radovanija.

I tada svi daljnji radovi na uređenju spomeničkog kompleksa prestaju. Prostornim planom bilo je predviđena i izgradnja spomen obilježja građanima Zagreba palim u Narodno-oslobodilačkoj borbi na svim bojištima u Jugoslaviji, na savezničkim bojištima izvan Jugoslavije, Španjolskom građanskom ratu, Mađarskoj revoluciji, Oktobarskoj revoluciji, kao i osnivanje i izgradnja Memorijalnog muzeja sa svim popratnim sadržajima.

Umjesto konstrukcije nastupilo je razdoblje destrukcije. Na većini spomenika bili su ispisani grafiti s uvredljivim porukama i nacističko-ustaškim simbolima, uklonjena je ploča s tlocrtom spomen-područja koja je služila kao putokaz, jedan od spomenika bio je otrgnut iz svog ležišta i okrenut naopačke, drugom su otrgnute tri ploče na njegovom naličju, polomljene su sve elektro instalacije i stupići iz kojih je proizlazio sustav rasvjete itd. Zadnje devastiranje spomenika u Dotrščini dogodilo se 2007. godine: uklonjeno je 80-ak cm brončanog reljefa sa spomenika Koste Angeli Radovanija, koji je kasnije rekonstruirao kipar Petar Barišić.

Broj žrtava

Godine 1967. Hrvatski državni arhiv započeo je rad na znanstvenom projektu Dotršćina koji je trebao istražiti podatke o žrtvama Drugoga svjetskog rata na području Zagreba i okolice. Radovi na pregledu arhivskog gradiva u arhivima, muzejima i srodnim institucijama u Zagrebu i Beogradu trajali su uz manje prekide sve do 1985. godine. Voditeljica projekta Bila je Josipa Paver, a njen je rad nastavio Igor Graovac. Rezultati ovoga istraživanja sakupljeni su i objedinjeni u 113 knjiga. One sadrže matične poimenične listove s biografijama i/ili osnovnim podacima za 18.627 osoba ubijenih u Zagrebu i bližoj okolici od strane ustaških i njemačkih vlasti. Pretpostavlja se da je od toga broja oko 7.000 ubijeno upravo u Dotrščini.

Iz popisa istovremeno saznajemo i socijalnu strukturu i političko opredjeljenje žrtava. Bili su to ljudi različitih socijalnih kategorija: i radnici i seljaci i intelektualci, istaknuti javni radnici, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci, komunisti i ljevičari, socijal-demokrati, članovi Hrvatske seljačke stranke… ilegalni pripadnici Narodno-oslobodilačkog pokreta.

No, ono što im je svima bilo zajedničko jest opredjeljenje za bolje i pravednije društvo, za bolje sutra kojem su se nadali, a koje nisu dočekali. Broj od 18. 627 ubijenih zasigurno nije konačan i teško da će se ikada sa sigurnošću utvrditi točan broj žrtava.

Broj od 18.627 ubijenih govori na izravan način o masovnosti i snazi antifašističkog otpora u Zagrebu u kojem je svaki četvrti stanovnik bio sudionikom antifašističke borbe. Naime, Zagreb toga vremena imao je tek nešto više od 200 000 stanovnika.

Sumnjam da danas svaki četvrti stanovnik Zagreba zna po čemu je ovaj park poseban.

O imenu: Dotršćina ili Doktoršćina?

U Povijesni spomenici Slob. Kralj. Grada Zagreba, Zagreb 1986., tom III, Dokument broj 176., str. 222-223 od 1. veljače 1523. godine navodi se: „…habita et quadam magna silva DOCTORYWSTHYCZA VOCATA…“

U karti specijalki Zagreba i okolice iz 1853/4. godine, izdane najvjerojatnije u Beču u mjeri bečkih palaca (čuva se u Muzeju grada Zagreba, inv. broj 1859), prostor je označen kao „Höhe Doktoršćina“ (Reprint izdanje objavljeno u ediciji: Stari planovi Zagreba, Urbanistički zavod grada Zagreba, Zagreb, 1961.) Zbog gore navedenog radna grupa u Arhivu Hrvatske prihvatila je 14. siječnja 1976. ime „Doktoršćina“

Iako je u naslovu prihvaćen naziv Doktoršćina u priloženim tekstovima ime se koristi na više načina: Doktoršćina, Dotorščina (u Rješenju u upisu u registar nepokretnih spomenika kulture), Dotrščina.

Hrvatski državni arhiv danas koristi ime Dotrščina

Literatura:

Grad Zagreb, Spomen područje Doktroršćina, prostorni plan, Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976.

Lengel-Krizman, Narcisa, Borbeni Zagreb, Globus, Zagreb, 1980.

Zagreb u NOB-i i socijalističkoj revoluciji, Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb, 1971.

Ugarković, Stipe, Očak, Ivan, Zagreb grad heroj: Spomen obilježja revoluciji, August Cesarec, Zagreb, 1979.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Spomen-park_Dotr%C5%A1%C4%87ina

http://pubwww.carnet.hr/pedala/staze/zagreb/karta_dotrscina.pdf"http://pubwww.carnet.hr/pedala/staze/zagreb/karta_dotrscina.pdf

http://www.google.hr/imgres?imgurl=http://www.dubrava.hr/images/phocagallery/Kvart_Dubrava/Dotrscina

HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945.

Akademik Dušan Bilanžić
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; sveučilišni profesor u miru

Prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina
Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

U samo sat vremena, rano ujutro 27. ožujka 1941. nezadovoljnici pristupanjem Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu zauzeli su glavne državne institucije i pritvorili članove Vlade Cvetković-Maček. Namjesnik, knez Pavle Karađorđević u tome je trenutku u posebnom vlaku putovao prema Zagrebu. Zapovjednik vojnog područja general Marić, koji ga je dočekao na kolodvoru, ponudio je svojim snagama pomoći u gušenju pobune, ali se knez nije želio boriti. Vladka Mačeka, potpredsjednika Vlade zamolio je da otputuje u Beogad i priključi se novim vlastima države na čijem je čelu sada bio njegov nećak, sedamnaestogodišnji Petar II Karađorđević, koji je proglašen punoljetnim. Šef Hrvatske seljačke stranke to je 4. travnja i učinio, nakon što je ban Banovine Hrvatske Ivan Šubašić najprije utvrdio da se Sporazum Cvetković-Maček i dalje prihvaća. Maček je odbio njemačka nagovaranja da ne prihvati položaj potpredsjednika u Vladi generala Dušana Simovića. Najavio je da će ga u slučaju evakuacije zemlje na mjestu zamjenika premijera naslijediti dr. Ivan Krnjević. Nova je vlada znala kako je vojska nesposobna suprotstaviti se Nijemcima, pa je nastojala očuvati mir, slala umirujuće poruke Rimu i Berlinu, odugovlačeći s mobilizacijom kako se, tobože, nitko ne bi nepotrebno izazivao.

Hitlerova Njemačka za takve kombinacije više nije imala razumijevanja. Čitav je Balkan već bio pod njemačkom i talijanskom dominacijom, a u Grčkoj su se vodile borbe u kojima su sudjelovali Britanci. Jugoslavija je zato dobila na važnosti. Hitler je zapovijedio izvršenje Operacije 25 kojom su snage Trećeg Reicha napale i u 12 dana porazile jugoslavensku vojsku. Ostale zemlje koje su kasnije dobile dijelove Kraljevine Jugoslavije, poput Mađarske, Bugarske pa i Italije, u ratne su se operacije uključile ograničeno i bitno kasnije. Vladko Maček se od Vlade rastao na samom početku Travanjskog rata, dan nakon bombardiranja Beograda i 7. travnja se vratio u Zagreb. Tražio je od svojih sljedbenika da održe red i disciplinu, obećavajući članovima Vlade da neće pregaziti vjernost Kabinetu. Nijemci su u Zagreb ušli 10. travnja, kada je u ime poglavnika Ante Pavelića Nezavisnu Državu Hrvatsku proglasio Slavko Kvaternik. Mada to tako nije izgledalo, bili su to posljednji trenuci ionako kratkotrajnog, donekle normalnog parlamentarizma na europskom jugoistoku za više desetljeća. „Novi poredak“ kojeg su pokušali uspostaviti Nijemci trebao je razoriti Balkan, simbol svih negativnosti, a prostor utopiti u nešto širi Jugoistok, koji će biti komplementaran njemačkoj „Novoj Europi“. Srednja Europa blagotvorno je trebala djelovati na Balkan upravo preko svojih dodirnih, mađarskih i hrvatskih, prostora. Kako se pokazalo i puno puta tijekom rata, odnos prema Slavenima kod Hitlera je bio određen pragmom. Oni spremni na suradnju bili su ne samo tolerirani, već i hvaljeni i u taj se obrazac uklapaju i Hrvati.

Do proljeća 1941. dio hrvatskog naroda koji je živio u Kraljevini Italiji već neko vrijeme sudjelovao u ratnim operacijama na različitim bojištima u koje je pokrenula Mussolinijeva Italija, od afričke kampanje, do Albanije i Grčke. Ostali su tek sada ušli u europski rat koji je posve promijenio izgled kontinenta, a od pretvaranja u svjetski rat i cijele planete. Državni poglavar, poglavnik Ante Pavelić u Zagreb je ušao pet dana po proglašenju NDH i stvorio Hrvatsku državnu vladu. Međunarodno je nove vlasti u Zagrebu priznalo tek 11 zemalja, a samo osam u Zagrebu je otvorilo diplomatska predstavništva. Nezavisna Država Hrvatska obuhvaćala je prostor nekadašnje Banovine, ostatak Bosne i Hercegovine i Srijem. Od 20. do 22. travnja prostor su na sastanku Joachim von Ribbentrop, njemački ministar vanjskih poslova i njegov talijanski kolega grof Galeazzo Ciano, podijelili na njemačku zonu na sjeveru i talijansku na jugu. Demarkacijska je crta prolazila nešto južnije od Samobora, Gline, zapadnom Banijom, južno od Bosanskog Novog, Mrkonjića, Travnika, Fojnice i Višegrada na Drinu. Talijani su svoje područje, osim «Prve zone», Italiji neposredno pripojenih područja, podijelili na još dva dijela: Drugu i Treću talijansku zonu. Druga, priobalna, trebala je ostati demitalizirana, a tamo vlasti NDH nisu smjele podizati vojne utvrde i držati veliku koncentraciju snaga. Italiji je Rimskim ugovorima 18. svibnja 1941. dan veliki dio dalmatinske obale, uglavnom na tragu onoga što su tražili još 1915. godine. Mada mađarska aneksija Međimurja i Baranje nikada nije priznata, ta su dva prostora na krajnjem sjeveru Hrvatske, tijekom rata ostala u Mađarskoj.

Duboke promjene koje je donijela uspostava NDH uključivala je drukčiji ustroj države, Ured za hrvatski jezik, drugog pokrovitelja. NDH je uskoro, slijedeći Osovinu, objavila i rat Sjedinjenim Američkim Državama, što je navelo američke Hrvate da izjave kako su uz „svoga predsjednika“, Franklina D. Roosevelta. pa i vojvodu od Spoleta, princa talijanske dinastije Savoya koji je kao Tomislav II trebao sjesti na hrvatsko prijestolje, što se ipak nikada nije dogodilo. Ustaška vlast nastojala je stvoriti homogenu hrvatsku državu. Muslimani su smatrani Hrvatima islamske vjeroispovijesti, a njihova kultura islamska inačica hrvatske kulture koja je sazdana od srednjoeuropske, sredozemne i islamske sastavnice. Takva je politika veći pozitivan odjek imala među muslimanskom elitom, no među običnim stanovnicima, ali to ne znači da veliki broj muslimana nije sudjelovao u oružanim postrojbama NDH. Krajem rata stvaranje samostalnih muslimanskih jedinica, poput Bosanskih planinaca ili, od druge polovice 1943. stvorene 13. SS dobrovoljačke bosansko-hercegovačke planinske divizije (Hrvatska), kasnije Handžar, pokazuje kako je takav trend jačao. Njemačka narodnosna zajednica u Hrvatskoj postala je posebno privilegirana. Srpska, židovska i romska zajednica već 30. travnja došle su pod udar Zakonskih odredbi o rasnoj pripadnosti, Zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i Zakonske odredbe o državljanstvu. NDH je vrlo brzo posve slijedila njemačku praksu. Masovna uhićenja nepoćudnih počela su već polovicom lipnja 1941. godine. Prvi koncentracijski logor u NDH «Danica» kod Koprivnice osnovan je 15. travnja 1941. Masovna pogubljenja nepoćudnih zbog političkih ili rasnih razloga događala su se u Jadovnu na Velebitu, u Đakovu, logoru na Pagu, ali najveći je logor bio u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Na području NDH živjelo je oko 40 tisuća Židova, a ubijeno je više od 30 tisuća ljudi. Oni koji su se spasili priključili su se pokretu otpora ili su prebjegli na talijansko područje. Stradali su gotovo svi Romi (nešto manje od 15.000 ljudi), dok su Srbi, koji su zapravo bili glavna meta u osnovi antisrpskog ustaškog pokreta, dijelom trebali biti prevedeni na katoličanstvo, a dijelom protjerani ili likvidirani. Procjenjuje se da su demografski gubici Srba s prostora NDH bili oko 385.000 ljudi. U Jasenovcu je ukupno stradalo oko 80.000 ljudi, od čega najviše Srba i Židova, ali je među likvidiranima bilo i nešto više od 6.000 Hrvata.

Katolička crkva pozdravila je stvaranje NDH, ali su neki njezini visoki predstavnici već vrlo rano osudili zločine. Najglasnije je nadbiskup Alojzije Stepinac progovorio u listopadu 1942., osudivši rasnu diskriminaciju. Mnogi drugi nisu bili toliko hrabri ili su pak posve, čak i aktivno, stali na stranu ustaške vlasti. HSS, koja je do toga trenutka bila najorganiziranija, vodeća stranka sa stranačkom organizacijom i oružanim snagama, čiji su ministri sudjelovali u Kraljevskoj vladi u Londonu, izabrala je pasivnost. Vladko Maček kratko je vrijeme i sam zatvoren u Jasenovcu, kadnije držan u kućnom pritvoru na svome imanju u Kupincu. Članovi stranke su ili mirovali, dok se dio radikalizirao udesno, prišavši ustašama ili ulijevo, optirajući za stvarni otpor. Pavelićev režim je od samog početka bio ugrožen odnosom Italije i gospodarskim iscrpljivanjem Njemačke. Nasilništvo i zločini samo su ubzrali pobunu. Obzirom da je stanovništvo NDH gotovo jednom trećinom bilo srpsko, a u nekim dijelovima i posve kompaktno, pobuna se na prostoru NDH mogla očekivati. Već krajem travnja 1941. izvršeni su masovni zločini nad Srbima u Gudovcu kod Bjelovara, u Veljunu, Glini, Hercegovini.

Ustanak je pokrenula ilegalna Komunistička partija Jugoslavije u sklopu koje su do tada postojale i KP Slovenije i Hrvatske. Ukupno je broj komunističkih simpatizera i članova bio malen, zanemariv, ali je riječ bila o odlično organiziranoj i odlučnoj skupini. Na njezinom je čelu bio Josip Broz Tito koji je u trenutku uspostave NDH bio u Zagrebu. KPJ je stvorila Vojni komitet čime su spojene dužnosti šefa partije i gerilskih odreda u nastajanju. Tito je došao i na čelo Glavnog, od kraja rujna 1941. Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije. Sve dok je važio pakt između SSSR-a i Trećeg Reicha, komunistički se simpatizeri nisu upuštali u akcije. No već 22. lipnja 1941. pod zapovjedništvom Vlade Janjića Cape, u šumi Brezovica kraj Siska formiran je prvi partizanski odred i to prije no što je CK KPJ pozvao na opći ustanak. Operativno partijsko rukovodstvo u Hrvatskoj vodili su Andrija Hebrang, Rade Končar i Vlado Popović, a u pojedinim dijelovima zemlje, kao Lici ili Dalmaciji odgovorni su bili članovi CK KPH Jakov Blažević, Vicko Krstulović, Karlo Mrazović, Pavle Gregorić, Josip Kraš itd. Ustanak u Hrvatskoj je bio spor, ali temeljit i dobro organiziran, tako da nikada nije bio slomljen do kraja rata. Masovnije je razmjere dobio nakon pobune, uglavnom Srba, u ličkom mjestašcu Srbu 27. srpnja 1941. godine.

Na čelu Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske (GŠ NOPOH), bio je general Ivan Rukavina, a kasnije Ivan Gošnjak. Politički je komesar GŠ bio najprije Marko Orešković, a potom Vladimir Bakarić. Već od ljeta 1942. do završnih operacija krajem 1944. pod zapovjedništvom Glavnog štaba Hrvatske, bilo je oko 50% svih partizana Jugoslavije. U prvoj fazi – 1941. i prva polovica 1942., u NOP-u je oko 27% Srba, što je u prosjeku trostruko više nego Hrvata, ali se omjer postupno mijenja. Partizanski se ustanak brzo pretvorio u glavni sigurnosni problem ustaške države, ali i njihovih pokrovitelja. U „šumu“ se odlazi iz različitih razloga: otpora terorističkom režimu NDH, zbog postupnog razumijevanja da će Njemačka i Italija izgubiti rat, želja da se izbjegne sudbina poraženog. Sve ozbiljniji sukobi koji su vođeni uglavnom izvan velikih naselja, ali i na samom obodu gradova, navele su Nijemce i Talijane, ustaše i njihove regularne vojne snage Domobranstvo, na promjenu modela borbe. Sve je utjecalo i na ponašanje monarhističkih krugova okupljenih oko četničkih postrojbi i Jugoslavenske vojske u domovini („otadžbini“), ministra vojske u domovini Dragoljuba Draže Mihailovića.

Jadran je početkom rata pretvoren u talijansko more, jer je Italija nadzirala Albaniju i Crnu Goru, golemi dio Slovenije. Srbi iz Dalmacije od civilnog su komesara za Dalmaciju dr. Bartoluccija već 8. svibnja 1941. tražili da se Italiji pripoji cijeli dalmatinski prostor. Split je postao sjedište Odbora za pomoć izbjeglicama, kasnije Četničkog odbora, a po dolasku vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, jedna od političkih baza ovog pokreta. Oslanjajući se na simpatizere Kraljevine Jugoslavije i zagovornike integralističkog jugoslavenstva, povezivao se s četnicima u Kninskoj krajini. U tom je dijelu Hrvatske postojao najsnažniji četnički pokret s Dinarskom četničkom divizijom (ras)popa Momčila Đujića i Paje Popovića. Četnici, mada je među njima postojala razlika u stupnju podređenosti Draži Mihailoviću, nastupali su uglavnom na velikosrpskoj politici i vodili prije svega građanski rat. Sam Draža Mihailović kao protivnike Jugoslavenske vojske u otadžbini navodio je partizane, ustaše, muslimane i Hrvate. Tek kasnije na red će doći Nijemci i Talijani.

Talijanska se taktika borbe unekoliko promijenila nakon što je Mario Roatta stigao u Dalmaciju. Ambiciozan, neugodan, željan promijeniti mit o miroljubivim Talijanima, uskoro je zbog kampanje odmazde prema stanovništvu prozvan “Crnom zvijeri”. Roatta je uspostavio suradnju s četnicima. Pobijedi li Osovina, Srbi su Italiji bili korisni zbog presizanja Talijana na hrvatske prostore i trajnog nezadovoljstva – ma kako to paradoksalno zvučalo – fašističkih saveznika Hrvata-ustaša. Pođe li rat drukčije, Srbi će biti skloniji Italiji: Talijanima se nisu suprotstavljali, a tijekom rata Rim ih je pomagao. Konačno, četnici su se borili protiv partizana. Roatta je prije svega čuvao obalu. Talijanske jedinice u unutrašnjosti koncentrirane su tek u veća naselja i uz prometnice. Time je olakšan položaj partizanskih snaga koje su se 1942. povlačile prema zapadu i dubini teritorija Nezavisne Države Hrvatske. Pokolji Hrvata i muslimana u unutrašnjosti Italiji su ipak smetali zbog spirale nasilja i međusobne osvete. Smrt četničkog vojvode Birčanina početkom veljače 1943. uzdrmala je ionako malobrojnu, često salonsku, organizaciju u Splitu i Dalmaciji, iako nastojanje Draže Mihailovića da se pokret reorganizira, ojača građanskim političarima, po mogućnosti Hrvatima, stvori vojne postrojbe, koji bi pokazivali da je riječ o svejugoslavenskom pokretu, nije prestajala. Četnička je politika bila uglavnom posve neuspješna u sjevernim dijelovima Hrvatske, gdje je živjelo mnogo Srba. Ukupno, pokret je antagonizirao sve nesrpske nacije, čime je dramatično opadao i utjecaj kraljevskih institucija u inozemstvu.

Stalnim jačanjem NOB-a Tito postaje politički takmac svima koji su očekivali povratak na vlast u trenutku kada saveznička koalicija porazi sile Osovine. Tako se od samog početka na hrvatskom prostoru pokazala razdvojenost na tri povijesne opcije: prozapadnu demokratsku koju je činila Hrvatska seljačke stranka, profašističku koju je činio ustaški pokret i komunističku, izrazito vjernu Staljinovoj Rusiji. Slično su podijeljene bile i manjine u Hrvatskoj, odane četnicima ili partizanima, zadovoljne njemačkim ili talijanskim okupacijom ili spremne na odlazak u borbu (kasnije su organizirane i partizanske jedinice Talijana, Nijemaca, Židova, Čeha i sl.). Demokratska i komunistička opcija ustroj buduće zajednice u kojoj se Hrvatska trebala nalaziti, vidjele su su kao barem autonomiju ili federaciju; Banovina Hrvatska bila je za HSS taj minimum, oko čega se njihovi ministri često sukobljavaju i u krugovima izbjegličke Vlade u Londonu. Komunističko vodstvo, u svakoj od budućih federalnih jedinica stvorilo je Glavne štabove, pa tako i najorganiziraniji GŠ Hrvatske. Motivi glavnih vođa KPJ za takvu organizaciju države vjerojatno su izvirali i iz iskustva kada su se formirali kao misleći komunisti.

Vodstvo partizanskog pokreta skrivalo je da im je cilj ne samo osvojiti vlast, već stvoriti društveno uređenje poput onog u SSSR-u. Usporedo s mrežom partizanskih jedinica, posvuda su uspostavljeni I organi vlasti, od najmanjeg sela do razine općine, kotara, regije i nacionalne, federalne razine. Narodna vlast, kako se nazivala, organizirana je kroz Narodnooslobodilačke odbore (NOO), kojih je u Hrvatskoj već 1941. osnovano 677. Partijske su organizacije djelovale konspirativno. U Sloveniji i Hrvatskoj obnova se Jugoslavije nije spominjala sve do jeseni 1942., ali je ona bila logična i nužna, proizlazila je iz odluka članova savezničke, protuosovinske koalicije kojom se nacistička prekrajanja svijeta nisu priznavala. Tito se u promidžbi tijekom rata spominje tek kao vrhovni komandat, ne i vođa Partije. Parole poput „nema povrataka na staro“ bile su popularne u zapadnom dijelu zemlje, dok je čvrsto inzistiranje na obnovi Jugoslavije odgovaralo mnogim drugima. Parizani su, uglavnom svi, bili mladi, teenageri, seljačka djeca s jedva nešto škole. Bio je to pogodan materijal za upisivanje bilo čega, stvaranje odanih, katkada i fanatiziranih boraca. Partizanska propaganda nudila je kritiku prošlog, vremena ratova, izrabljivanja, ropstva i mržnje, obećavajući bratstvo i jedinstvo i svijetlu budućnost.

NDH je sve manje mogla jamčiti sigurnost svojim stanovnicima, a diktatorski ustroj malo je komu odgovarao. Parlament, nazvan Hrvatski državni sabor, održao je svega tri zasijedanja u Zagebu i kao tijelo bez ikakve važnosti, raspušten je 28. prosinca 1942. Ante Pavelić i radikalni „rasovi“ ustaškog pokreta, sve su jače, u kaotičnim okolnostima i zločinu, obnašali vlast. Partizani su politički program i viziju budućnosti pokazali nakon osvajanja Bihaća u srcu NDH. Grad je trebalo zauzeti kako bi se 25. obljetnica Oktobarske revolucije proslavila baš tamo i pretvorilo ga se u sjedište „Titove Države“. U Bihaću je od 26. do 27. studenog 1942. održano je i Prvo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), zapravo parlamenta. Zastupnici su bili određeni, među njima i predstavnik HSS-a. Na čelo AVNOJ-a postavljen je hrvatski, nekomunistički, političar Ivan Ribar, nekadašnji predsjednik Ustavotvorne skupštine 1920. godine. Hrvatski su se izaslanici odmah organizirali u Inicijativni odbor za sazivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH).

Početkom 1943. s promjenom na bojištu u Africi, sjever istočnog Sredozemlja, pa i europski jugoistok, dobiva na važnosti. Mada još borbeno malo opasne već 10. rujna 1942. u Podgori su stvorene i mornaričke postrojbe - Pomorski vod, a u siječnju 1943. Prvi mornarički odred, što je Nijemcima i Talijanima dodatno usložnjavalo prilike. Nijemci su, prije no što bi se Saveznici iskrcali u Italiji i eventualno pokušali iskrcati na istočnojadransku obalu, željeli uništiti one koji su bili saveznici Saveznika. U situaciji kada je ugrožena bila sama Italija, uz prijetnju iskrcavanja na drugu obalu, trebalo je uništiti partizane i četnike. Njemački general Alexander Löhr, koji je iz Soluna odgovarao za čitavo područje Jugoistoka, sukladno Hitlerovim zapovjedima, odbio je pregovore s partizanima, unatoč pozitivnom stavu lokalnih zapovjednika. Tako je nastojanje da se NOV-u prizna status zaraćene strane propao, a tzv. Martovski pregovori Vladimira Velebita i Milovana Đilasa, visokih partizanskih dužnosnika koji su došli u Zagreb, završili su tek razmjenom zarobljenika. Kod partizana je postojao strah da bi se nakon iskrcavanja Saveznika četnici mogli pojaviti kao – barem jedan – od „domaćina“ i tako otežati krajnje političke ciljeve uređenja države Titu. Operaciju „Weiss“ talijanske postrojbe nisu dobro prihvatile. Joachim von Ribbentrop, nacistički šef diplomacije i general Walter Warlimont osobno su Mussoliniju prenijeli pismo Adolfa Hitlera u kojem se traži da Talijani jednako predano uništavaju četničke i partizanske jedinice. Mussolini je odgovorio da će na to pristati tek kada partizani prestanu biti opasni.

Moguće iskrcavanje Saveznika, dramatične pobjede Crvene armije na Istočnom bojištu, različito su doživjele različite političke struje. Svi koji su bili vezani uz ratni stroj Osovine političku su sudbinu ionako vezali uz uspjeh Berlina i Rima. Za Tita i Dražu Mihailovića Drugi svjetski rat značio je i borbu za sasvim konkretne, unutarnje političke ciljeve. Titovi partizani vodili su socijalnu revoluciju s nastojanjem da poslije rata uspostave vlast sličnu onoj u Sovjetskom Savezu. Četnički pokret, bez ozbira što Hrvati u njemu ne sudjeluju, priznavan je od Kraljevske vlade u izbjeglištvu, a time i od Hrvatske seljačke stranke, čiji ministri sudjeluju u radu svih kabineta u kojima je general Draža Mihailović bio član. Četnička je logika bila očuvati vlastite snage, ali i izboriti očuvanje monarhijskog režima na kraju rata. U tome nastojanju smetnju su predstavljali partizani, pa je Mihailović prihvaćao pomoć Talijana, izbjegavao sukobe s Nijemcima s kojima su četnički vođe katkada surađivali. Izravnih se sukoba i pokolja muslimanskog ili hrvatskog stanovništva četnici ne libe. Ustaške i četničke jedinice također se uglavnom ne sukobljavaju. Početkom 1943. izgledalo je da je došao trenutak obračuna s partizanskim snagama, ali su partizani probili obruč, trajno na Naretvi razbili četnike, a potom uspješno, uz teške gubitke, izdržali operaciju „Schwartz“ na rijeci Sutjeski. Većinu jedinica u obje bitke i više od polovice poginulih na partizanskoj strani činili su borci iz Hrvatske, prije svega Dalmacije.

Preživljavanje u velikim bitkama koje su u partizanskoj historiografiji zvane četvrtom i petom ofenzivom, a Neretva zbog velikog broja bolesnih od tifusa i „Bitkom za ranjenike“ značila je puno u budućem tijeku rata. Četnici su uništeni, jezgra i vodstvo partizana sačuvano, dočekana je kapitulacija Italije 8. rujna 1943., što je dalo golemi impuls ustanku. Područja koja su držale fašističke jedinice kratko zauzimaju partizani, koje razoružavaju desetke tisuća Talijana i po prvi puta dolaze do teškog oruđa. Okružni i pokrajinski NOO za Istru proglasili su 13. i 25. rujna sjedinjenje poluotoka s Hrvatskom. Pazinske su odluke, kao i priključenje Rijeke, otoka i Zadra, potvrđene i na prvom zasjedanju Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske u Otočcu i Plitvičkim jezerima od 13. do 14. lipnja 1943. godine. Pjesnik je Vladimir Nazor izabran za predsjednika njegovog Izvršnog odbora. Bilo je to najveće predstavničko tijelo Partizanske Hrvatske. Ubrzo su slijedile konferencije Antifašističkog saveza žena i USAOH-a, omladinske organizacije. Svrgavanje Mussolinija bilo je signal i vlastima NDH. Edo Bulat imenovan je državnim ministrom za oslobođene krajeve NDH, koji su, u dogovoru s Berlinom, uključivali hrvatske prostore ustupljene Italiji Rimskim ugovorima. Ipak, Rijeka i Istra s dijelovima slovenskih i sjevernih talijanskih područja postali su njemačka operativna zona Jadransko primorje, a NDH nije dobila ni savezničkim bombardiranjima uništeni grad Zadar. Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika stvorena na sjeveru Italije, nije priznala gubitak istočnojadranske obale. Dolazak Nijemaca u Dalmaciju golemi je broj stanovnika obale i otoka nagnao u zbijeg preko mora do Italije, a onda u egipatski El-Shatt, gdje je skoro 30.000 ljudi, uglavnom Hrvata, živjelo do kraja rata.

Izgradnja ustanova nove vlasti pojačana je krajem 1943. Drugo zasjedanje ZAVNOH-a sredinom listopada 1943. održano je u Plaškom, a sada je Nazor na čelu Predsjedništva. Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u Jajcu 29. studenog 1943. godine. Imenovan je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), što je bila vlada Nove Jugoslavije, na čelu s Titom. Usvojena je i Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu, pa se ona u dokumentima i zvala Federativna Narodna Jugoslavija. Kralju je privremeno zabranjen povratak u zemlju, Josipu Brozu dodijeljen čin maršala. Ne računajući vrhove partizanskog pokreta, u radu AVNOJ-a sudjeluje 37 predstavnika iz Hrvatske. U isto vrijeme u Teheranu su na sastanku Velike trojice Staljin, Churchill i Roosevelt odlučili prihvatiti Tita kao saveznika u borbi protiv Osovine, prije svega zbog aktivne borbe. Temeljeno je to i na izvještajima koje je britanski premijer Winston Churchill dobivao od članova britanskih misija koje su o svemu izvještavale s jugoslavenskog terena. Najpoznatiji britanski izaslanici bili su brigadir Fitzroy Maclean, koji je Churchilla u Kairu prije leta za Teheran i obavijestio o prilikama u Jugoslaviji, F.W.D. Deakin, pa Churchillov sin Randolph i drugi. Iako nije bila presudna za promjenu britanskog stava prema Kraljevskoj vladi u Londonu, neprestana kriza i međusobni sukobi među ministrima različitih nacionalnosti, nisu pridonosili njezinom ugledu. “Jugoslaveni su nesretni jer nemaju čovjeka dovoljno velikog da bi njihove poslove vodio hrabro, širokog pogleda, uz političku mudrost i domišljatost… Vlada nema jedinstva. U svakom slučaju, hrvatska opstrukcija će se vjerojatno nastaviti i paralizirati bilo kakvu uspješnu vladinu aktivnost“, pisao je jedan britanski diplomat. Hrvatski otpor velikosrpskim političarima u Londonu imao je, međutim, u određenom smislu potporu britanske administracije. Nestabilna zemlja izjedana međunacionanim sukobima nije bila ničiji cilj. Britanska je administracija nastojala izvući što više u novim okolnostima koje kraljevski političari često nisu dokraja uviđali, a koji su pokazivali da se bez novih čimbenika na terenu neće moći uređivati buduće prilike. To je potvrđivala i djelatnost partizanskih diplomata, prije svega Vladimira Velebita, ali i prvog šefa diplomacije, također hrvatskog političara Josipa Smodlake.

Iz Jajca se početkom 1944. Vrhovni štab i vodstvo NKOJ-a povuklo u Drvar. U Drvaru se Vrhovnom štabu priključila i sovjetska vojna misija generala Kornjejeva. Mada je pokušaj da se padobranskim desantom u operaciji „Konjićev skok“ u svibnju 1944. Tito uhvati pokazao koliko ozbiljni protivnici Nijemci još mogu biti, borba za političko priznanje pokreta i osiguranje vlasti jednom kada rat prestane, sada je dominantna. Tito je iz Bosne engleskom letjelciom prebačen u Italiju, a potom na otok Vis, gdje boravi sve do oslobođenja Beograda.

U Zagrebu je sa sve nepovoljnijim vijestima sve više nezadovoljnika ili onih koji su ustrašeni vjerojatnim ishodom rata. Istoga ljeta kada je na Hitlera izvršen najopasniji pokušaj atentata, skupina nezadovoljnika nazivanih i „anglofili“ unutar ustaškog pokreta, ministar unutarnjih poslova Mladen Lorković i domobranski general Ante Vokić, nastojali su, posve uzaludno, NDH prebaciti u tabor Saveznika. Nijemce je trebalo razoružati, Pavelića i najzadrtije pristaše smijeniti, a Saveznike pozvati da se iskrcaju na Jadran. Nespretno vođena akcija 30. kolovoza 1944. završila je uhićenjem Lorkovića i Vokića, koji su na samom kraju rata likvidirani u Lepoglavi. Među sudionicima priprema puča Vokić-Lorković bio je i August Košutić, jedan od najistaknutijih vođa «sredinskog» HSS-a. On je početkom rujna 1944. napustio Zagreb i otišao u partizane. Pregovori u Glavnom štabu Hrvatske pokazuju kako je vodstvo HSS-a još uvijek smatralo da je ta stranka stožerna među Hrvatima. Bilo je to na tragu odlučujućih razgovora koji su s HSS-om vođeni tijekom 1944. Delegacija HSS-a u travnju je 1944. došla u sjedište CK KPH s pisanom platformom "Temeljna načela i konstatacije" u kojoj je postavljena teza da je HSS "legitimni predstavnik hrvatskoga naroda i da je program HSS-a postao nerazoriv duhovni temelj političkog mišljenja i težnja hrvatskog naroda". Autori platforme zalagali su se za socijalnu i demokratsku Hrvatsku, koja može biti i u savezu i s ostalim jugoslavenskim narodima. CK KPH je "odbio temeljna načela", tražeći da HSS prizna Federalnu Državu Hrvatsku, dokumente ZAVNOH-a i AVNOJ-a, te da učine sve kako bi privolili domobransku vojsku na koju su, tvrdili su, imali veliki utjecaj, da uđe u sastav partizanske vojske. Partizani su ponudu odbili ne samo zbog osjećaja da su pobjednici, već i dogmatskog odnosa prema građanskim snagama. Intimno je i u najtežim trenucima 1941. vladao osjećaj da je riječ o pristašama režima NDH. Sada su HSS osjećali pravim i jedinim protivnikom, jer će nakon rata ta stranka i dalje biti utjecajna među širokim slojevima. Tako je i 1944. August Košutić, koji je neprestano inzistirao na ravnopravnosti HSS-a i KPJ/H uhićen i interniran. Dio članstva HSS-a na čelu s Božidarom Magovcem, Franjom Gažijem, Franom Frolom itd. putem Izvršnog odbora i glasila «Slobodni dom», vratio je staro ime stranke (Hrvatska republikanska seljačka stranka), nastojeći članove i simpatizere HSS-a privući u Narodnooslobodilačku borbu. Nakon rata HRSS je u osnovi postao frakcija KPH. Ovim će proces demokratizacije, političkog pluralizma, koji pod sovjetskim patronatom ionako nije imao velikih nadi za uspjeh, biti dodatno i rano zaustavljen.

Dramatična promjena na čelu Kraljevske vlade dogodila se kada je konačno prevladalo gledanje da se samo u izravnim pregovorima s Titom, može postići povoljno rješenje za Jugoslaviju nakon rata. Britanci su već neko vrijeme vjerojatno nastojali što više ne-komunista uključiti u pratizane, ne bi li razvodnili komunistički karakter otpora, ali rezultata nije bilo. Američki kandidat za novog premijera bio je hrvatski ban Ivan Šubašić. Kako je on u SAD-u uvijek i jasno tvrdio da su interesi Saveznika prije svega i interesi Hrvata, nikada ne dvojeći o važnosti pobjede nad Osovinom, kooperativnost koju je pokazao bila je važan razlog što ga je američka tajna služba, a onda i diplomatski krugovi, predložila za šefa Kraljevske vlade. Time su Amerikanci od lipnja 1944. po prvi puta dobili najviši izvor u jugoslavenskoj vlasti, po prvi su puta imali najvažniju ulogu u stvaranju neke jugoslavenske vlade, dok su Hrvati sa Šubašićem dobili prvog predsjednika kraljevskog kabineta uopće.

Prvi izravni pregovori Tita i Šubašića održani su sredinom lipnja 1944. na Visu. Pregovori su pošli posve drukčije no što su to priželjkivali Churchill, a posebno kralj Petar, pa i HSS. Kraljevska vlada predala je Titu nacrt platforme za pregovore. Josip Smodlaka je u Titovo ime učinio isto. Oko nacrta Šubašić se gotovo uopće nije borio, pa je britanska strana Šubašiću zamijerala popustljivost i nedovoljnu odlučnost. Ipak, kako je Randolph Churchill javio ocu: «… pomogli mi Titu ili ne, poslije rata on će biti gospodar Jugoslavije. (…) Ovog časa njegovi (Petrovi, op.autora) izgledi da se vrati na prijesto gotovo su nikakvi. Tito – republikanac po uvjerenju i iz interesa – nadzirat će plebiscit koji će, kada rat završi, odlučiti o budućem ustavnom ustrojstvu. Sumnjam da će 10% ljudi glasati za povratak monarhije». Po povratku u London Šubašić je gotovo slavodobitno, predstavnike kraljevske strane i HSS-a obavijestio o rezultatima. Ivan Krnjević kasnije se sjećao kako je: “Mene zval telefonski slavodobitno, kako je on uredil sve odnose… Vi ste izdali hrvatski narod, izdali ste Stjepana Radića i onu organizaciju po kojoj ste došli u politiku i postali narodni zastupnik”, odgovorio mu je nekadašnji potpredsjednik Vlade. Kralj je, unatoč nagovaranju da ništa ne potpisuje, popustio britanskom pritisku. Zbog Jugoslavije, bila je britanska logika, ionako nije trebalo doći do sukobljavanja sa Sovjetima. Osmoga kolovoza 1944. Šubašić je pozvao sve patriotske snage da se udruže u borbi protiv okupatora s Titovim snagama.

Tito se s britanskim premijerom Winstonom Churchillom u Napulju sastao 12. kolovoza 1944. godine. Bilo je to jasno priznavanje partizanskog pokreta. Nekoliko dana kasnije, Tito je odletio na prvi susret sa Staljinom u Moskvu. Razgovor je bio srdačan. Titu je obećano teško naoružanje i oprema par eskadrila ratnih aviona. Glavni je cilj Broza bio od Staljina dobiti odluku da pošalje neke postrojbe Crvene armije u Srbiju. Staljin je Titu sugerirao da prihvati i Kralja, komu može „zabiti nož u leđa“ bude li pravio probleme. Staljin se sve više ponašao kao državnik, manje kao netko tko brine za revoluciju, pa je zato i mogao predlagati „demokratski interludij“, koji je, konačno, postojao u većini istočnoeuropskih država.

Jedinice 3. ukrajinskog fronta pod zapovjedništvom maršala Tolbuhina zauzele 25. kolovoza 1944. Bukurešt, nastavile su se kretati prema Bugarskoj, koja je 9. rujna 1944. kapitulirala. Potom su Bugari i Sovjeti prodrli krajem rujna u Srbiju i sa snagom od oko 70.000 vojnika porazile njemačke i antikomunističke postrojbe, oslobodivši uz partizane 20. listopada 1944. Beograd. Tamo se konačno glavi grad partizanske države preselio iz grada Visa. Sve središnje institucije – Tito, CK KPJ, AVNOJ, NKOJ, sve tri savezničke vojne misije, nova telegrafska agencija i druge institucije – prelaze na istok..

U Beogradu je sklopljen i drugi sporazum Tito-Šubašić 1. studenog 1944., kada su postavljena načela stvaranja privremene, jedinstvene vlasti. Odlučeno je da će se sudbinu kralja Petra II Karađorđevića odlučiti referendum. Prijestolje u zemlji u međuvremenu će predstavljati Kraljevsko namjesništvo koje je kralj Petar II potvrdio tek kasnije. Prema aneksu Sporazuma slobodni su se izbori imali održati tri mjeseca nakon potpunog oslobođenja zemlje. Kako jugoslavenska država nikada nije prestala postojati, bio je to značajni diplomatski uspjeh maršala Tita. Nastavljajući se na Viški sporazum dvojice hrvatskih poltičara, na sastanku Velike trojice u Jalti u veljači 1945. dogovoreno je da se smjesta pristupi stvaranju jedinstvene vlade, uz preporuku da se sastav AVNOJ-a proširi «članovima posljednjeg jugoslavenskog parlamenta koji se nisu kompromitirali suradnjom s neprijateljem».

Zajednička Vlada Tita i Šubašića stvorena je 7. ožujka nakon što je ostavku podnijela Kraljevska vlada dr. Ivana Šubašića i Titov NKOJ. U privremenoj vladi Demokratske Federativne Jugoslavije, kako se država privremeno zvala, Šubašić je bio ministar vanjskih poslova, a Tito, osim premijera i minstar rata. U vladu Tito-Šubašić uključena je i nekolicina građanskih političara. Iz Hrvatske su to bili prije svega članovi HSS-a: dr. Rudolf Bićanić, dr. Juraj Šutej. Prisega novog kabineta dana je Kraljevskom namjesništvu (konačno potvrđenom 2. ožujka 1945. u sastavu Srđan Budisavljević, Ante Mandić – obojica iz Hrvatske - i Dušan Sernec) i Predsjedništvu AVNOJ-a. Nekoliko tjedana kasnije, 14. travnja 1945., u Splitu je stvorena vlada Federalne Države Hrvatske. Predsjednik je bio Vladimir Bakarić, sekretar CK KPH od smjene Andrije Hebranga 14. listopada 1944. Hebrang je dijelom smijenjen zbog „nacionalističkog zastranjivanja“, ali i činjenice da je bio jedan od sposobnijih kadrova s kojim je komunistički vrh tada raspolagao. U Beogradu je imenovan povjerenikom za trgovinu i industriju u NKOJ-u, predsjednikom Privrednog savjeta, a kasnije je postao ministar industrije u vladi Tito-Šubašić.

Zbog njemačkog povlačenja iz Grčke i važnosti komunikacija koje su prelazile preko hrvatskog prostora, posljednja godina rata dovela je do pat-pozicije. Hrvatski zapadni prostori bili su dio tzv. lijevka koji se sredinom europskog kontinenta protezao od sjevera do juga, gdje je, stisnut sa zapada i istoka, još uvijek postojao Njemački Reich. NDH je tako do kraja dijelila sudbinu Hitlera i postala poslijednja uništena saveznica Trećeg Reicha. Na prostoru NDH koncentrirao se oko 300.000 pripadnika njemačke vojske grupe armija "E". Mada su partizanske jedinice znatno ojačale i imale oko 151.550 boraca, a domobranske su postrojbe neprestano dezertirale, ukupan je broj vojnika Hrvatskih oružanih snaga, kako se od jeseni 1944. zvala Ustaška vojnica koja je spojena s Domobranstvom, svejedno brojala oko 150.000 ljudi. Oružane snage NDH bile su brojčano uglavnom izjednačene s partizanskim jedinicama, a nije se moglo očekivati njihovo potpuno raspadanje.

Postrojbe maršala Žukova u Beč su ušle 12. travnja, a Berlin 1. svibnja. Pavelić je još uvijek u Zagrebu, mada se znalo da su putovi povlačenja prema zapadu ograničeni, svedeni na jednu prometnicu kroz Sloveniju. Glavne snage NDH za sve su to vrijeme u rovovima srijemske ravnice ili su potiskivani prema Zagrebu. Tek 12. travnja 1944. počelo je povlačenje ustaško domobranskih i njemačkih jedinica, a napuštanje Grada Zagreba 6. svibnja, kada je rat već završen. Drama i tragedija tih snaga je bila u tome što oni nikako fizički nisu mogli prijeći put od Zagrebu u Austriju, što im je bio cilj da bi se predali zapadnim saveznicima, već su bili zarobljeni. Moguće je da su njemački generali, koji su upravljali povlačenjem iz središta Jugoslavije prema Austriji, naredili da ustaško domobranske snage budu žrtvovane kao zaštitnica njemačkih snaga. Naime, njemačke postrojbe u Italiji pod zapovjedništvom maršala Keseleringa su tek 1. svibnja bile na putu izlaska iz Italije u Sloveniju, a zatim u Austriju. S druge strane snage maršala Fjodora Tolbuhina su već krajem travnja izbile u Maribor, pa su svi putovi za izlazak iz klopke bili manje-više zatvoreni.

Jugoslavenska armija, kako je nazvana dotadašnja NOV i POJ (Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Jugoslavije), nastupala je iz središta zemlje prema Austriji i Italiji sa četiri armije. Treća armija je nastupala pravcem: Osijek, Virovitica, Varaždin, Maribor, Prva armija linijom: Šid, Vinkovci, Slavonski Brod, Novska, Zagreb, Druga armija crtom: dolina desne obale rijeke Save tj. Posavinom do Karlovca, prema Zagrebu. Najpoznatija, teritorijalno najvažnija, bila je Četvrta armija (dalmatinska). Ona je iz Dalmacije preko Like izbila u Istru i 1. svibnja 1945. zauzela Trst, prije dolaska angloameričkih snaga iz Italije. Tito je pod svaku cijenu, čak riskirajući i oružane sukobe sa savezničkim snagama, pokušavao zadržati Trst sa ciljem zahvaćanja što većeg teritorija za Hrvatsku i Sloveniju, odnosno za Jugoslaviju. Trst je napušten tri dana kasnije, ali je prostor Istre i dijela Slovenije ostao pod nadzorom JA i tada već zapravo ušao u sastav nove države.

Borci Posavskog odreda u Zagreb su ušli 8. svibnja 1945. Potom je II armija pod zapovjedništvom Koče Popovića probila žestoko branjenu Zvonimirovu liniju, koja je trebala štititi odstupnicu povlačećim Hrvatskim oružanim snagama i civilima koji su ih slijedili u Austriju. Samo nekoliko dana kasnije X. «zagrebački» korpus postao je Zagrebački garnizon, ali je raspušten nekoliko dana kasnije. Konačno su sve ratne operacije završene 15. svibnja 1945., jer se, zbog straha od osvete, a u nadi da će ih spasiti zapadni saveznici, dijelovi vojske NDH pružali otpor koji je tada slomljen.

Skupljeni na polju kod Bleiburga, generali Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen u tamošnjem su dvorcu pregovarali s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji postrojbi NDH zapadnim saveznicima. Britanci su postupili u skladu sa zaključcima na konferenciji Velike trojice u Jalti, pa su zajedno sa slovenskim domobranima i pripadnicima četničkih postrojbi, hrvatski vojnici i civili predani Trećoj jugoslavenskoj armiji pod zapovjedništvom Koste Nađa. Kako su Titove jedinice ušle na teritorij Austrije, a prijetila je mogućnost izbijanja većeg sukoba, Britanci su, iako svjesni da bi izručivanje zarobljenika moglo biti pogubno «za njihovo zdravlje», «očistili palubu», jer se s tolikim brojem izbjeglih, a do jučer neprijateljski raspoloženih vojnika, logistički ne bi moglo nositi u slučaju izbijanja sukoba s Titovim partizanima. Bez suda je na prostoru Jugoslavije likvidirano nekoliko desetaka tisuća ljudi, a dio je stradao u tzv. «križnim putovima».

Drugi svjetski rat na tlu bivše Jugoslavije bio je krvaviji i složeniji u odnosu na sve druge zemlje. Ukupno su se vodile najmanje četiri vrste sukoba: oslobodilački rati protiv okupatora, međunacionalni rat između pojedinih naroda Jugoslavije, kao što je to slučaj s ustašama i četnicima ili borbe između Srba i Albanaca u prvim mjesecima nakon rata itd. Treća vrsta rata je građanski rat unutar svake pojedine nacije što je najizrazitije bilo u Hrvatskoj jer rat između hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša traje četiri godine. Konačno, vodio se i jedan tip međuvjerskog rata. Naime, sve religije su u tom ratu, naravno svaka na svoj način i svaka sa svojom moći, međusobno su se sukobile ili podržavale.

U takvim je okolnostima, po završteku krvavog sukoba, nakon što je njemačka, židovska, romska i, u većem dijelu i talijanska zajednica uglavnom nestala, a normalno tkivo društva nakon višegodišnjeg krvavog rata, strašnih zločina (u Hrvatskoj prije svega prema Srbima) bilo posve razoreno, trebalo je uspostaviti mirnodopsku državnu organizaciju. Svima koji nisu željeli društvo poput onog kakvog je vidio Tito, bila je to nemoguća zadaća. Treće zasijedanje AVNOJ-a održano je u Beogradu od 7. do 26. kolovoza 1945. godine. Prihvaćeno je sve što je zaključeno u Jalti, proširen sastav narodnih poslanika onima koji su u skupštini sjedili 1938., ali se “nisu kompromitirali”, kao i ličnostima “raznih političkih grupa”. Već 10. kolovoza AVNOJ se preimenovao u Privremenu narodnu skupštinu DFJ i pripremio izbore za Ustavotvornu skupštinu. Tito je, kao predsjednik Ministarskog savjeta, ukazom 31. kolovoza 1945. raspisao izbore.

Dio kraljevskih političara koji su ostali u Ujedinjenom Kraljevstvu, uglavnom Srba, 3. je listopada 1945. uputio predstavnicima pet Velikih sila Memorandum šefova i vođa demokratskih političkih stranaka Jugoslavije u Londonu. Bila je to još jedna u nizu sličnih izjava kakve su upućivali i Slovenci i Vladko Maček. “Veliki saveznici, nema sumnje, radili su u dobroj vjeri i nadahnuti najvišim idealima kada su održali formalnu legalnost kraljevske Jugoslavenske Vlade i savjetovali Kralju Petru II da primi Dr. Ivana Šubašića kao predsjednika Vlade. Na nesreću, Dr. Ivan Šubašić, koji nije predstavljao nikoga u našoj zemlji zaključio je sporazum samo s jednim gerilskim pokretom, prelazeći preko drugog, ustanovio jedno nelegalno Regentstvo i osnovao vladu potpuno potčinjenu Komunističkoj stranci.” Regentstvo ne predstavlja nikoga, a unatoč dijelu nekomunističkih ministara i diplomata, vlada je bila čvrsto Titova, tvrdili su podvlačeći i dalje neprijateljstvo prema političarima iz drugih dijelova Jugoslavije. Kao i tijekom rata, zaboravljali su da je sve što se dogodilo imalo sankciju Saveznika i bilo ono na što je Tito želio pristati.

S druge strane ma koliko retorički govorili i pisali da su za jedinstvenu frontu s građanskim strankama, komunisti su intimno ne samo bili protiv takve suradnje, već su činili sve što su mogli da blokiraju suradnju što je dovelo do njihove i formalne zakonske zabrane nakon rata. Drugi svjetski rat na tlu bivše Jugoslavije bio je najkrvaviji i najsloženiji u odnosu na sve druge zemlje. Ovdje se radi o najmanje četiri vrste sukoba: oslobodilački rati protiv okupatora, međunacionalni rat između pojedinih naroda Jugoslavije, kao što je to slučaj s ustašama i četnicima ili borbe između Srba i Albanaca u prvim mjesecima nakon rata itd. Treća vrsta rata je građanski rat unutar svake pojedine nacije što je najizrazitije bilo u Hrvatskoj i to zato što je u njoj, za razliku od Srbije, rat između hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša trajao je četiri godine. Konačno Jugoslavije se dogodilo i jedna vrsta međuvjerskog rata. Naime, sve religije su u tom ratu, naravno svaka na svoj način i svaka sa svojom moći. Sve religije u Jugoslaviji su podupirale jedne, a suprotstavljale se drugima.

Osmog listopada 1945. Ivan Šubašić, teško bolestan nakon moždanog udara 16. rujna i Juraj Šutej konačno podnose ostavke na mjesta u Vladi izjavljujući da: «... u zemlji, i pored svih datih obećanja, još uvijek narod ne uživa ličnu i pravnu sigurnost, već živi u takvom strahu od svojevoljnih i nekontroliranih državnih organa, da je svakome postalo jasno da su riječi i duh sporazuma ostali mrtvo slovo na papiru». Demonstracija nije imala nikakvog učinka, jer su pripreme za izbore raspisane za 11. studenog, nastavljene. Kako je nekoliko godina kasnije Šubašić pisao Churchillu: „Meni je bilo jasno da u svojim rukama nisam imao nikakvih aduta, osim pohvale moga sporazuma s maršalom Titom od Velike trojice iz Jalte. Znao sam da ću trebati biti iznimno ustrajan ako konačno želim imati bilo kakav pomirljujuću ili olakšavajući utjecaj. Svejedno, biti strpljiv je jedno, a naivan posve drugo.“

Oporbene skupine, uključujući HSS, izbore su bojkotirale, pa su vlasti, želeći stvoirit privid pune legitimnosti, postavile tzv. ćoravu kutiju, nasuprot kutiji Narodnog fronta, iza koje stoji KPJ. Nesumnjivo da je Josip Broz osobno bio vrlo popularan, ali su teror i uhićenja, izdvajanje s lista čitavih obitelji čiji su pojedini članovi bili suradnici Nijemaca ili ustaša, podmetanje paklenih strojeva, primjerice ispred knjižare Marije Radić u središtu Zagreba, zasigurno narušile bilo kakvo demokratsko ozračje za izbor prve vlade u oslobođenoj zemlji. Lista Narodne fronte (KPJ još uvijek djeluje poluilegalno) odnijela je premoćnu pobjedu. Procjena Vladka Mačeka da zapadne demokracije neće prihvatiti rezultate ovakvih izbora bila je pogrešna. DFJ je 29. studenog postala Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), a Federalna Hrvatska, Narodna Republika Hrvatska (NRH). Maršal Tito imenovan je predsjednikom Vlade, dok je na čelu Skupštine Ivan Ribar. Sada je i formalno potvrđen njegov položaj potpunog gospodara zemlje kojoj je bio na čelu izvršne vlasti, vojske i jedine stvarno postojeće partije, KPJ. Višestranačje u Jugoslaviji formalno je potrajalo još nekoliko godina.

Iako su političari u egzilu pozivali Saveznike da dalje ne priznaje Titovu vlast, već da pomognu uspostavu demokratskog režima, sve je bilo uzalud jer je sve bilo posve nestvarno, nerealno, a njihovi argumenti i netočni i međusobno različiti. Nove vlasti koje su čvrsto nazirale sve poluge života lako i brzo su priznale sve velike sile, bez da se postavljalo previše pitanja. Staljinu je Jugoslavija bila sigurnosno manje važna od Bugarske ili Rumunjske, s kojima je njegovo carstvo graničilo. Konačno, «Balkan – za razliku od carske Rusije, nije područje prvorazredne strateške važnosti za Sovjetski Savez». Zapad je čuvao Italiju i Grčku. Započinjao je Hladni rat, a Jugoslavija je bila jedno od njegovih prvih bojišta.

LITERATURA:

Knjige:

ANIĆ, Nikola 2005. Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945. Zagreb: Multigraf marketing/Savez antifašističkih boraca i antifašista RH. BANAC, Ivo 1990. Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu. Zagreb:Globus. BALL, Simon 2009. The Bitter Sea. The Struggle for Mastery in the Mediterranean 1935-1949. London:Harper Press. BIBER, Dušan ur. 1981. Tito-Churchill, strogo tajno. Zagreb:Globus. BILANDŽIĆ, Dušan, Hrvatska moderna povijest, Golden marketing, Zagreb 1999. BOBAN, Ljubo, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Školska knjiga/Stvarnost, Zagreb 1990. BURLEIGH, Michael 2000. The Third reich, A New History. New York: Hill and Wang. GLIGORIJEVIĆ, Branislav 2001. Kralj Petar II Karađorđević u vrtlogu britanske politike ili kako je ukinuta monarhija u Jugoslaviji. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. GOBETTI, Eric 2007. L’Occupazione Allegra. Gli italiani in Jugoslavia (1941-1943). Roma: Carocci editore. GOLDSTEIN, Ivo, Holokaust u Zagrebu, Novi liber, Zagreb 2001. GOLDSTEIN, Slavko 2007. 1941. Godina koja se vraća. Zagreb: Novi liber. JELIĆ-BUTIĆ, Fikreta, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941-1945., Sveučilišna naklada liber i Školska knjiga, Zagreb 1977. JUG, Damir 2004. Oružane snage NDH, sveukupni ustroj. Zagreb:Nova stvarnost i HINUS. KERSHAW, Ian 2001. Hitler 1936-1945: Nemesis. London:Penguin Books. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada 1997. Vojskovođa i politika, Sjećanja Slavka Kvaternika. Zagreb: Golden marketing. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada 1998. Ministar urotnik, Mladen Lorković. Zagreb: Hrvatski državni arhiv/Golden marketing. KISIĆ-KOLANOVIĆ, Nada 2009. Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945. Zagreb: Hrvatski institut za povijest/Školska knjiga. LEES, Lorraine M. 2007. Yugoslav-Americans and National Security during World War II. Urbana and Chicago: University of Illinois Press. MASTNY, Vojtech 1996. The Cold War and Soviet Insecurity. The Stalin Years. New York/Oxford:Oxford University Press. MATKOVIĆ, Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Kratak pregled, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 1994. PAVLOWITCH, Stevan K. 2008. Hitler’s New Disorder. The Second World War in Yugoslavia. London:Hurst and company. PAVLOVIĆ, Vojislav 1998. Od Monarhije do Republike. SAD i Jugoslavija (1941-1945). Beograd:Clio. PETRANOVIĆ, Branko/DAUTOVIĆ, Sava 1988. Jugoslovenska revolucija i SSSR (1941-1945). Beograd:Narodna knjiga. PHAYER, Michael 2010. Pio XII., Holokaust i Hladni rat. Zagreb:Tehnička knjiga/Golden marketing. PRPIĆ, Jure 1997. Hrvati u Americi (njihova povijest i doprinos Americi i Hrvatskoj). Zagreb:Hrvatska matica iseljenika. SAMARDŽIJA, Marko 2008. Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zagreb:Hrvatska sveučilišna naklada. SMODLAKA, Josip 1989. Izabrani spisi. Split:Književni krug. VUKOVIĆ, Goran 1985. Klopka za koljače. Spomen-pordučje Jasenovac. XXX. Partizanska i komunistička represijaiI zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Dokumenti. Zagreb i središnja Hrvatska. Slavonski Brod/Zagreb: Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje/Hrvatski institut za povijest.

Članci:

BARIĆ, Nikica, Uspostava i djelovanje uprave NDH u dijelovima Dalmacije nakon kapitulacije Italije (rujan 1934.-studeni 1944.). U: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 31, Zagreb 1998. CONNELLY, John, Nazis and Slavs: From Racial Theory to Racist Practice, U: Central European History, Vol.32, No.1, Humanities Press 1999. ILIĆ, Saša, Londonski memorandum 1945. godine. Aoel demokratskih stranaka u izbeglištvu na zavođenje jednopratijske diktature u Jugoslaviji, 241-248. U: Arhiv, časopis Arhiva Jugoslavije, God II, br.2, Beograd 2001. JAKOVINA, Tvrtko, Nezavisna Država Hrvatska u Hitlerovom osovinskom sustavu. U: Spomen područje Jasenovac, Jasenovac 2006. JAKOVINA, Tvrtko, Američki predsjednici i europski jugoistok u 20. i 21. stoljeću. Ratne intervencije, partnerstvo i sukobi na europskoj periferiji. U: Stephena Graubarda „Predsjednici. Povijest vladanja američkih predsjednika modernog doba“; TIM press, Zagreb 2010. KAY, M. A., The Yugoslav Government in Exile and the Problems of Restoration, 1-19. In: East European Quarterly, XXV, No.1, March 1991. MATAUŠIĆ, Nataša, Koncentracioni logor Jasenovac. U: Spomen područje Jasenovac, Jasenovac 2006. MATICKA, Marijan, Hrvatska iskustva s parlamentarizmom u 20. stoljeću, 177-189. U: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Zagreb 2006., Matica hrvatska. PAVLAKOVIĆ, Vjeran, Twilight of the Revolutionaries: “Naši Španci” and the End of Yugoslavia, 1175-1191. U: Europe-Asia Studies, vol. 62, No.7, September 2010. University of Glasgow: Routlidge. RISTOVIĆ, Milan 1995. The Birth of “Southeastern Europe” and the Death of “The Balkans”, 169-176. U: Thetis, Mannheimer Beiträge zur Klassichen Archäologie und Geschichte Griechenlands und Zyperns, Band 2, Mannheim 1995. ROKSANDIĆ, Drago, O tragediji, traumi i katarzi: Srbi u jasenovačkom logoru, 1941.-1945. U: Spomen područje Jasenovac, Jasenovac 2006. SCHMIDT, Amy, Hrvatska i zapadni saveznici. U: Časopis za suvremenu povijest 34., br.1., Zagreb 2002. TERZIĆ, Milan, American-Yugoslav Relations in the Second World War (1941-1945), 120-132. U: 125 Years of Diplomatic Relations between the USA and Serbia, ur. Ljubinka Trgovčević, Beograd 2008, Faculty of Political Sciences/University of Belgrade. TIMOFIJEV, Aleksej, Uloga i delatnost zvanične sovjetske vojne misije u Jugoslaviji u jesen i zimu 1944. U: Tokovi istorije, 1/2010, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd. Prpić 2004:34-35; Gligorijević 2001:10-13; Goldstein 2008:207; Pavlowitch 2008:15. Pavlowitch 2008:20. Mačekova se izjava neprestano vrtila na radio-stanicama: „Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, kji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom vladom“. Samardžija 2008:31 prema „Hrvatski dnevnik“, god. VI., br, 1874., 13. travanj 1941. Ristović 1995: 171, 172, 176. Connelly 1999:10, 19 NDH su priznale vlasti u Berlinu, Rimu, Budimpešti, Sofiji, Bukureštu, Bratislavi, Tokiju, Madridu, vlast Nacionalne Kine, Danske, Finske i Mandžurije. Vidi o tome u: Kisić Kolanović Goldstein 2008:251. Samardžija 2008:osobito na str. 31-54. Prpić 1997:234-235; Jakovina 2010:758-762. Kisić-Kolanović 2009.405 i drugdje. Goldstein 2008:242-243. Goldstein 2008: 257; Goldstein 2001:645-648 Roksandić 2006:90 (prema Žerjaviću). Mataušić 2006:48. Prema obrađenim podacima iz Jasenovca 2005. godine u logoru je stradalo 80.022 osobe, od kojih 919 Muslimana, 7.745 Roma, 11.111 Židova, 47.679 Srba. Phayer 2010:33 i drugdje; Goldstein 2008:231-233. Anti Paveliću napad na SSSR bio je posve durkčiji signal. On je već 16. srpnja 1941. donio odluku o stvaranju Hrvatske legije (369. pješačke pukovnije), koja je razbijena u borbama kod Staljingrada. Bošković 2006:268-269. Kay 1991:10. Ball 2009:142-143; Pavlowitch 2008:122-129. Bošković 2006:273-275. Od istaknutijih Splićana najvažniji zagovornici mihailovića bili su Niko Bartulović, književnik Đuro Vilović itd. Banac 1990:99. Kay 1991. Bilandžić 1999:109-119. Misli se na Dresdenski kongres KPJ i doktrinu po kojoj je svaka Jugoslavija tamnica za nesrpske narode, pa je zadaća komunista raditi na njeziom uništenju. Maticka 2006:183. Ball 2009:190-191; 198-199. Anić 2005:130-137; 142-144. Barić 1998.:55-59.. Isto, 72-74. Goldstein 2008:325. Kay 1991:13. Šuvar 2001:103-111 i dalje; Banac 1990:92-93. Timofejev 2010:39-40. Jug 2004.: 104-108; Goldstein 2003.:303-304; Bilandžić 1999.:174-176; Kisić-Kolanović 1998. Schmidt 2002:73-80; Pavlović 1998:314-318; Banac 1990:33. Smodlaka 1989:506-516. Biber 1981:204. Prpić 2004:58-59. Anić 2005.:255. Njemački podaci iz početka 1944. procjenjivali su broj partizanskih jedinica na tek nešto više od 100.000 ljudi, od čeka je 80.000 aktivno na prostoru NDH. Pavlowitch 2008:215-216. Ilić 2001:246. Pismo Churchillu poslano je iz Zagreba 22. studenog 1951. Mastny 1996:20.


1/23 Vojin Bakić


2/23 Vojin Bakić


3/23 Vojin Bakić


4/23 Branko Ružić


5/23 Branko Ružić


6/23 Branko Ružić


7/23 Stevan Luketić


8/23 Stevan Luketić


9/23


10/23


11/23 Vojin Bakić


12/23 Vojin Bakić


13/23 Vojin Bakić


14/23 Vojin Bakić


15/23 Vojin Bakić


16/23 Vojin Bakić


17/23 Vojin Bakić


18/23


19/23 Kosta Angeli Radovani


20/23 Kosta Angeli Radovani


21/23 Kosta Angeli Radovani


22/23 Kosta Angeli Radovani


23/23 Kosta Angeli Radovani


Uskoro


www.documenta.hr

kultura.sjecanja@documenta.hr


Uskoro

KERESTINEC

Preneseno iz knjige “Slobodni Zagreb”
Stvarnost, Zagreb, 1965.




Sabirni logor u Kerestincu osnovan je prije rata i okupacije, dakle još za stare Jugoslavije i banovine Hrvatske. Bio je to prvi takav logor kod nas kao preteča budućih fašističkih masovnih narodnih mučilišta i gubilišta, upravo nagovještaj i signal totalne fašizacije zemlje koja će uskoro uslijediti.

Već tada, za vrijeme banovine, internirani su u Kerestincu, zapravo u dvorcu nekadašnjeg bana savske banovine Mihalovića mnogi poznatiji ljevičari.

Uoči sloma stare Jugoslavije i dolaska Nijemaca i ustaša banovinski vlastodršci Maček i Šubašić nisu našli za potrebno da ovaj logor ukinu i zatočenike, inače poznate borce protiv fašizma puste na slobodu. Naprotiv, logor je ostao i tako su ti ljudi prepušteni na milost i nemilost fašistima.

U srpnju 1941. započinju u Zagrebu pripreme za oslobođenje kerestinečkih zatočenika. Prethodno su ustaše izvukli iz logora i postrijeljali Adžiju, Pricu, Keršovanija i još sedam njihovih drugova, pa je doista trebalo nešto učiniti da se spase ostali.

Oko ove kerestinečke akcije koja nije uspjela, nego je završila tragično, vodena je kasnije istraga, pa su pojedini tadašnji odgovorni funkcionari iz zagrebačke partijske organizacije oštro kritizirani i partijski kažnjeni.

Ipak, i ova neuspjela akcija svjedoči o snazi revolucionarnog pokreta u Zagrebu. Zagrebački komunisti bili su već tada, odmah poslije okupacije, sposobni da organiziraju ovako velike pothvate. Razlozi neuspjeha kerestinečke akcije nalaze se u sasvim subjektivnim slabostima pojedinaca.

Na dan akcije oslobođenja zatekla su se u logoru 82 komunista.

U drvarnici i okolnim gospodarskim zgradama nalazilo se još 28 ljudi, pretežno Židova i Srba. Ti ljudi nisu sudjelovali ni u pripremama za razoružanje logorske straže niti su se, pošto je straža svladana, priključili bjeguncima, iako su pozvani. Između svih njih, trojica ili četvorica preživjeli su rat.

Na dan 9. srpnja u logoru je internirano 111 komunista i antifašista. (Spisak je pronađen među ostacima oružničke postaje NDH u selu Brckovljanima nedaleko od Zagreba. Sastavljen je dva dana posto su odvedeni iz logora Adžija, Priča, Keršovani i ostalih sedam osuđenih talaca za Tiljkovu smrt, na sam dan njihova strijeljanja.)

Dokument pokazuje, prema datumima hapšenja nabrojenih zatočenika, da su mnogi između njih internirani još za vrijeme banovine Hrvatske.

Do napada Nijemaca na Sovjetski Savez režim u kerestinečkom logoru bio je manje strog nego kasnije. Mnogi rođaci interniranih komunista posjedovali su stalne dozvole za posjećivanje. Zahvaljujući tome, mogla su partijska rukovodstva iz Zagreba održavati sa zatočenicima stalne veze.

Tako je u prvoj polovici lipnja uspio bijeg iz logora Rigollettu Martiniju Quatru. Martini je bio jedan od sekretara Centralnog komiteta talijanske partije. Uhapšen je prije okupacije, pa iako zagrebačka policija ništa o njemu nije znala, čak ni kako se zove, nisu ga puštali, jer je bio sumnjiv.

Da ga jugoslavenske vlasti jednostavno mučki ne likvidiraju, CK KP Jugoslavije izdao je povodom njegova hapšenja i zadržavanja u zatvoru letak, još u ožujku 1941. godine:

»Svoj poštenoj javnosti! 12. januara ove godine uhapšen je u Zagrebu na ulici, pod vrlo misterioznim okolnostima, talijanski emigrant-antifašist Rigolleto Martini. Rigolleto Martini je bježeći iz Francuske bio na proputovanju kroz Jugoslaviju. Sva dosadanja raziskivanja druga R. Martinija ostala su bezuspješna; on je nestao medu zidinama jugoslavenskih glavnjača, nalazi se u rukama krvnika i mučitelja; njegov napaćeni život radnika, antifašista, borca iz Španije u opasnosti je; postoji opasnost da će ga njegovi mučitelji ubiti, kao što su već izmrcvarili i poubijali tolike druge borce u glavnjačama Jugoslavije. Ukoliko ga njegovi mučitelji i ne bi ubili, postoji opasnost da će ga predati u ruke talijanskih krvnika. U svakom slučaju njegov je život u velikoj opasnosti i potrebno je učiniti sve za njegov spas. Obraćamo se čitavoj poštenoj javnosti da digne svoj glas protiv ovoj najnovijeg zločina koji se sprema (ako već nije izvršen) nad antifašistom Rigollettom Martinijem. Obraćamo se svim naprednim ljudima u Jugoslaviji da dignu glas protesta protiv mučenja i ekstradicije Italiji Rigolletta Martinija, da traže njegovo puštanje na slobodu i pravo azila u našoj zemlji. Rigolleto Martini ima ženu i malu kćerkicu u emigraciji, u jednoj drugoj zemlji. I one su u velikoj brizi za muža i oca. Obraćamo se svim ženskim društvima, svim majkama i ženama da dignu glas protesta protiv izvršenja zločina nad čestitim radnikom, dobrim mužem i ocem, za čiji život strepe njegova žena i njegovo dijete. Ne dozvolimo da padne još jedna sramna ljaga na naš narod; da umjesto gostoprimstva jedan napaćeni prognanik nađe muke i smrt u našoj zemlji. Tražimo hitno oslobođenje antifašista Rigolletta Martinija! Tražimo da mu se dade pravo azila u našoj zemlji! Narodna pomoć.«

Ali jugoslavenska policija nije Martiniju dala pravo azila niti ga je pustila na slobodu. On je zadržan u zatvoru i izručen okupacionim i ustaškim vlastima. I tako se našao u Kerestincu. Valjda zbog općeg meteža koji je vladao prvih dana NDH, ustaško redarstvo nije uspjelo ispitati tko je taj čovjek i zašto se uopće nalazi u logoru; ili su njegov slučaj ostavili za kasnije.

Po direktivi izvana, Martini se držao izolirano od komunističkog kolektiva u logoru da ne izazove sumnju. Veze koje je ipak održavao s pojedincima bile su strogo konspirativne. Inače, imao je više slobode od ostalih zatočenika, vjerojatno upravo zbog tog svog neodređenog položaja. Nitko od logorskih šefova nije zapravo ni znao zašto se taj čovjek nalazi u internaciji. Kao dobrog radnika, zidara, slali su ga na poslove i izvan logorskog prostora.

Končar se povezao s njim preko Franjice Budak, zapravo preko njezina muža interniranog komuniste Divka Budaka i organizirao bijeg tog visokog funkcionara Komunističke partije Italije.

Jednog dana našli su logorski stražari njegovo odijelo na obali potoka, kamo je otišao da se okupa. Konstatirali su da se utopio, brisali su ga iz evidencije i uskoro sve to zaboravili.

U stvari, u blizini potoka dočekao je Martinija, kako je bilo i dogovoreno, petnaestogodišnji dječak Gvozden Budak, sin Franjice i Divka, inače skojevac i član srednjoškolskog skojevskog rukovodstva. Krenuo je pred njim biciklom i pokazao mu put do ceste. Prethodno mu je ostavio paket s odijelom da se može presvući. Na cesti ga je dočekao Končar u automobilu . . .

Sredinom srpnja, poslije mjesec dana ilegalnog boravka u Zagrebu, Rigolletto Martini krenuo je u Italiju. Na prijelazu granice, već na talijanskoj strani, uhapsili su ga karabinijeri. Sproveden je u Rim i poslije istrage upućen u koncentracioni logor. Tamo je, navodno, umro 1942 . . .

Poslije napada Nijemaca na Sovjetski Savez režim u kerestinečkom logoru znatno je pooštren. Stari stražari su smijenjeni i dovedena je nova mnogo manje liberalna straža. Ali i medu novim stražarima našlo se pojedinaca sklonih korupciji, i veze zatočenika s vanjskim svijetom, iako u mnogo skučenijem obliku, nastavljene su.

Relativno normalan život zatočenika nastavljen je sve do utorka 8. srpnja kad su iz logora izvedeni dr Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, dr Ivo Kun, Zvonimir Richtman, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Simo Crnogorac i Ivan Krndelj. (Krndelj je kasnije vraćen, a umjesto njega odveden je Alfred Bergman, jer ustaškim vlastima vjerojatno nije odgovarao omjer Hrvata, Srba i Židova među desetoricom talaca, pa su ga popravili u korist Hrvata, a na štetu Židova.)

Već 10. srpnja objavljen je oglas ministarstva unutrašnjih poslova (ministar je u to vrijeme Artuković) da su sva desetorica strijeljani 9. VII 1941. kao taoci povodom likvidacije ustaškog policajca Ljudevita Tiljka.

Poslije ovog mučnog i tragičnog događaja zatočenici koncentracionog logora u Kerestincu izgubili su i posljednje iluzije o svojoj situaciji. Svima je postalo jasno da treba što prije poduzeti nešto radi oslobođenja, pa i po cijenu života, jer smrt ih čeka ionako, prije ili kasnije...

Od svih kerestinečkih interniraca danas kraj rata su dočekala samo petorica. Većina ostalih poginula je prilikom pokušaja bijega, na mjestu, ili su uhvaćeni i strijeljani. Neki koji su se ipak spasili pali su kasnije kao borci partizanskih odreda i brigada u oslobodilačkom ratu.

Zatočenici u logoru izvršili su precizno sve pripreme za razoružanje unutrašnje straže. Bio je to njihov dio zadatka u sklopu cjelokupnog plana akcije. Treba reći da je razoružanje unutrašnje logorske straže svakako bio najteži pothvat. Jer, zatočenici nisu imali oružja. Nekoliko dana ranije oduzeli su im čak i noževe iz pribora za jelo i ostavili samo žlice.

Formirano je pet udarnih grupa za napad na stražu: udarna grupa I u sastavu Jaroslav Chvala, Milan Basić i Franjo Sauha preuzela je zadatak da razoruža stražara na stražarskom mjestu u hodniku ispred spavaonica zatočenika. Udarna grupa II u sastavu Juraj Bermanec, Niko Tomić, Petar Korasić, Ćiril Brezovac, Stjepan Vlahek, Valent Suh i Stjepan Šeremet trebala je da razoruža stražare u prvoj stražarskoj sobi s desne strane hodnika. Udarna grupa III u sastavu Izet Sujoldžić, Lavoslav Šrajer, Stjepan Jelić, Jovan Kević, Blaž Valjin, Vladimir Božac, Josip Rendić, Vinko Milinković i Zvonko Komarica razoružat će stražu u drugoj stražarskoj sobi na kraju hodnika. Udarna grupa IV u sastavu Joža Turković, Petar Kazić, Ivan Klešćić, Antun Urak imala je zadatak da razoruža zapovjednika logora i njegova zamjenika. Udarna grupa V u sastavu Josip Šiber i Vlado Vitasović trebala je da razoruža komandira logorske straže. Cjelokupnom akcijom rukovodili su Divko Budak i Andrija Žaja. Njihova rezerva bili su Antun Božac, Slavko Gavrančić i još nekoliko drugova. Ova grupa stupit će u borbu u slučaju potrebe.

Točno u zakazano vrijeme, nekoliko minuta poslije pola noći, Sauha se počeo grčiti na svom ležaju. Basić je ostao iza vrata, a Chvala je izišao na hodnik i pozvao stražara, jer da Sauha ima napad slijepog crijeva. Kad je stražar ušao, odmah su ga svladali i razoružah. Tako je prva napadačka grupa lako izvršila zadatak. Ali je pri tom došlo i do nepredviđenog incidenta, kako to obično biva. Dok se rvao s napadačima, stražaru je opalila puška. Hitac je odjeknuo u noći i logorska straža je alarmirana. Stražari izvana odmah su zapucali u prozore zatočeničkih spavaonica. Tako je smrtno ranjen Pero Korasić. Prvu pomoć odmah mu je pružio Marijan Đanješić; kao student medicine bio je zadužen za sanitet. Ipak je Korasić ubrzo izdahnuo.

Poslije općeg alarma odmah su sve napadačke grupe stupile u akciju. Istovremeno dok je prva napadačka grupa razoružala stražara na hodniku, druga grupa upala je u logorsku kancelariju i našla nekoliko pištolja i bombi. Treća grupa razoružala je komandira straže i neke stražare. Komandir je poslušao nalog i pozvao na predaju stražare zabarikadirane u drugoj stražarskoj sobi. Pošto im je obećano da neće biti strijeljani, zaista su se predali. Zatočenici su se domogli oružja. Zatim su komandira poveli do glavnog ulaza u logor i zapovjedili mu uperenih karabina da i vanjske stražare pozove da odlože oružje... Pozvao ih je i odmah su se predali.

Pored već nabrojenih drugova iz napadačkih grupa u razoružavanju straže istakli su se još Lolić i Begovac, iz grupe bosanskih komunista.

Tako su, nakon pola sata borbe, goloruki zatočenici razoružali ne samo unutrašnju nego i vanjsku logorsku stražu. U borbi je teško ranjen zapovjednik logora, svi ostali na čelu s njegovim zamjenikom i komandirom straže zarobljeni su i vezani i zatvoreni u kulu.

U rukama oslobođenih zatočenika nasla su se 2 puškomitraljeza, 14 pušaka, nekoliko pištolja i bombi. Put u slobodu bio je otvoren ...

Na žalost, vanjska organizacija potpuno je zatajila. Internirce koji su se sami oslobodili nitko nije dočekao. Pripreme očito nisu bile dobro izvršene.

Zatočenici su puškama otvorili vrata i izašli u park ispred logora. Najprije su pričekali desetak minuta nadajući se da će ipak stići pomoć drugova izvana... Nije stigla i grupa oslobođenih zatočenika krenula je u noć...

Na čelu kolone bio je Ćiril Brezovac s puškomitraljezom. Drugi puškomitraljez nosio je Petar Kazić.

Na cesti Zagreb—Karlovac zasvijetlila su im u susret svjetla nekog motornog vozila koje je stajalo na mjestu. Krenuli su brzo preko ceste u kukuruze jer — mogle su biti ustaše. Da ih ne opaze, razdijelili su se u dvije grupe. Desno od ceste otišli su Cesarec, Žaja, Grković, Vlahek, Lopandić i još tridesetak drugova. U grupi lijevo od ceste ostali su Krndelj, Turković, Šiber, Lolić, Begovac, Tomić, Obratil, Komarica, Dakić, V. Božac, Gavrančić i svi ostali.. . Grupe su poslije razdvajanja izgubile vezu i vise je nisu uspjele uspostaviti.

Druga grupa opkoljena je i napadnuta 14. srpnja u 19 sati. Ustaše su se privukle neopazice i napali nenadano. Upravo u momentu kad je Šiber objašnjavao daljnji plan kretanja u grupama prema Zagrebu, jer je trebalo uhvatiti nekako vezu, osula ih je puščana paljba i začuli su povike »Predaj se!« Abid Lolić je uzviknuo »Predaj se ti!« i odmah uzvratio vatrom.

Borba je kratko trajala . . .

U neprijateljske ruke pali su Ivan Krndelj, Pavao Markovac, Ljudevit Kohn, Hugo Kohn, Aleksandar Turković i Ivan Kazić. Ustaše su ih odvele u oružničku postaju Rakov Potok i odmah ih na smrt pretukli i izmrcvarili. Zatim su ih policijskim furgonom prevezli u ustaško redarstvo u Zagreb, Račkoga broj 9. (Od nabrojenih rat je preživio Ivan Kazić.)

Ipak se jedan dio drugova iz grupe napadnute u stupničkoj šumi uspio probiti iz ustaškog obruča. Bili su to Lolić, Begovac, Obratil, Božac, Vuković i Dakić. U selu Donje Purgarije, zahvaljujući porodici Franca Valačića, povezali su se sa zagrebačkom partijskom organizacijom i pojedinačno stigli u grad. Poslije su upućeni u partizanske odrede. Između svih ovih drugova rat je preživio Dragutin Dakić.

Iz obruča kod stupničke šume probili su se još Komarica, Milinković,. Freundlich, Jelić i Glumac. Rat je preživio Zvonko Komarica.

Poginuli su vjerojatno na samom mjestu Šiber, Tomić, Babić, Gavrančić, Sujoldžić, Kulenović, J. Kević i Božić.

Prvu grupu opkolile su ustaše kod sela Obreža istog dana već oko 14 sati ... Borili su se junački, iako su imali samo 4 puške i jedan puškomitraljez. Njihova je situacija bila mnogo teža, jer su se morali probijati danju. Milan Basić poginuo je jurišajući na ustaše kundakom pošto je ispalio i posljednji metak. Žaja i Vlahek ostavili su u pištoljima po jedan metak da živi ne padnu u neprijateljske ruke. Probivši se do u blizinu Zagreba obojica su počinili samoubistvo. Sam se ubio iz istih razloga i Slavko Frdelja.

Izvještaj zapovjedništva kopnene vojske NDH broj 383, od 21. VII 1941. glasi:

»Razbježani komunisti iz Kerestinca; pravci zatvoreni i otposlata je za istima potjera; u potjeri za komunistima u okolici S. Obrež ubijeno je 8 i 10 živih uhvaćeno.«

Neki od uhvaćenih zatvoreni su kraće vrijeme u Velikoj Gorici. Kasnije su ih prevezli u Zagreb. Budaka, Grkovića i Cesarca vidjeli su poznanici kada su ih krvave vozili kamionom. Petar Kazić i Lavoslav Kazić uhvaćeni su drugog dana poslije borbe kod Obreža u selu Bratini, općina Pisarovina . . . Neprijateljski izvještaj navodi:

»Iz Jastrebarskog javljeno da je jedan komunista ubijen, a dva živa uhvaćena. Isto tako javljeno je iz Podsuseda da je jedan živ uhvaćen i jedan ubijen.«

Od osamdeset komunista, koliko ih je izašlo iz logora, malo ih se spasilo. Dva dana puškaralo se u okolici i čak na prilazima Zagreba na savskoj obali. To su ustaše ubijale komuniste ostavljene vlastitom snalaženju. Neki su ubijeni na Savi kad su već doprli do grada, drugi su poginuli u šumarcima i na savskim poljima. Treći su uhvaćeni živi i ubrzo strijeljani. Ginuli su i komunisti koji su im iz Zagreba pohitali u pomoć. Medu njima našao je smrt i Branko Malešević, nesretni komandant loše organizirane grupe koja je trebala da izvana napadne logor i prihvati zatočenike pošto se probiju napolje. Tek nakon dvadesetak godina jedan od preživjelih zatvorenika kuće broj 9 u Račkoga ulici sjetio se da u ćeliji smrti postoji zapis kerestinačkih zatočenika. Poslije punih sedamnaest godina uspio je pronaći taj dokument koji rječito govori o hrabrosti revolucionara. Na vlažnom podrumskom zidu zapisali su osuđeni na smrt ove riječi:

U OVIM PROSTORIJAMA PROŽIVJELI SU POSLJEDNJE SVOJE ČASOVE INTERNIRANI BORCI IZ KERESTINCA, NJIH 44. OSUDU O STRIJELJANJU PRIMILI SU SVI UZDIGNUTE GLAVE, JER ZNALI SU DA UMIRU ZA STVAR RADNOG NARODA.

Na kući broj 9 u Račkoga ulici otkrivena je poslije oslobođenja spomen-ploča. Dio teksta s ploče glasi:

U DVORIŠNOM DIJELU OVE ZGRADE NALAZIO SE 1941. GODINE USTAŠKI ZATVOR IZ KOJEGA SU ODVEDENI NA STRIJELJANJE DRUGOVI OGNJEN PRICA, AUGUST CESAREC I MNOGI DRUGI ISTAKNUTI ČLANOVI KPJ I NARODNI BORCI.





Teško je bilo ispitati tko su glavni krivci za čitav niz teških grešaka, propusta i nedopustive neodgovornosti u pripremama kerestinečke akcije. Ipak može se konstatirati:
— da su zatočenici junački i veoma uspješno izvršili svoj dio zadatka. Od njih je prvenstveno i zavisio ishod akcije;
— na žalost, nisu imali, a nisu ni mogli imati dovoljno borbenog i partizanskog iskustva. Kako su bili i sasvim slabo naoružani, ubrzo su ih većini dijelom pohvatali, ili su pak izginuli u okršajima protiv premoćnog neprijatelja;
— da je vanjska organizacija prihvaćanja interniraca koji su se sami oslobodili potpuno zatajila; pripreme su tekle isuviše užurbano;
— komandir vanjske grupe za napad i prihvaćanje oslobođenih interniraca bio je Branko Malešević. U akciji spašavanja i sam je poginuo. Stoga nije bilo moguće od njega saznati kako se ostvarivao plan i gdje je tko zakazao i iz kojih razloga. U pismu od 2. kolovoza 1941. godine član CK KP Jugoslavije Edvard Kardelj piše između ostalog: »...da je akcija na Kerestinec završila vise nego s neuspjehom« ... i smatra »neodgovornošću koja se danas ne oprašta«. — Pismo je upućeno drugu Titu. Prvih dana mjeseca kolovoza i drug Tito piše Centralnom komitetu KP Hrvatske oštro i kritički. Ali usprkos činjenici da je kerestinečka pogibija nesumnjivo jedan između najvećih poraza revolucionarnog pokreta u prvoj ratnoj godini, ne samo u Hrvatskoj već i u Jugoslaviji, ipak ova velika akcija svjedoči na neki način i o snazi partijske organizacije Zagreba i oslobodilačkog pokreta. Logor u Kerestincu, iako nije ravan jasenovačkom ili starogradiškom, svejedno je ustaški logor iz kojega nitko od interniranih po svoj prilici ne bi živ izišao. Ti su ljudi već bili u stvari osuđeni na smrt i svaki pokušaj njihova spašavanja, ma i s najminimalnijim rezultatima, bolji je od skupnog uništenja. Poduzeti akciju napada na jedan ustaški logor mogla je samo organizacija koja se i te kako osjećala sposobnom i snažnom. Kakav je bio moral komunista može se najbolje ocijeniti po tom što su zatočenici bez ikakva kolebanja i neodlučnosti goloruki napadali naoružanu logorsku stražu.



https://sites.google.com/site/zagrebsebori>bori/

O PROJEKTU VIRTUALNI MUZEJ DOTRŠČINA

Saša Šimpraga
Idejni autor koncepta Virtualnog muzeja Dotrščina

Činjenica je da danas mnogi građani i građanke Zagreba ne znaju gdje se nalazi Spomen-park Dotrščina, a još manje što se tamo dogodilo i zašto taj najveći zagrebački gradski park uživa status spomenika kulture.

Danas npr. nijedna zagrebačka osnovna ili srednja škola ne vodi svoje učenike u obilazak toga mjesta, iako se radi o lokaciji najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti glavnoga grada Hrvatske. Naime, tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine, od strane fašista ubijeno je više od 18 000 Zagrepčana i Zagrepčanki te građana iz okolice Zagreba, od kojih je nekoliko tisuća strijeljano na području Dotrščine.

Dosadašnji broj žrtava utvrđen je znanstvenim istraživanjima koja nisu završena, pa broj nije konačan.

Prostor dotrščinske šume uređen je 1960-ih po krajobraznom rješenju arhitekta Josipa Seissela i suradnika. U okviru spomen-parka nalazi se pet monumentalnih spomenika, radovi istaknutih kipara: Vojina Bakića (dva rada) , Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.

S vremenom ambiciozno zamišljen, park je trebao dobiti i zgradu muzeja po projektu Nevena Šegvića te još nekoliko spomenika (između ostalih i one Mađarskoj i Oktobarskoj revoluciji i Španjolskom građanskom ratu), te niz drugih neostvarenih elemenata poput kontemplativne šumske dvorane ili „stubišta bez završetka“ na mjestu gdje su vršene egzekucije na istočnoj strani parka, uz Štefanovečku cestu. Sve to ostalo je samo u planovima, a iako je dobro održavan, činjenice zbog koji je taj prostor uređen kao spomen-park, danas su uglavnom zaboravljene.

U tome je smislu osnovni cilj projekta Virtualni muzej Dotrščina vraćanje toga mjesta u kolektivnu memoriju.

U osnovi, Virtualni muzej Dotrščina je internetska stranica - dotrscina.hr - koja pruža temeljne informacije o mjestu i zbivanjima, a koja će se s vremenom puniti sadržajima.

Osim virtualno, Muzej djeluje i u fizičkom prostoru kroz privremeni postav u javnom prostoru grada.

Prvi takav postav predstavljen je na središnjem zagrebačkom trgu u tjednu Svjetskog dana mira, 21. rujna, na temu istaknutih pisaca i publicista ubijenih na Dotrščini. Temu je odabrao autora ovoga teksta, a autorica postava je Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja.

Postav je smješten u javnom prostoru, a ne u muzeju, kako bi tangirao čim brojniju publiku, a u budućnosti bi različiti autori na sličan način trebali obraditi i prezentirati različite teme.

Osim postava u centru grada, na Svjetski dan mira 2012. kada je Muzej i službeno otvoren, na prostoru samoga spomen-parka, u Dolini grobova, predstavljena je privremena krajobrazna intervencija koja je za cilj imala na vizualan i simbolički način prikazati brojnost stradanja na Dotrščini.

Pretpostavlja se da je na Dotrščini ubijeno oko 7000 osoba pa se i intervencija sastojala od 7000 elemenata kako bi se neposredno predočila veličina tragedije koja je danas gotovo zaboravljena.

Riječ je o jednostavnoj akciji tj. 7000 bijelih vrpci, od kojih je svaka privezana oko jednog stabla. Što se tiče samoga broja, a kako je ta brojka ipak u nekim segmentima sporna, ovdje treba istaknuti da je uzeta i s dozom umjetničke slobode.

Problem broja

Što se tiče samoga broja ubijenih, nedvojbeno se radi o nekoliko tisuća žrtava, a najčešće se spominje upravo brojka od oko 7 000. No, brojke variraju i svakako traže daljnja istraživanja budući da ona nikad nisu završena. Projekt Dotrščina koji se provodio od 1967. do 1985. godine, a čiji su voditelji bili povjesničari Josipa Paver i kasnije Igor Graovac, ostao je nedovršen. Dosadašnji rezultati tih istraživanja objedinjeni su u 113 knjiga.

No, iako je preciznije utvrđivanje broja žrtava svakako važno, ono što je bitnije od točnoga broja ubijenih koji je s vremenskim odmakom i sve teže utvrditi, isticanje je činjenice da se nedvojbeno radilo o zločinu ogromnih razmjera.

Na stranici Muzeja sada je objavljen popis od oko 700 žrtava za koje je po spomenutim istraživanjima nedvojbeno utvrđeno da su ubijeni upravo na lokaciji Dotrščine. Naime, za ukupnih više od 18 000 poimeničnih žrtva iz ili oko Zagreba koliko ih je stradalo tijekom Drugog svjetskog rata, još nije utvrđeno točno mjesto stradanja.

Istražiti je potrebno i pitanja o vjerojatnim egzekucijama u poraću, s obrnutim ideološkim predznakom. Ukoliko takve indicije postoje, a postoje, svakako ih valja znanstveno istražiti i činjenično potkrijepiti.

Jedan od ciljeva VMD-a jest istraživačka djelatnost tj. njeno poticanje, a koja će javno biti vidljiva na stanici Muzeja i kroz spomenute postave u javnom prostoru grada. To konkretno znači naručivanje tekstova od relevantnih stručnjaka i stručnjakinja na odabrane teme.

Pritom neće sva istraživanja unutar projekta nužno završiti kao postavi u javnom prostoru, već neka mogu biti objavljena samo na stranici Muzeja.

Teme koje se planiraju obraditi variraju od povijesnih, preko likovnih do kulturoloških i političkih.

Potreba za takvim djelovanjem je očita, pa i kroz činjenicu da danas u Hrvatskoj ne postoji znanstveno utemeljeni i javno dostupni postav koji bi problematizirao razdoblje NOB-a kao važnog formativnog razdoblja iz kojega je iznikla i prva hrvatska republika, te današnje granice RH.

Jedan od ciljeva projekta svakako je i afirmacija antifašističke prošlosti Zagreba.

U tome smislu, cilj je razvoj kulture sjećanja i to na način da se antifašizam ne svodi samo na komemorativnost, već da postane živo sjećanje. Komemoracije jesu bitne, ali ne bi trebale biti jedine.

Upravo zato vrlo je važan segment projekta promocija suvremenih načina bilježenja sjećanja u javnom prostoru kroz angažiranu suvremeno-umjetničku produkciju.

Plan je da se na godišnjoj razini, početkom svake kalendarske godine, raspisuje javni natječaj koji bi jednom godišnje rezultirao umjetničkom realizacijom na prostoru parka. Odluku o realizacijama donosio bi stručni interdisciplinarni žiri.

Za razliku od spomenika, odabrani radovi bili bi isključivo privremenog karaktera.

Naime, u parku već postoji pet monumentalnih spomenika, redom djela istaknutih autora, a suvremeni načini bilježenja sjećanja u javnom prostoru izlaze iz okvira autoreferentnog i aktivnije doprinose građenju kritičke svijesti o društvenim pitanjima.

Plan i razvoj

Uz sve spomenuto, život projekta trebale bi pratiti i druge aktivnosti.

Primjerice, komunalni aspekti, poput zahtjeva za obnovom jedne oštećene skulpture (rad Branka Ružića), i popravljanje nekoliko srušenih, zapravo prevrnutih natpisa na kamenim blokovima, popravak staza, postavljanje info-ploče na ulazu u park, postavljanje smjerokaza unutar parka i po gradu, itd.

U okviru projekta u tijeku je i inicijativa Virtualnog muzeja Dotrščina za imenovanje dviju (novo)zagrebačkih ulica u čast heroina antifašističke borbe, Anke Butorac i Nade Dimić, povodom obljetnica njihovih smrti.

Osim kroz spomenute aktivnosti, projekt će se nadograđivati i na druge načine, a zamišljeno je da se oni događaju na ciljane datume, poput Dana oslobođenja Zagreba (8. svibnja), Svjetskog dana mira (21. rujna) i Međunarodnog dana protiv fašizma i antisemitizma (9. studenoga) i sl.

Potencijalna nadogradnja projekta trebala bi se manifestirati i kroz antifašistički vodič po Zagrebu (“Antifašističke topografije Zagreba“), i to, u prvome redu, kao internetska stranica koja bi na inventivan način ponudila osnovne informacije o pojedinim osobama, lokacijama i događajima, a moguće ju je realizirati i etapno. Neki od budućih projekata su i dokumentarna produkcija i internacionalizacija događanja vezanih uz ciljane datume sjećanja.

Jedan od ciljeva, a s obzirom da se ipak radi o jednom od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, je i da Dotrščina postane dio državnog protokola o prigodnim datumima i kroz kulturu sjećanja vrati u kolektivnu memoriju.

U kontekstu života projekta svakako je važan kontinuitet djelovanja, a obim produkcije ovisit će o dodijeljenim sredstvima dobivenim putem javnih natječaja.

Primarno, Virtualni muzej Dotrščina zamišljen je kao dugoročni projekt čiji će se postav nadograđivati i svake godine predstavljati u javnom prostoru grada, te putem privremenih umjetničkih intervencija u javnom prostoru spomen-parka.

Projekt VMD-a je 2012. godine postavio osnovnu infrastrukturu i tek treba rasti kao svojevrsna platforma.

1/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


2/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


3/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


4/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


5/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


6/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


7/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


8/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


9/9 7000, Dotrščina, rujan 2012.


Inicijativa Butorac Dimić

Sanacije u Spomen-parku Dotrscina

Natječaj 2013

REZULTATI NATJEČAJA

Na prvi javni natječaj Virtualnog muzeja Dotrščina za privremenu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina pristiglo je 23 prijedloga. Cilj natječaja je bio posredstvom suvremene umjetnosti i suvremenih načina bilježenja sjećanja u javnom prostoru, profilirati spomen-park Dotrščinu kao živo mjesto sjećanja na tisuće Zagrepčana i Zagrepčanki, građana i građanki iz okolice Zagreba te drugih koji su strijeljani na prostoru parka u Drugom svjetskom ratu. Žiri u sastavu Lidija Butković Mićin, Ana Elizabet i Saša Šimpraga dodijelio je prvu nagradu Davoru Sanvincentiju za rad Spiegel im Spiegel. Pobjednik natječaja osvojio je nagradu u iznosu od 3 000 kuna. Rad će biti izveden i predstavljen javnosti na prostoru parka na Dan oslobođenja Zagreba, 8. svibnja 2013. Zahvaljujemo se svima koji su sudjelovali na natječaju.

U časopisu Zarez, broj 373-374 od 19. prosinca 2013., objavljen je temat Dotrščina koji je uredio Saša Šimpraga. Svi tekstovi iz temata dostupni su na ovoj stranici u rublici TEKSTOVI

Zbog nedostatka sredstava, 2013. godine nije bilo postava.

Davor Sanvincenti, Spiegel im Spiegel, zvučna šetnja s privremeno konstruiranom šumskom dvoranom, Dotrščina, svibanj 2013.

Osvrt Silve Kalčić na rad Spiegel in Sipegel Davora Sanvincentija dostupan je u rublici TEKSTOVI.

Najveći zločin u povijesti Zagreba

Saša Šimpraga


Preuzmi tekst

Priroda lokacije današnjeg spomen-parka Dotrščina(1) uvelike je utjecala na događaje koji su se dogodili na tome prostoru tijekom Drugog svjetskog rata. Danas najveći zagrebački gradski park, dotrščinska šuma, koja je nekad bila nadomak grada, poprište je najvećeg masovnog zločina koji se dogodio u modernoj povijesti glavnoga grada Hrvatske kada je tamo od strane fašista ubijeno nekoliko tisuća osoba, ponajviše Zagrepčana i građana iz okolice grada, ali i drugih. Ta je činjenica u mnogočemu odredila karakter mjesta koje, s obzirom na tragične događaje iz povijest i posljedično krajobrazno i likovno oblikovanje samog parka, danas nosi status spomenika kulture. Spomen-park Dotrščina uređen je u poslijeratnom razdoblju, isprva kao spontano uređeno groblje, a kasnije i kao memorijalni park s realizacijama nekih od najuglednijih hrvatskih krajobraznih arhitekata i suvremenih umjetnika. Svemu tome prethodili su događaji koji su obilježili Dotrščinu kao lokaciju najvećeg zagrebačkog stratišta ali i jednog od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj.



SUSTAVNI ZLOČIN

Prijeratni Zagreb imao je nešto više od oko 200 000 stanovnika, a dosadašnja i nedovršena istraživanja pokazuju da je na antifašističkoj strani tijekom Drugog svjetskog rata ubijeno više od 19 000 osoba iz Zagreba. Već sama ta činjenica ukazuje na razmjer stradanja koja je grad prošao. Pritom je najveći broj Zagrepčana i Zagrepčanki te građana i građanki iz okolice grada strijeljan od ustaških vlasti upravo na prostoru Dotrščine. Drugi veliki „toponim sigurne smrti“ za brojne Zagrepčane bio je Rakov potok, odnosno tamošnja šuma zvana Stupnički lug, a niz organiziranih egzekucija vršeno je i na brojnim lokacijama po gradu, primjerice Dotrščini obližnjem današnjem Parku prosinačkih žrtava gdje je 1943. godine izvršeno prvo javno vješanje u NDH. U vremenu okupacije, svojevrsni sinonim za Dotrščinu bio je Maksimir, s obzirom da se dotrščinska šuma nadovezuje na onu maksimirsku, a kako se često govorilo gdje su odvedeni oni za koje se podrazumiijevalo da se više neće vratiti. Neke od prvih egzekucija zapravo su i dogodile u Maksimirskom parku, ali je sve ubrzo preseljeno na Dotrščinu koja je bila dovoljno blizu, ali zaklonjenija.

Broj na Dotrščini ubijenih osoba nikada nije u potpunosti utvrđen, a na temelju znanstvenih istraživanja nedvojbeno se radi o nekoliko tisuća žrtava. Od do sada poznatoga broja, za najveći broj žrtava sa sigurnošću se ne može utvrditi gdje su točno ubijeni, no znatan broj njih završio je upravo na Dotrščini. Najčešće se spominje brojka od njih oko 7 000. Neki autori, poput Ive Goldsteina, govore o otprilike polovici toga broja. U svakom slučaju, na prostoru Dotrščine ubijeno je nekoliko tisuća osoba, te se nedvojbeno radilo o sustavnom zločinu ogromnih razmjera, pa i najvećem zločinu u povijesti Zagreba.

Znanstveni projekt Dotrščina koji se provodio od 1980. do 1986. godine, pod vodstvom povjesničarke Josipe Paver, ostao je nedovršen. Dosadašnji rezultati tih istraživanja objedinjeni su u 113 knjiga, a odnose se na istraživanja žrtava „fašizma i fašističkog terora“ te sadrže broj od 18.627 imena ubijenih. Josipa Paver tvrdila je da bi se daljnjim istraživanjima taj broj „mogao znatno povećati“.(2) Projektom je za nešto više od 600 osoba nedvojbeno utvrđeno da su stradali na Dotrščini, dok se za većinu to pretpostavlja s obzirom na brojna svjedočanstva, indicije te karakter i ulogu lokacije u sustavu masovnih zločina ustaških vlasti. Činjenica je da su četiri godine ljudi, pojedinačno ili u grupama, dovođeni na Dotrščinu kako bi bili ubijeni. Profil žrtava bio je raznolik, a nije se radilo isključivo o protivnicima režima i aktivnim antifašistima i partizanima koji su tamo skončali u velikome broju. Na Dotrščini su strijeljane i grupe domobrana koji su prešli na stranu partizana, pred kraj rata strijeljana je, primjerice, i grupa srpskih seljaka iz Baranje i Vinkovaca, ali najviše žrtava činili su građani i građanke Zagreba i okolice. Tako su na Dotrščini ubijani i npr. građani koji su nasumično pokupljeni s ulica, u znak osvete za ustaška stradanja ili u sklopu etničkog čišćenja koje se, međutim, ipak ponajviše odvijalo kroz sustav ustaških koncentracijskih logora u kojima je stradao ogroman broj Zagrepčana. Žrtve Dotrščine uglavnom su odvođene pred Pokretni prijeki sud koji bi ih osudio na smrt, a one koji su osumnjičeni za suradnju s partizanima, nerijetko se prije egzekucije i mučilo. „Građani su 1941. godine povremeno mogli vidjeti žrtve mučenja, „vezane lancima i okružene naoružanim ustašama“, kako ih se na otvorenom kamionu odvozi na strijeljanje na Dotrščinu.(3) „Izgleda da je prvi na Dotrščini strijeljan Dušan Zelembaba, kuhar u hotelu Esplanada, u svibnju 1941. godine. Nedugo zatim ubijena su četiri mladića uhvaćena kako dijele letke. Već u kolovozu 1941. (tamo je) ubijena velika grupa Židova i komunista, građana Zagreba, njih oko dvije stotine, kao odmazda za napad pripadnika SKOJ-a na ustašku jedinicu kraj Botaničkog vrta, kada je ranjeno 28 ustaša. Ta egzekucija je bila naveliko oglašena plakatima, na kojima stoji da su pogubljeni „komunisti i židovi, intelektualni začetnici zločina“. Tako je, recimo, jedna od „intelektualnih začetnica“ bila i 15 godišnja učenica Vera Gross.“(4) Uz najveći broj običnih građana, činjenica je i da je upravo na Dotrščini ubijen i čitav niz uglednih intelektualaca, primjerice Pavao Markovac ili August Cesarac, za kojega se smatra da je tamo ubijen itd. Smatra se da su Otokar Keršovani, Ognjen Prica, Božidar Adžija i drugi, u prvim mjesecima režima, zapravo ubijeni u maksimirskoj šumi, prije nego je obližnja Dotrščina profilirana kao gubilište. Po etničkom sastavu, većina žrtava Dotrščine bili su Hrvati.(5)

Dotrščina je u prvome redu bilo pogubilište tj. mjesto gdje su ljudi dovođeni i ubijani, ali je bilo i slučajeva da su i već mrtvi tamo pokapani. No, znatan broj tamo ubijenih tamo nije pokopan, budući da su neke od žrtava obitelji preuzimale, ponekad iskapale i pokapale drugdje. U istraživanjima lokaliteta koja su vršena neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, utvrđeno je nekoliko lokacija grobišta. Tada je utvrđeno nekoliko masovnih i niz pojedinačnih grobišta, a od daljnjih eshumacija se odustalo jer nije bilo moguće identificirati žrtve. Najveća koncentracija grobova nalazi se u današnjoj Dolini grobova u središnjem dijelu spomen-parka te padini uz Štefanovečku cestu.

Čini se da lokacija Dotrščine nije lišena tragične sudbine ni u poraću. Postoje indicije da je dio egzekucija od strane pobjednika, tj. nakon 8. svibnja 1945. kao službenoga Dana oslobođenja Zagreba, vršen i na prostoru Dotrščine. Borbe s preostalim ustaškim snagama vođene su u sjevernim dijelovima današnjeg Zagreba (tada van grada) još nekoliko dana nakon službenog oslobođenja. „Dijelovi nekih ustaških jedinica, Poglavnikovog tjelesnog zdruga i njemačkih jedinica, povlačili su se prema Medvednici tim pravcem, a ustaške su jedinice čak krenule u jednu manju protu-ofenzivu. (...)po svemu sudeći, vjerojatno je da su tamo zarobljeni ustaški i njemački vojnici strijeljani, kao što je vjerojatno i to da su tih prvih 10, 15 dana nakon oslobođenja hapšeni skriveni ustaše, policijski agenti, suradnici režima, i često je bila dovoljna površna denuncijacija da se nekoga uhapsi, nekoga i ubije.“ FUNSOTA 6 U tome smislu, indicije postoje da je dio partizanskih egzekucija (koje nisu iznimka u Europi), a kojih je nedvojbeno bilo, vršen i na prostoru Dotrščine, što tek treba potkrijepiti znanstvenim istraživanjima.

UREĐENJE SPOMEN-PARKA

Godine 1944. stoljetna dotrščinska šume je u najvećem dijelu posječena za potrebe sirovine koja je odvezena u Njemačku. Šuma koja tamo danas raste, izrasla je uglavnom nakon te godine. Prva označavanja grobišta na mjestu stradanja postavljena su nakon rata i spontano, kasnije u nekoj mjeri i organizirano kao zajedničke nadgrobne ploče i serija jednakih grobnih stupova sa znakom crvene zvijezde. Sve te dotadašnje nadgrobne ploče s osobnim imenima nekih od onih žrtava koje su bile poznate u potpunosti su uklonjene s implementacijom novog rješenja kada je Dotrščina „apstrahirana i prevedena u općeni simbol otpora fašizmu, bez traga konkretnim ljudima i njihovim sudbinama.“(7) „Cjelovito i sustavno planiranje spomen-područja Dotrščina započinje 1960. godine kada Savez boraca grada Zagreba u suradnji s Urbanističkim zavodom grada Zagreba izradu projekta arhitektonsko-urbanističkog, skulpturalnog i krajobraznog rješenja parka povjerava kiparu Vojinu Bakiću, arhitektu prof. dr. Josipu Seisselu i književniku Juri Kaštelanu, da bi se od 1962. godine u razradu programatske studije uključile krajobrazne arhitektice Silvana Seissel, Sonja Jurković i Angela Rotkvić. Šezdesetih i sedamdesetih godina na republičkom se nivou uspostavlja paradigma integralne zaštite predjela od posebnog značaja za historijat narodnooslobodilačke borbe kojom se nastoji aktivirati njihov odgojno-obrazovni, turistički i gospodarski potencijal. Osim zaštite prirodno-povijesnih ambijenata i objekata najnovije povijesti, računa se i na njihovo aktivno uključivanje u suvremeni život, posebice obogaćivanje sadržajima koji spajaju dokolicu (kulturni i izletnički turizam) s edukativnim ciljevima.“(8) Danas se u okviru spomen-parka nalazi se pet monumentalnih spomenika, radovi Vojina Bakića (dva rada), Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija. Prvi je postavljen monumentalni Bakićev kristal na ulazu u park, svečano otvoren 1968. godine. Manji Bakićevi kristali postavljeni su u Dolini grobova u drugoj fazi projekta, 1980-ih. Sam razvoj koncepta spomen-parka doživio je promjene u odnosu na inicijalno planirani. Naime, godine 1975. povodom 25. obljetnice završetka rata, Zagrebu je dodijeljen orden narodnog heroja. Ta je činjenica utjecala na novi plan za Dotrščinu koji je razvijen 1976. godine, a izradio ga je Zavod za urbanizam zagebačkog Arhitektonskog fakulteta pod vodstvom Ante Marinovića Uzelca i suradnika Josipa Seissla, Sonjom Jurković, Olegom Grgurevićem, Silvanom Seissel i drugima.(9) „Radi se o teritorijalnom i programatskom proširenju projekta Seissel-Bakić, usklađenom s idejom investitora da se Dotrščina preobrazi u spomen-park posvećen cjelokupnom doprinosu Zagreba svjetskoj socijalističkoj revoluciji i borbi protiv fašizma, odnosno svim Zagrepčanima i Zagrepčankama poginulima za revolucionarnu ideju od Oktobarske revolucije nadalje, kao i žrtvama fašističkog terora poginulima u „nepokorenom gradu“ za vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom oslobođenja.“(10) Posljedično, sedamdesetih godina provedena su dva javna natječaja (jedan neuspješni zbog malog odaziva, uslijed lošeg natječajnog programa) te drugi uspješniji na kojem je „najbolje ocijenjeno arhitektonsko-urbanističko rješenje bilo (je) ono Nevena Šegvića, a istaknulo se oblikovanjem memorijalnog muzeja kao monumentalnog portala kroz čije prizemlje posjetitelji ulaze u spomen-područje.“(11) „Što se tiče kiparskog angažmana, propozicije natječaja dopuštale su posve jedinstvene kriterije žiriranja prema kojima su autori sami međusobno birali najbolja ostvarenja u atmosferi „nesumnjivo zanimljivog pokušaja kolektivnog vrednovanja vlastitih radova“, kako je komentirao Zdenko Kolacio, dok je odluka o središnjem spomeniku prepuštena Komisiji. Veliki broj predviđenih spomen-obilježja unaprijed je podrazumijevao da ni jedan autor neće ostati „kratkih rukava“ te natječaj u svakom slučaju nije protekao u izrazito kompetitivnom ozračju. Izvedbe su dobili redom Vojin Bakić (Dolina grobova - Spomen-obilježje poginulima i sahranjenima u Dotrščini 1941.-1945.), Dušan Džamonja (Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u oktobarskoj revoluciji i staljinističkim čistkama i Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u mađarskoj revoluciji), Zlatko Čular (Spomen-obilježje Zagrepčanima, dobrovoljcima republikanske vojske Španjolske, poginulima u španjolskom građanskom ratu ili u raznim koncentracijskim logorima), Zdenko Kolacio (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu na frontovima izvan Jugoslavije ili u fašističkim koncentracijskim logorima 1941.-1945.), Kosta Angeli Radovani (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim u NOB-u ili fašističkim koncentracijskim logorima u Jugoslaviji, a izvan Zagreba od 1941.-1945.), Mladen Galić i Ljerka Šibenik (Spomen-obilježje poginulima iz drugih krajeva Jugoslavije u borbama za oslobođenje Zagreba u svibnju 1945.), Branko Ružić (Spomen-obilježje revolucionarima, antifašistima, rodoljubima i žrtvama fašističkog terora poginulim u Zagrebu, osim na Dotrščini 1941.-1945.) i Stevan Luketić (Spomen-obilježje revolucionarima i rodoljubima poginulima u Zagrebu 1919.-1941.). Branko Ružio predložio je i najuspješniju koncepciju „Šumske dvorane“ ili „Doline razmišljanja“, lokaliteta amfiteatralnog oblika uronjenog u šumski pejzaž koji bi, kao svojevrsni sažetak doživljaja na kraju obilaska spomen-parka. ..“ „Narudžba za centralni spomenik pripala je, pak, Kosti Angeliju Radovaniju koji je u reljefu monumentalnih dimenzija sumirao priču o herojskom, revolucionarnom Zagrebu i minulim desetljećima kolektivne borbe.“(12) Taj Angeli Radovanijev spomenik, međutim, nikad neće biti izveden u zamišljenoj verziji, već u formi reduciranog reljefa. Naime, „opsežni plan uređenja Dotrščine zahtijevao je, dakako, pozamašna financijska sredstva te se 1980. godine odlučuje pribjeći modelu etapne realizacije koju će podupirati Grad, Republika, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice, a zbog neriješenog pitanja premještanja sporne streljane na anticipiranom ulaznom dijelu novog kompleksa, izgradnja muzeja i komemorativnog trga prolongira se za završnu fazu projekta. Prvi se na redu našao Spomenik žrtvama fašističkog terora poginulima na ulicama Zagreba tijekom Drugog svjetskog rata autora Branka Ružića koji je svečano otkriven 27. srpnja 1981. godine, povodom obilježavanja 40. godišnjice ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske. Po zamisli arhitekta Dragutina Kiša uređena je pristupna staza, a spomenik visok sedam metara postavljen je na poravnatom terenu sa granitnim opločenjem i mramornom pločom koja nosi stih iz pjesme „Proljeće“ Ivana Gorana Kovačića: „Nema ih više jer su htjeli biti.“(13) „Četiri godine kasnije, u svibnju 1985., u produžetku šetnice na istočnoj padini iznad Doline grobova smješten je i brončani spomenik Stevana Luketića posvećen palim revolucionarima Zagreba od 1919. do 1941. godine. Suradnik crnogorskom kiparu sa zagrebačkom adresom bio je ing. Nedeljko Hiršl, i to već od natječaja 1977. godine na kojem je ovaj tim zavrijedio najvišu, drugu nagradu.“(14) „Od cjelokupnog kompleksa Dotrščine do kraja 1980-ih godina ostvarena je (...) još samo Bakićeva Dolina grobova, dok je od 1990-ih godina nastupila „razgradnja“, devastacija spomen-područja (grafitiranje spomenika, oštećivanje putokaza i natpisa u kamenu, elektroinstalacija i rasvjete), a najteži se incident zbio 2007. godine kad je otuđeno nekoliko metara Angelijeva reljefa koje je potom trebalo rekonstruirati prema manjkavoj dokumentaciji.“(15)

S vremenom ambiciozno zamišljen, najveći dio zamišljenih i planiranih spomenika ostao je u planovima. Iako je prostora parka uglavnom dobro održavan, činjenice zbog koji je taj prostor uopće uređen kao spomen-park, danas su uglavnom zaboravljene i izbrisane iz kolektivne svijesti kao posljedica promjene političkih prilika i društvenog sustava devedesetih, ali i povijesnog revizionizma. Do koje mjere je lažno prepravljanje povijesti išlo najbolje ukazuje činjenica da je službena državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina 1999. godine podnijela izvješće Saboru u kojem stoji da je na Dotrščini ubijeno 7000 ljudi, i to isključivo u svibnju 1945. godine, od strane partizana. (16) Tvrdnja je iznesena bez ijednog dokaza, a ta tzv. Vukojevićeva komisija je u Jasenovcu utvrdila manje od 3000 žrtava, te se općenito smatra primjerom teške i zlonamjerne manipulacije. Sve te činjenice uvjetovale su da je Dotrščina polako zaboravljena, a potom i djelomično devastirana. Nedovršenost parka dijelom je i olakotna okolnost jer bi pažnja s žrtava ipak bila skrenuta na tematski park svjetskih revolucija. S druge strane, šteta je da neki od predloženih izuzetnih spomenika nisu realizirani. U 21. stoljeću, kada se više ili manje uspješno odmičemo od klasične forme spomenika koja je, ili bi trebala biti, prevaziđena, Dotrščina je postala i primjer novih načina pristupa i bilježenja sjećanja u prostoru.

VIRTUALNI MUZEJ DOTRŠČINA

Projekt Virtualni muzej Dotrščina, autorski je projekt autora ovog teksta (Saša Šimpraga), a provodi se u sklopu programa kulture sjećanja Documente – Centra za součavanje s prošlošću. Projekt je pokrenut i predstavljen javnosti 2012. godine. U osnovi, Virtualni muzej Dotrščina je internetska stranica - dotrscina.hr(17) koja pruža temeljne informacije o mjestu i zbivanjima i koja bi se s vremenom trebala puniti sadržajima. Osim virtualno, Muzej djeluje i u fizičkom prostoru grada kroz privremene tematske postave u javnom prostoru, te privremene memorijalne umjetničke intervencije na prostoru samoga spomen-parka. Prvi postav bio je predstavljen povodom otvorenja Muzeja 2012. godine, na Trgu bana Jelačića, u tjednu Svjetskog dana mira, 21. rujna, i to na temu nekih od istaknutih pisaca i publicista ubijenih na Dotrščini. Smještajem u javnom prostoru grada, a ne u muzeju, galeriji ili sličnom prostoru, tangira se brojnija i neselektirana publika. Cilj je projekta i da, u budućnosti, različiti autori i autorice na sličan način obrade i prezentiraju različite teme vezane uz Dotrščinu ali i šire, pa bi se utoliko kroz niz tema predstavljenih privremeno u javnom prostoru grada, ujedno postepeno gradio i trajni virtualni postav. Zamišljeno je i da stručni tekstovi na stranici muzeja budu zastupljeni i mimo samoga postava. Ovisno o dobivenim sredstvima, privremeni postavi na različite teme u javnom prostoru u planu su jednom godišnje. Osim postava u centru grada, na Svjetski dan mira 2012. kada je Muzej i službeno otvoren, na prostoru samoga spomen-parka, u Dolini grobova u njenoj čitavoj dužini, predstavljena je i prva privremena memorijalna krajobrazna intervencija koja je za cilj imala na vizualan i simbolički način te neposredno prikazati brojnost stradanja na Dotrščini. Riječ je bila o akciji 7 000 bijelih vrpci, koliko se najčešće spominje da je tamo ubijenih, a od kojih je svaka bila privezana oko jednog stabla. Što se tiče samoga broja, a kako je ta brojka ipak u nekim segmentima sporna tj. precizno neutvrđena, ovdje treba istaknuti da je brojka od 7 000 uzeta i s dozom umjetničke slobode, iako nedvojbeno odražava tek dio stradanja Zagrepčana u Drugom svjetskom ratu.

Praksa privremenih umjetničkih intervencija nastavljena je i u drugoj godini postojanja Muzeja, kada je na prvi javni natječaj za privremenu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka koji je proveden 2013. godine pristiglo 23 prijedloga, a pobijedio Davor Sanvincenti s radom Spiegel im Spiegel. Rad je bio dostupan publici na prostoru Dotrščine tijekom mjeseca svibnja 2013. Sam autor rad opisuje sljedećim riječima: „Spiegel im Spiegel je site-specific intervencija u obliku zvučne šetnje. Zvučni zapis, u trajanju od 33 minute, zamišljen je kao direktni intimni dijalog s posjetiteljem, utišanim i izoliranim od vanjskih podražaja. Na taj se način jača koncentracija i osjetljivost prema memorijalnom prostoru te osnažuje doživljaj. Dramaturgija zapisa nastala je u suradnji s Ivanom Sajko. Šetnja završava u privremeno konstruiranoj Šumskoj dvorani u Dolini grobova. Izvorna ideja šumske dvorane ili doline razmišljanja jedan je od prijedloga za park Dotrščinu kipara Branka Ružića, koji nažalost nikada nije ostvaren. Vizualna intervencija u dolini uključuje pravokutna ogledala, većinom dimenzija tijela stabla, postavljenja na visinu promatračevih očiju. Pogledom u šumu posjetitelj opaža „rez“ na horizontu, u „presječenim“ stablima odražava se šumski krajolik te u nekim od njih promatrač susretne i samoga sebe.“(18) „Naizmjenice se u slušalicama što ih dobivaš na ulazu, zajedno s kartom kretanja memorijalnim parkom, čuju glas autorice, ona izgovara vlastiti tekst te skladbu Spiegel im Spiegel (estonskog skladatelja) Arva Pärta.“(19). Ovisno o dobu dana, „zvuk u slušalicama nehotice se prožima s pucnjevima s obližnje streljane“.(20)

Zadaća privremenih memorijalnih intervencija na prostoru parka je dvojaka. S jedne strane čuva i osnažuje memoriju na povijesne događaje na autentičnoj lokaciji, a s druge se strane potiče suvremena umjetnička produkcija i razvijaju novi načini bilježenja sjećanja u prostoru. Uopće je cilj projekta razvoj kulture sjećanja i to na način da se antifašizam ne svodi samo na komemoracije. Drugim riječima, kultura sjećanja, a ne (samo) politike pamćenja. Za razliku od spomenika, odabrani radovi bili bi isključivo privremenog karaktera, budući da suvremeni načini bilježenja sjećanja u javnom prostoru izlaze iz okvira autoreferentnog i drugačijim izrazom od nekadašnjih formi (spomenika) aktivnije doprinose širenju znanja pa onda i građenju kritičke svijesti o društvenim pitanjima. Plan je da se na godišnjoj razini, početkom svake kalendarske godine, raspisuje javni natječaj koji bi i jednom godišnje rezultirao umjetničkom realizacijom na prostoru parka. Odluku o realizacijama donosi stručni interdisciplinarni žiri koji se svake godine smjenjuje, a čine ga pobjednik prethodnog natječaja, povjesničar umjetnosti i kustos ili stručnjak sličnoga profila. Sve aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina provode se na temelju sredstava dobivenih putem javnih natječaja, a dobar dio aktivnosti provodi se i kroz počasni rad tj. volonterski. U planu je i organizacija godišnje memorijalne utrke, s obzirom da je Dotka i popularno rekreativno odredište. Aktivnosti Muzeja dijelom su usmjerene i na komunalne aktivnosti, pa je na inicijativu VMD-a izvršen niz popravaka na prostoru parka. No, primarni cilj projekta Virtualni muzej Dotrščina ipak je vraćanje mjesta i znanja o njegovoj prošlosti na mentalnu kartu građana Zagreba. Naime, danas nijedna zagrebačka osnovna ili srednja škola ne vodi svoje učenike u obilazak Dotrščine koja nije uključena ni u službene protokole o važnim datumima vezanim uz antifašizam. Sve to unatoč činjenici da se radi o lokaciji najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba, pa u tome smislu idu i nastojanja da se Dotrščina, osim kao mjesto svakodnevice, upravo putem izgradnje kulture sjećanja vrati u kolektivnu memoriju i na taj način doprinese izgradnji zdravijeg i boljeg društva.

---------------------------

1: U povijesnim izvorima prostor se nazivao i Doktorščina, a tako se službeno zvala i istoimena ulica čije je ime promijenjeno u Dotrščina 2012. godine.

2: Ivo Goldstein, Zagreb 1941 – 1945., Novi Liber, Zagreb, 2011, str. 390.

3: Ivo Goldstein, Zagreb 1941 – 1945., Novi Liber, Zagreb, 2011, str. 101.

4: Saša Šimpraga, intervju s Jadranom Bobanom, „Toponimi sigurne smrti“, Temat Dotrščina, Zarez, br. 373 -74, 19. prosinca 2013., str. 21.

5: Isto.

6: Saša Šimpraga, intervju s Jadranom Bobanom, „Toponimi sigurne smrti“, Temat Dotrščina, Zarez, br. 373 -74, 19. prosinca 2013., str. 22.

7: Isto.

8: Lidija Butković Mićin, Planovi i realizacija spomen-parka, Temat Dotrščina, Zarez, br. 373 -74, 19. prosinca 2013., str. 23.

9: Isto.

10: Isto.

11: Isto.

12: Lidija Butković Mićin, Planovi i realizacija spomen-parka, Temat Dotrščina, Zarez, br. 373 -74, 19. prosinca 2013., str. 24.

13: Isto.

14: Isto.

15: Isto.

16: Saša Šimpraga, intervju s Jadranom Bobanom, „Toponimi sigurne smrti“, Temat Dotrščina, Zarez, br. 373 -74, 19. prosinca 2013., str. 22.

17: Autori vizualnog identiteta su Niko Mihaljević i Petra Milički.

18: Prepiska s autorom, svibanj 2013.

19: Silva Kalčić, Zvučna šetnja Davora Sanvincentija, Temat Dotrščina, Zarez, br. 373 -74, 19. prosinca 2013., str. 35.

20: Isto.

PLANOVI I REALIZACIJA SPOMEN-PARKA DOTRŠČINA

Lidija Butković Mićin, 2013.


Preuzmi tekst

Spomen-područje Dotrščina prostire se pošumljenim padinama jugoistočnog obronka Zagrebačke gore i sa nedalekim Maksimirom predstavlja najveću parkovno-rekreativnu zonu Zagreba, ali i zaštićeni nepokretni spomenik kulture. Polivalentni karakter Dotrščine kao prirodnog rezervata i memorijalnog kompleksa, proizlazi iz činjenice da je riječ o autentičnoj povijesnoj lokaciji masovnog pogubilišta i grobišta više tisuća pripadnika antifašističkog pokreta i građana Zagreba i okolice tijekom Drugog svjetskog rata. U dotrščinskoj šumi između 1960-ih i 1990-ih godina postavljeno je nekoliko spomen-obilježja, međutim, ambiciozni planovi uređenja spomeničkog područja doživjeli su tek djelomično ostvarenje, dok je većina zamisli ostala na razini prostornih studija, natječaja i skica. Današnje stanje ne može sakriti utisak nedovršenosti, pa i nedorečenosti konzervatorskog, arhitektonsko-urbanističkog i umjetničkog pristupa obilježavanju ovog lokaliteta u vrijeme socijalističke Jugoslavije, kao ni rječito odsustvo većih zahvata u posljednja dva desetljeća nove države.

IDEJNA KONCEPCIJA SPOMEN-PODRUČJA DOTRŠĆINA PROJEKTNE GRUPE SEISSEL-BAKIĆ

Dotrščinske žrtve ustaškog režima komemorirane su već početkom 1950-ih godina monumentalnom kompozicijom u visokom reljefu Taoci (Strijeljani) Frane Kršinića na Trgu Josipa Jurja Strossmayera, dok se na prostoru šume ukopna mjesta markiraju nadgrobnim spomenicima od lijevanog cementa skromnih dimenzija i opreme kao spontani izraz pijeteta prema poginulima, bez posebne umjetničke nakane.(1)







Cjelovito i sustavno planiranje spomen-područja Dotrščina započinje 1960. godine kada Odbor Saveza boraca grada Zagreba u suradnji s Urbanističkim zavodom grada Zagreba izradu projekta arhitektonsko-urbanističkog, skulpturalnog i krajobraznog rješenja parka povjerava kiparu Vojinu Bakiću, arhitektu prof. dr. Josipu Seisselu i književniku Juri Kaštelanu, da bi se od 1962. godine u razradu programatske studije uključile krajobrazne arhitektice Silvana Seissel, Sonja Jurković i Angela Rotkvić.(2) Šezdesetih i sedamdesetih godina na republičkom se nivou uspostavlja paradigma integralne zaštite predjela od posebnog značaja za historijat narodnooslobodilačke borbe kojom se nastoji aktivirati njihov odgojno-obrazovni, turistički i gospodarski potencijal. Osim zaštite prirodno-povijesnih ambijenata i objekata najnovije povijesti, računa se i na njihovo aktivno uključivanje u suvremeni život, posebice obogaćivanje sadržajima koji spajaju dokolicu (kulturni i izletnički turizam) s edukativnim ciljevima. U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj izrađuju se prostorni planovi Petrove Gore, Bijelih potoka - Kamensko i Kalnika s pratećim interdisciplinarnim analizama budućih funkcija tih spomeničko-prirodnih cjelina, a navedene smjernice slijedi i istovremena studija Dotrščine.(3) U tom pogledu Seissel-Bakićevo idejno rješenje nastoji objediniti i adekvatno prostorno artikulirati višestruke sadržaje i točke interesa novog spomeničkog kompleksa vodeći računa o rezultatima recentnih istraživanja položaja grobnica. Na zahvaćenih 40 hektara terena organiziraju se tri funkcionalne i značenjske cjeline: mjesto komemoracije, mjesto stradanja i mjesto simboličke reprezentacije žrtava. Na jugozapadu se tako zamišlja prihvatni i komemorativni trg, memorijalni muzej i kosturnica - reprezentativni prostor namijenjen povremenim javnim manifestacijama i edukaciji posjetitelja.



Počivališta žrtava koja se prostiru duž širokog usjeka tzv. Doline grobova i manjem opsegu uz Štefanovečku cestu apostrofirana su kompozicijom čeličnih skulptura-kristala te opločena kockama i dugim uskim monolitima iz poliranog granita s urezanim imenima i poetskim tekstovima, dok vertikalni akcent čitavog područja, ujedno i orijentir u obliku obeliska simbolizira povijesnu pobjedu, žrtve i patnje ratnih stradalnika.(4) Bakićevi kristali vizualno umrežavaju čitavo spomen-područje, komplementirajući i animirajući stereometriju Seisselove krajobrazne arhitekture. Varirani u dimenzijama i formi, oni signaliziraju lokacije masovnih grobnica, kao i sporedni ulaz u kompleks – početak „puta mučeništva“, oplemenjuju površinu komemorativnog trga te grade tijelo visokog obeliska. Kristali-markeri mogu poprimiti bezbroj jedinstvenih permutacija osnovnog oblika, što znači se ovaj „otvoreni sustav“ može nadograđivati paralelno s budućim istraživanjima, sve do razine jednog kristala za svaku novopronađenu grobnicu. U vrijeme koncipiranja Dotrščine Bakić je zaintrigiran kvalitetama nehrđajućeg čelika kao „svjetlonosnog“ materijala, sposobnog odražavati i prisvajati sunčevu svjetlost. Ta je odlika čelika u slučaju dotrščinskih kristala jednostavnom asocijacijom zadobila veliki simbolički predznak. Kako je Bakić rezonirao: „Pri likovnom rješenju spomengroblja Dotorščina došao sam do toga da kristal, realiziran u materijalu koji svijetli, odražava ono što žrtve koje su tamo pale predstavljaju za nas: čistoću, trajno, vječno svjetlo“(5). Ili „Svjetlucajuća masa čelika koja reflektira svjetlo u takvoj formi budi pijetet među nadgrobnim pločama, ali i poticaj da se s gordošću opomenemo fizičkoga i idejnoga zračenja tamo pokopanih slobodoljubivih ljudi.“(6) Kristalni svijetleći oblik je životan, može potisnuti grobljanski karakter i „stvoriti takvo mjesto gdje ljudi neće osjećati jezu smrti.“(7)



Bakić-Seisselova Dotrščina trebala je, dakle, svjedočiti ratnim zbivanjima na suzdržan i dostojanstven način, transformirati faktičke žrtve u simbole svjetlije budućnosti, racionalizirati i detraumatizirati ljudsku tragediju. Ulazni, monumentalni kristal na povišenom platou sa Štefanovečke ceste svečano je otkriven 1968. godine, a još je šest kristala postavljeno tijekom 1980-ih godina, u drugom valu uređenja Dotrščine te, kako je Stevan Luketić primijetio, u vijugavom toku Doline grobova djeluju „poput krijesnica u prirodi.“(8)

Proširenje koncepcije: novi prostorni plan Spomen-područja Dotršćina

Idejni program projektne grupe Seissel-Bakić, premda nije sasvim zaživio u trenutku svoje konceptualizacije sredinom 1960-ih godina, poslužio je kao osnova za novi prostorni plan Spomen-područja Dotrščina koji 1976. godine izrađuje Zavod za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu na čelu s prof. dr. Antom Marinovićem Uzelcem i suradnicima Josipom Seisselom, Sonjom Jurković, Olegom Grgurevićem, Silvanom Seissel i drugima. Naime, gradu Zagrebu je 1975. godine dodijeljen Orden narodnog heroja, visoka počast predsjednika SFRJ Josipa Broza-Tita, što je svakako dalo podstrek za daljnje izvođenje Spomen-područja Dotrščina. Stoga je Društveno-političko vijeće Skupštine grada Zagreba prihvatilo inicijativu Gradskog odbora SUBNOR-a i Gradskog sekretarijata za boračka i invalidska pitanja te osnovalo posebnu Komisiju za koordinaciju svih akcija uređenja koja naručuje spomenuti prostorni plan.(9) Radi se o teritorijalnom i programatskom proširenju projekta Seissel-Bakić, usklađenom s idejom investitora da se Dotrščina preobrazi u spomen-park posvećen cjelokupnom doprinosu Zagreba svjetskoj socijalističkoj revoluciji i borbi protiv fašizma, odnosno svim Zagrepčanima i Zagrepčankama poginulima za revolucionarnu ideju od Oktobarske revolucije nadalje, kao i žrtvama fašističkog terora poginulima u „nepokorenom gradu“ za vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom oslobođenja.

Urbanistički plan obuhvaća oko 150 hektara dorščinske šume u kojoj se lociraju novi objekti: deset spomenika, dva prostorna spomen-obilježja (tzv. „Šumska dvorana“ i „Stube bez završetka“), muzej-galerija sa pristupnim i komemorativnim trgom te odmorišta i ugostiteljski sadržaji za posjetioce. Objašnjenjem Vjekoslava Dude, člana Komisije za uređenje i voditelja projekta: : „spomenici koje ćemo podići ne smrti nego životu umjetnički simboliziraju političku i idejnu povezanost događaja u kojima su Zagrepčani sudjelovali i ginuli, oni govore da je kroz različita vremena osnovna proleterska misao sloboda. ... Želimo da se dotršćinska šuma oplemeni i postane park skulptura koje nose brojna značenja, želimo da Dotršćina postane turističko mjesto, da Zagrepčani odlaze tamo na rekreaciju i šetnju.“(10) Drugim riječima, Dotrščina bi trebala dobiti smisao „prostornog spomenika“, mjesta intenzivnog doživljaja ideje antifašističkog i komunističkog pokreta, ali i prirodnog rezervata, ugodne izletničke destinacije obogaćene umjetničkim djelima visoke evokativne i estetske vrijednosti. Na podlozi izrađenog prostornog plana, Društvo arhitekata Zagreba je u ime investitora 1977. godine raspisalo javni, anonimni, republički natječaj za arhitektonsko-skulpturalno i krajobrazno rješenje spomen-područja koji je polučio vrlo slab odaziv (pristiglo je svega sedam radova), vjerojatno zbog nekoherentnih odrednica natječajnog programa.(11) Potom se pristupilo objavi drugog, pozivnog natječaja koji je jasno razdijelio zadaću osmišljavanja arhitektonsko-urbanističke dispozicije muzeja, pristupnog i manifestacionog trga uz jugozapadnu ivicu planiranog područja, od skulpturalnog oblikovanja spomen-obilježja nanizanih na obroncima iznad Doline grobova. Pravo sudjelovanja imali su nagrađeni autori iz prethodnog kruga, kao i nekolicina hrvatskih umjetnika i arhitekata koji su, prema mišljenju investitora, već postigli zapažene rezultate u realizaciji spomen-područja.(12) Najbolje ocijenjeno arhitektonsko-urbanističko rješenje bilo je ono Nevena Šegvića, a istaknulo se oblikovanjem memorijalnog muzeja kao monumentalnog portala kroz čije prizemlje posjetitelji ulaze u spomen-područje.





Polifunkcionalni je to prostor predviđen za ekspoziciju i dokumentaciju povijesnih činjenica, održavanje predavanja i priredbi te smještaj uredskih i drugih servisa. Kult komemoracije dezigniran je za prostrani trg u produžetku muzeja sa sjeverne strane čiju desnu frontu zatvaraju „zid otpora“ (betonski element velikih dimenzija) i fontane. Akcenat od posebnog značenja jest „crvena nit“, čelični raster sa deset tisuća imena žrtava postavljen u kanalu koji kontinuirano teče i spaja sva tri diferencirana prostora (pristupni trg, plato muzeja-vidikovca i komemorativni trg).(13) Što se tiče kiparskog angažmana, propozicije natječaja dopuštale su posve jedinstvene kriterije žiriranja prema kojima su autori sami međusobno birali najbolja ostvarenja u atmosferi „nesumnjivo zanimljivog pokušaja kolektivnog vrednovanja vlastitih radova“(14), kako je komentirao Zdenko Kolacio, dok je odluka o središnjem spomeniku prepuštena Komisiji. Veliki broj predviđenih spomen-obilježja unaprijed je podrazumijevao da ni jedan autor neće ostati „kratkih rukava“ te natječaj u svakom slučaju nije protekao u izrazito kompetitivnom ozračju.





Izvedbe su dobili redom Vojin Bakić (Dolina grobova - Spomen-obilježje poginulima i sahranjenima u Dotrščini 1941.-1945.), Dušan Džamonja (Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u oktobarskoj revoluciji i staljinističkim čistkama i Spomen-obilježje Zagrepčanima, revolucionarima poginulima u mađarskoj revoluciji), Zlatko Čular (Spomen-obilježje Zagrepčanima, dobrovoljcima republikanske vojske Španjolske, poginulima u španjolskom građanskom ratu ili u raznim koncentracijskim logorima), Zdenko Kolacio (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu na frontovima izvan Jugoslavije ili u fašističkim koncentracijskim logorima 1941.-1945.), Kosta Angeli Radovani (Spomen-obilježje Zagrepčanima poginulim u NOB-u ili fašističkim koncentracijskim logorima u Jugoslaviji, a izvan Zagreba od 1941.-1945.), Mladen Galić i Ljerka Šibenik (Spomen-obilježje poginulima iz drugih krajeva Jugoslavije u borbama za oslobođenje Zagreba u svibnju 1945.), Branko Ružić (Spomen-obilježje revolucionarima, antifašistima, rodoljubima i žrtvama fašističkog terora poginulim u Zagrebu, osim na Dotrščini 1941.-1945.) i Stevan Luketić (Spomen-obilježje revolucionarima i rodoljubima poginulima u Zagrebu 1919.-1941.).(15) Branko Ružio predložio je i najuspješniju koncepciju „Šumske dvorane“ ili „Doline razmišljanja“, lokaliteta amfiteatralnog oblika uronjenog u šumski pejzaž koji bi, kao svojevrsni sažetak doživljaja na kraju obilaska spomen-parka, podsjećao na ideje i humanistička stremljenja za koja su dani toliki ljudski životi. Narudžba za centralni spomenik pripala je, pak, Kosti Angeliju Radovaniju koji je u reljefu monumentalnih dimenzija sumirao priču o herojskom, revolucionarnom Zagrebu i minulim desetljećima kolektivne borbe.









Realizirana spomen-obilježja na podlozi novog prostornog plana Dotrščine

Opsežni plan uređenja Dotrščine zahtijevao je, dakako, pozamašna financijska sredstva te se 1980. godine odlučuje pribjeći modelu etapne realizacije koju će podupirati Grad, Republika, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice(16), a zbog neriješenog pitanja premještanja sporne streljane na anticipiranom ulaznom dijelu novog kompleksa, izgradnja muzeja i komemorativnog trga prolongira se za završnu fazu projekta. Prvi se na redu našao Spomenik žrtvama fašističkog terora poginulima na ulicama Zagreba tijekom Drugog svjetskog rata autora Branka Ružića koji je svečano otkriven 27. srpnja 1981. godine, povodom obilježavanja 40. godišnjice ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske.(17) Po zamisli arhitekta Dragutina Kiša uređena je pristupna staza, a spomenik visok sedam metara postavljen je na poravnatom terenu sa granitnim opločenjem i mramornom pločom koja nosi stih iz pjesme „Proljeće“ Ivana Gorana Kovačića: „Nema ih više jer su htjeli biti.“



Skulptura je izvedena od posebne aluminijske legure koja mu daje svjetliji ton od klasične bronce, čime je kipar htio spomenik istaknuti naspram tamnog paravana okolne šume.(18) Slijedeći svoje uvjerenje da „spomenik nije herbarij u kome se čuva (osušena) istina“(19), već autentičan umjetnički čin, Ružić se opredijelio za spomenik koji će figurativnim izričajem na preneseni način posredovati povijesni događaj današnjem i sutrašnjem gledaocu. Monolitnom volumenu tvrđave ili zatvora kontrastirana su plastički pokrenuta jata ptica koje iz njega izlijeću, simbolizirajući sam trenutak suočavanja sa smrću te trajne vrijednosti žrtve, otpora, slobode i revolucije. Ružić se često vraćao motivu ptica, pa i za prijedloge javnih skulptura, poput onog za livadu oko vukovarskog vodotornja ili nagrađeni (i nerealizirani) Spomenik patkama za jezero Bundek (sa Krešimirom Ivanišem). Dok navedeni primjeri odražavaju autorov senzibilitet za inovativnije pristupe problemu javne plastike, u slučaju dotrščinskog obilježja ipak se radi o posezanju za konvencionalnom predodžbom „leta duše“ iz „kaveza života“, premda u solidnoj kiparskoj izvedbi.

Četiri godine kasnije, u svibnju 1985., u produžetku šetnice na istočnoj padini iznad Doline grobova smješten je i brončani spomenik Stevana Luketića posvećen palim revolucionarima Zagreba od 1919. do 1941. godine. Suradnik crnogorskom kiparu sa zagrebačkom adresom bio je ing. Nedeljko Hiršl, i to već od natječaja 1977. godine na kojem je ovaj tim zavrijedio najvišu, drugu nagradu. Prerano prekinuta mladost nositelja radničkog pokreta i socijalističke ideje u međuratnom razdoblju u kiparskoj je formi predočena doslovno: Luketić najprije gradi visoki stup od nekoliko superponiranih kružnih volumena-valjaka da bi ga potom raspolovio ostavljajući vidljiv trag akcije-reza u poliranoj napukloj plohi skulpture. Puna polovina ostvarena u bronci predstavlja poginule revolucionare, a „prazna“ polovina tek je diskretno naznačena u plohi malog, kružnog trga na kojem stoje posjetitelji te konotira „nove generacije kao nosioce novih ideja. Zajedno čine zatvorenu cjelinu, ostvarujući prostorni fenomen neprekidnog trajanja i kruženja slobodnih ljudi i slobodnih misli.“(20) Realizirana skulptura ponešto odudara od natječajnog prijedloga koji je skladnije proporcioniran i posjeduje dodatnu kvalitetu hrapave, svjetlosno pokrenute površine i grublje, „izranjavane“ zasjeke/procjepe koji se, nažalost, nisu prenijeli u finalni brončani odljev.







Prema kraju 1980-ih godina izvedba spomen-obilježja prema proširenoj koncepciji Dotrščine polako je posustajala, vjerojatno iz razloga što se centralni spomenik Koste Angelija Radovanija pokazao kao prevelik zalogaj u financijskom i tehničkom smislu. Naime, Spomenik pobjede zamišljen je kao arhitektonsko-skulpturalni rad monumentalnih dimenzija usporediv sa Angelijevim i Kolacijevim projektom za Šubićevac u Šibeniku. Riječ je o dva metalna dlana koja obgrljuju prazan središnji prostor, sedam metara visoka i nejednakih dužina (sjeverni 21,5 metara, južni 17,5 metara), prekrivena reljefima ukupne površine od 270m2 na kojima se proteže narativ o strahotama rata, životu u revoluciji i slobodi te o Zagrebu kao gradu revolucionara. „Reljef je zapravo lice spomenika okrenuto prema središtu. Čitav je sadržaj sačuvan za posjetioca – da ga dočeka dobrodošlicom kiparske himne životu, slobodi i radosti pobjede nad svakojakim mrakom i uvuče kroz otvore obruča koji simbolično razgrću ziđe spomenika ponovno u prirodu.“(21) Gledalac, dakle, bila uvučen u perimetar monumenta te potpuno opkoljen događajima koje „iščitava“ u sukcesivnim prizorima reljefa, među kojima, kao kuriozitet možemo spomenuti i citat poznate fotografije „Djetinjstvo“ Toše Dapca kojim Angeli deskribira bijedu i beznađe radničkog međuratnog Zagreba. Do 1983. godine izrađena je skica u omjeru 1:5, no onda se pojavio problem iznalaženja adekvatnog prostora za rad na tako velikom spomeniku te je projekt bio obustavljen.(22) Angelijeva je vizija, naposljetku, reducirana te su određeni motivi s reljefa namijenjenih za centralni spomenik inkorporirani u novi Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u od 1941. do 1945. godine koji je odliven 1989. godine(23), a svečano otkriven tek u lipnju 1993. godine povodom obilježavanja novog Dana antifašističke borbe u samostalnoj Republici Hrvatskoj.(24)

Od cjelokupnog kompleksa Dotrščine do kraja 1980-ih godina ostvarena je, kako je već rečeno, još samo Bakićeva Dolina grobova, dok je od 1990-ih godina nastupila „razgradnja“, devastacija spomen-područja (grafitiranje spomenika, oštećivanje putokaza i natpisa u kamenu, elektroinstalacija i rasvjete), a najteži se incident zbio 2007. godine kad je otuđeno nekoliko metara Angelijeva reljefa koje je potom trebalo rekonstruirati prema manjkavoj dokumentaciji.(25)



DOTRŠČINA - NEISPUNJENI POTENCIJAL

Dotrščinska je šuma, bez sumnje, najvjerodostojnije i najpotresnije mjesto sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata u Zagrebu, no unatoč tome, nije se preobrazila u živo poprište rituala komemoracije u poslijeratnom vremenu iako su ju posjećivale npr. školske delegacije, što je od 1990-ih ukinuto. Obilježavanje autentičnih lokacija masovnih grobnica započelo je podizanjem nepretencioznih nadgrobnih spomenika, da bi se potom sustavnim pristupom projektne grupe Bakić-Seissel osmislila arhitektonsko-skulpturalna scenografija memorijalnog područja koja adresira i poštuje patnje stradalnika, ali prvenstveno na simbolički način potiče univerzalne geste pomirenja i okretanja budućnosti. Realizirani Bakićev kristal na prilazu u dotrščinski sklop (1968.), zajedno sa nedalekim Džamonjinim Spomenikom prosinačkim žrtavama (1961.) u istoimenom parku u Dubravi, predstavlja vrlo kvalitetni i rani primjer apstraktne memorijalne plastike u Zagrebu te važno poglavlje u Bakićevom desetljeću definitivnog raskida s figuracijom kada je postigao izvanredan umjetnički doseg Spomenikom pobjede u Kamenskoj (1968.), a spomenikom Ivanu Goranu Kovačiću u Zagrebu i Lukovdolu (1964.) redefinirao pojam portretne skulpture u javnom prostoru. Angažiranjem kreatora prvog idejnog rješenja (Josip i Silvana Seissel, Vojin Bakić, Sonja Jurković) u projektni tim prof. Marinović-Uzelca, osiguran je kontinuitet planiranja spomen-područja Dotrščina te su novim prostornim planom potvrđene pozicije memorijalnog muzeja, Doline grobova i centralnog monumenta. Međutim, intencija investitora da se Dotrščinu transformira u park skulptura na otvorenom, rezultirala je lociranjem desetak spomen-obilježja posvećenima pomalo nespretno formuliranim „kategorijama“ žrtava, a koja bi, da su se realizirala u predviđenom broju i opsegu, nepotrebno zagušila prirodni ambijent i konkurirala povijesnoj izvornosti mjesta. Slabljenje ekonomskog i ideološkog elana tijekom 1980-ih i 1990-ih godina presudilo je megalomanskim tendencijama dotične koncepcije, no ostaje činjenica da otad nije bilo ozbiljnijih pokušaja redefiniranja memorijalnog potencijala Dotrščine. U tom smislu, korak naprijed je svakako učinjen s projektom Virtualnog muzeja Dotrščine autora Saše Šimprage, a koji se provodi u sklopu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću od 2012. godine i koji nizom događanja poput privremenih postava u javnom prostoru grada te raspisivanjem godišnjeg, javnog natječaja za privremenu memorijalnu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka, polako vraća Dotrščinu na mentalnu kartu građana Zagreba.

------------------------------------

1 STIPE UGARKOVIĆ, Zagreb – grad heroj: spomen-obilježja revolucije, August Cesarec, Zagreb, 1979.

2 IVANA KANCIR, O projektu Memorijalnog područja Dotršćina projektne grupe Seissel – Bakić, u: Skulptura na otvorenom, zbornik radova simpozija u Klanjcu 21. - 23. svibnja 2003., (ur.) B. Pejković, Anali Galerije Antuna Augustinčića, Klanjac, 21-25(2001.-2005.), 21-25, 421-430, 422.

3 FEDOR WENZLER, Spomen područja kao specifična kategorija obilježavanja i memoriranja značajnih događaja iz narodnooslobodilačke borbe, u: Arhitektura, Zagreb, (28)1975, 155, 19-23.

4 JOSIP SEISSEL I VOJIN BAKIĆ, Memorijalni kompleks Dotršćina u Zagrebu, u: Arhitektura, Zagreb, (28)1975, 155, 32-35.

5 T. B.: Vojin Bakić - Slijepima za oblike uzalud tumačite što je skulptura, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 24. 5. 1964.

6 JOSIP ŠKUNCA, Vojin Bakić – Najdraža mi je Dotrščina, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 1. 7. 1980.

7 JASNA BORAS: Vojin Bakić, intervju, u: Omladinski tjednik, Zagreb, 15. 4. 1975.

8 JOSIP ŠKUNCA (bilj. 6)

9 RADA VNUK, Hvala, za slobodu, u: Vjesnik, Zagreb, 24. 5. 1980.; ELENA CVETKOVA, Dotrščina – simbol života, u: Večernji list, 3. 7. 1976.

10 BOŽICA BRKAN, Spomenici životu, u: Vjesnik, Zagreb, 27. 7. 1981.

11 ANTOANETA PASINOVIĆ, Još tužniji gaj u gaju... (tekst bez oznake, mapa Dotršćina, Likovni arhiv HAZU)

12 Na natječaju provedenom 1977./1978. godine prva nagrada nije dodijeljena, a druga je pripada Stevanu Luketiću. Dvije jednakovrijedne treće nagrade pripale su Zlatku Čularu i grupi autora: Mladen Galić, Ljerka Šibenik, Mirko Bičanić i Nevenka Postružnik. Na pozivnom natječaju sudjelovali su još i pozvani autori Vojin Bakić, Dušan Džamonja, Zdenko Kolacio i Branko Ružić te Boris Krstulović, Neven Šegvić i Ante Vulin., ZDENKO KOLACIO, Spomen-područje „Dotrščina“ u Zagrebu, u: Arhitektura, Zagreb, (34)1981, 176-179, 2-3.

13 NEVEN ŠEGVIĆ, Idejna koncepcija memorijalnog muzeja i informativnog centra na Spomen-području Dotršćina, u: Čovjek i prostor, Zagreb, (29)1981, 7-8(340-341), 13-14.

14 ZDENKO KOLACIO (bilj. 12), 3.

15 ANON., Herojima, idejna koncepcija Dotršćine, u: Večernji list, Zagreb, 14. 3. 1981.

16 ANON., Dotorščina – memorijal Zagreba, grada heroja, u: Vjesnik, Zagreb, 26. 7. 1980.

17 B. SU., Na Dotrščini – počast palim borcima, u: Večernji list, Zagreb, 17. 7. 1981.; BOŽICA BRKAN (bilj. 10)

18 ANON., Spomen palim Zagrepčanima, u: Večernji list, Zagreb, 27. 7. 1981.

19 ŽELJKO SABOL, Branko Ružić – Zagonetka ljudskog lica, intervju, u: OKO, Zagreb, 3. 6. 1976.

20 MIRJANA SAČER-BOBANAC, Stevan Luketić – Kipar, željezo i vatra, intervju, u: Borba, Zagreb, 9. 11. 1980.

21 MIRJANA SAČER-BOBANAC, Kosta Angeli Radovani, Svemu – mjera ljudskosti, intervju, u: Borba, Zagreb, 3. 8. 1980.

22 MIRJANA ŠIGIR, Kosta Angeli Radovani – „Dunje“ traže novu ravnotežu, intervju, u: Vjesnik, Zagreb, 4. 1. 1983.

23 Datacija lijevanja prema godini urezanoj u brončani reljef (Kar 1981-89). Nisu sačuvani detaljniji podaci o promjeni koncepcije, odnosno, o napuštanju dovršetka centralnog monumenta dotršćinskog parka te reuporabe reljefa za novi Spomenik Zagrepčanima poginulima u NOB-u. Realizirani reljef mnogo je manjih dimenzija (visine oko 1,4 metra, dužine oko 12 metara) i montiran je na kameni zid.

24 ANON., Spomen strijeljanim antifašistima na Dotršćini, u: Vjesnik, Zagreb, 23.6.1993.

25 Rekonstrukciju reljefa je preuzela ljevaonica Ujević uz stručnu suradnju kipara Petra Barišića., BOJANA RADETIĆ, Razbijaju spomenike zbog boce konjaka, u: Novi list, Rijeka, 29. 11. 2007.

Intervju: JADRAN BOBAN

TOPONIMI SIGURNE SMRTI

Razgovarao: SAŠA ŠIMPRAGA, 2013.


Preuzmi tekst



Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg zločina u modernoj povijesti Zagreba i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Redatelj Jadran Boban, povjesničar po obrazovanju i autor dokumentarnog filma „Duhovi Zagreba“, govori o Dotrščini na temelju istraživanja za budući dokumentarni film koji će problematizirati događaje iz prošlosti ali i sadašnjosti toga zagrebačkog lokaliteta kao mjesta izbrisanog iz kolektivne memorije.

Kakav je bio profil ljudi ubijanih na Dotrščini?

Na Dotrščini su pogubljeni ljudi koji su suđeni na prijekim sudovima, vojnim i civilnim, a pogubljeni su i oni koji nisu uopće bili suđeni, niti im je krivnja po bilo kojoj osnovi dokazivana, kao taoci, iz odmazde. Takvo kolektivno kažnjavanje nije bilo proizvoljno. U zakonodavstvu NDH postojala je Zakonska odredba kojom su bile propisane odmazde, grupna ubijanja talaca u slučaju kad počinitelji diverzija nisu uhvaćeni, što je bila direktna povreda IV. haške konvencije iz 1907. godine. Kolektivno ubijanje talaca radi odmazde bilo je izdvojeno kao posebna točka optužnice i na suđenjima u Nurembergu. Velik broj pogubljenih bio je ipak suđen, uglavnom za djela protiv države, suradnje s Narodno-oslobodilačkim pokretom, špijunaže, davanja novčane pomoći NOP-u, bacanja letaka, sve do banalnih stvari. Kazneni zakoni NDH i Zakonska odredba o zaštiti naroda i države omogućavali su smrtnu kaznu za vrlo širok raspon djela, pa se tako mogla izgubiti i za vrijeđanje poglavnika, države, ustaškog pokreta, širenje uznemirujućih vijesti i kojekakve druge verbalne „ispade“. Likvidacije na Dotrščini ili Rakovom potoku nisu se skrivale, za razliku od mnogih masovnih stratišta širom NDH, gdje se ubijalo bez ikakvih sudova, skriveno, u tišini, u jednoj sirovoj derivaciji nacističke Nacht und Nebel doktrine. Egzekucije taoca i osuđenih na smrt u Zagrebu su često oglašavane u novinama ili plakatima postavljanim po gradu, kao upozorenje i prijetnja. Od 1943. su osuđenike već i javno vješali na bandere po gradu. Izgleda da je prvi na Dotrščini strijeljan Dušan Zelembaba, kuhar u hotelu Esplanada, u svibnju 1941. godine. Nedugo zatim ubijena su četiri mladića uhvaćena kako dijele letke. Već u kolovozu 1941. ovdje je ubijena velika grupa Židova i komunista, građana Zagreba, njih oko dvije stotine, kao odmazda za napad pripadnika SKOJ-a na ustašku jedinicu kraj Botaničkog vrta, kada je ranjeno 28 ustaša. Ta egzekucija je bila naveliko oglašena plakatima, na kojima stoji da su pogubljeni „komunisti i židovi, intelektualni začetnici zločina“. Tako je, recimo, jedna od „intelektualnih začetnica“ bila i 15 godišnja učenica Vera Gross. Postoji u Državnom arhivu svjedočenje grobara koji je prisustvovao strijeljanju, i koji je pokapao žrtve, nije to lako čitati. Četiri su godine dovođeni ljudi u Dotrščinu, pojedinačno ili u grupama. Pred sam kraj rata, 1945. godine, ubijena je jedna grupa srpskih seljaka iz Baranje i okolice Vinkovaca. Bilo je ovdje i zarobljenih partizana, iako ne puno, kao i zatvorenika koji su dovođeni u Zagreb iz drugih krajeva zemlje. No, dobar dio žrtva su bili građani Zagreba, koji većinom nisu bili komunisti, niti su svi bili simpatizeri komunizma. Ali, definitivno su bili antifašisti, preciznije, protivnici ustaškog režima. I kad sam već kod toga da spominjem nacionalnost žrtava, većina su bili Hrvati. Evo, kad samo nasumice pročitam neka osobna imena ubijenih, Alfred, Aron, Milutin, Ankica, Josip, Ivan, Stanka, August, Emina, Lavoslav, Franjo, Salih, već i zvuk izgovorenog kazuje mnogo. Tu je bilo profesora, novinara, inženjera, studenata, učenika, ali i domaćica, seljaka, željezničara, obrtnika, konobara. I umalo pa još djece, jer Vera Gross nije bila jedina petnaestogodišnjakinja među žrtvama. Gotovo je to skica tadašnjeg Zagreba. Na Dotrščini je pogubljen i veći broj domobranskih časnika kojima je suđeno za suradnju ili pomaganje NOP-u. Recimo, samo u četiri procesa vođena 1944. godine, kod samo jednog od nekoliko sudaca Ratnog suda u Zagrebu, osuđeno je 109 domobranskih vojnika i časnika, čak i onih viših, s činom pukovnika. Suđeni su za suradnju s partizanima, i više od polovine njih su do kraja rata ubijeni, što na Dotrščini, što u Lepoglavi, ili Jasenovcu. Pokopani su u šumi i ljudi koji su pogubljeni negdje drugdje, zatim oni koji su umrli od „srčane kljenuti“ po zatvorima - tako je to obično bilo navođeno u izvještajima zatvorskih liječnika. Obitelji su na razne načine saznavali gdje su ubijeni pokopani, od grobara, stražara, rijetkih svjedoka, pa su često premještali pokojnike na druga groblja. Može se zamisliti koliko je moralo biti mučno, iskapati u šumi tijela najmilijih. Sam naziv šume, Dotrščina, nije se spominjao u tadašnjoj zagrebačkoj javnosti. Ljudi su znali da je stratiše negdje u blizini parka Maksimir, tako su i govorili – „Odpeljan u Maksimir“. Kako je zlokobno znao zazvučati taj Maksimir, može se pročitati i u sjećanjima povjesničara književnosti Antuna Barca, ili arhitekta Milovana Kovačevića. Maksimir i Rakov potok, to su bila dva toponima koja su u značila sigurnu smrt.

Kako su utvrđene žrtve Dotrščine, odnosno o kakvim procjenama broja žrtava možemo govoriti?

Godine 1980. započet je ozbiljan arhivski projekt utvrđivanja sudbina žrtava stanovnika Zagreba u Drugom svjetskom ratu. Istina, to se istraživanje bavilo isključivo žrtvama „fašizma i fašističkog terora“. Došlo se do broja od 18.627 matičnih listova poginulih, ali taj posao nikad nije završen. Već i za ubijene zagrebačke Židove utvrđeno je kako nisu svi na tom popisu. U istraživanju je korištena sva dostupna arhivska građa, dokumenti sudova i redarstva NDH, novinski oglasi i izjave svjedoka. Nažalost, projekt je prekinut 1985. godine, nije nikad završen i za dobar dio poginulih nije utvrđeno mjesto smrti, niti svi podaci verificirani i sistematski obrađeni. Uglavnom, za 637 žrtava bilo je moguće sa sigurnošću utvrditi, imenom i prezimenom, da su ubijene na Dotrščini. Dosta podataka o ubijenima davali su nakon rata grobari koji su bili angažirani na pokapanju žrtava, mitničari s maksimirske i markuševačke mitnice, i seljaci iz okolice. Svi su oni svjedočili o mnogo većem broju ljudi koji su dovođeni na Dotrščinu, ali većinu imena i precizan broj nije bilo moguće utvrditi. Jedna manja ekshumacija napravljena je još 1946. godine, kada je pronađeno 316 žrtava iz više grobnica i pojedinačnih grobova uz Štefanovečku cestu. Komisija koja je tada vodila ekshumaciju ustanovila je da se skupine grobova i grobnica nalaze na još tri veća područja u šumi, da je padina prema Štefanovečkoj cesti posuta pojedinačnim grobovima, ali se od ekshumacija na tim lokacijama odustalo, jer žrtve uglavnom nije bilo moguće identificirati. I od tih tristotinjak ekshumiranih žrtava samo je za manji broj ustanovljen identitet. Raditi kalkulacije ili zaključke na osnovu svega ovog, to bi bilo neodgovorno, i nije na meni da radim procjene. Neargumentirani martiriji na ovim našim prostorima odviše su puta bili preludij zla. Ipak, opravdano se može pretpostaviti da je žrtava bilo dosta više od brojki koje su ovdje spomenute.

LAŽNE ULOGE

Za Augusta Cesarca smatra se da je ubijen na Dotrščini, no taj podatak je ipak upitan?


Da, nikad nije sa sigurnošću utvrđeno gdje je i kako Cesarec ubijen i pokopan, ali je kao vjerojatno uzeto da je ubijen 17. srpnja 1941. godine, kad su u Dotrščini strijeljani bjegunci iz Kerestinca, koji su bili zatvoreni u zatvoru u ulici Franje Račkog. Cesarec je bio interniran u Kerestincu s velikom grupom ljevičara i komunista, većim brojem lijevo orijentiranih intelektualaca, a što je tragično, sam se prijavio policiji nakon što je čuo da ga traže. Dana 9. srpnja 1941. devetorica zatvorenika, dr. Božidar Adžija, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, dr. Ivo Kun, Zvonimir Richtman, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Sigismund Kraus, Simo Crnogorac i Alfred Bergman odvedeni su iz Kerestinca i strijeljani na Dotrščini. Strijeljani su kao odmazda za ubojstvo policijskog agenta Tiljka u Zagrebu. Njihovo ubojstvo uvjerilo je ostale zatvorenike da nemaju druge, nego pokušati pobjeći. U noći 13. na 14. srpnja 1941., osamdesetak zatvorenika je savladalo stražu i pobjeglo, ali nisu bili prihvaćeni od grupa određenih izvana da im pomognu. Kako i zašto se to dogodilo, to je već jedna opširnija tema. Uglavnom, samo su dvanaestorica uspjela pobjeći. August Cesarec je uhvaćen. Cesarec je, izgleda, kao poznata javna osoba i pisac, bio vrijedan nekima u ustaškom vodstvu, te su ga htjeli prisiliti na javno pokajanje. To će postati ubrzo jasno. Nedugo nakon njegove smrti pojavio se nekrolog u sarajevskom Katoličkom tjedniku, gdje je opisano navodno Cesarčevo obraćenje i ispovijed svećeniku neposredno prije nego će biti strijeljan. Miroslav Krleža, Cesarčev vrlo blizak prijatelj, bio je ogorčen tom laži, i zapisao je u svoj dnevnik „Nije im bilo dovoljno da su ga ubili, nego su uznastojali da ga dotuku posmrtno po drugi put!“. Postojala su dvojica svjedoka koji su nakon rata tvrdili da su Cesarca vidjeli u zatvoru u ulici Račkog, dan-dva nakon strijeljanja zatočenika u Dotrščini, a jedan od njih je tvrdio da ga je u zatvoru i ubio policijski isljednik, Cerovski. Moguće je da su Cesarca željeli uplašiti pogubljenjem drugova i još jednom prisiliti na pokajanje. No, na koncu nije važno gdje je skončao, u Dotrščini ili zatvoru. Ubijen je. Šezdesetih je pak godina otkriven natpis u jednoj od podrumskih ćelija bivšeg zatvora u ulici Franje Račkog, onaj znameniti oproštajni natpis 44 osuđenika na smrt, ispisan olovkom, koji završava uzvikom „Živjela sovjetska Hrvatska“, a koji je kasnije poslužio Franji Tuđmanu, i mnogima drugima kao argument u tvrdnji da su hrvatski komunisti bili za Hrvatsku državu, onu koja isključuje Jugoslaviju. Niti ovdje nije Cesarčeva priča završena, nedavno se opet pojavljuje, ovaj put kao lik u noveli, idealist na krivoj strani, ali ipak „naš“, državotvorni Hrvat. Cesarec „posmrtno“, kako kaže Krleža, i dalje igra od drugih napisane uloge. U Dotrščini je ubijena i Cesarčeva supruga, doktorica Marija Vinski.

Koja su saznanja o egzekucijama u poraću tj. nakon 8. svibnja 1945.?

Bilo je likvidacija, bilo je osvete, prije svega, najviše prema pripadnicima ustaških postrojbi. Na ovom području, od Gračana do Granešine, iznad Dubrave, preko Maksimira i Dotrščine vođene su borbe do 11. svibnja, a sporadično i par dana kasnije. Dijelovi nekih ustaških jedinica, Poglavnikovog tjelesnog zdruga i njemačkih jedinica, povlačili su se prema Medvednici ovim pravcem, a ustaške su jedinice čak krenule u jednu manju protu-ofenzivu. Bilo je dosta žrtava na obje strane. Po mnogo čemu sudeći, vjerojatno je da su tamo zarobljeni ustaški i njemački vojnici streljani, kao što je vjerojatno i to da tih prvih 10, 15 dana nakon oslobođenja hapšeni skriveni ustaše, policijski agenti, suradnici režima, i često je bila dovoljna površna denuncijacija da nekoga uhapsi, nekoga i ubije. Sigurno je da su u tih par tjedana ljudi ubijeni bez suđenja, i vrlo je moguće da su ubijeni i neki potpuno nevini. Moguće je, naravno, da je netko ubijen i u samoj Dotrščini. Čuo sam, do sad, iz druge ruke, za jednog ustašu koji je, po pričanju, tamo ubijen. Inače, 1945. šuma na Dotrščini više nije postojala, posječena je 1944. godine. Također, neki ljudi koji žive u okolici spominju logor za zatvorenike, na Fakultetskom dobru kraj Maksimira, i staru ciglanu u kojoj su zatvorenici radili. Čitao sam jedno svjedočanstvo, a mogu se i od ljudi u okolici čuti priče o ubijanju zarobljenika u tom logoru. Ne mogu tvrditi što je istina, ali je često slučaj kod takvih priča da gdje ima dima, bilo je i nekakve vatre. U okolici Gračana postoje grobnice, uglavnom su službeno dokumentirane odmah 1945. godine, nakon prestanka borbi, neke se otkapaju i danas. Sad, o kolikim žrtvama je riječ i tko je sve ubijen, teško je govoriti. Da je netko želio, mogao je barem približno utvrditi dio činjenica u posljednjih 20 i nešto godina. Nije to nemoguće, dijelom je informacije i dalje moguće rekonstruirati. No, službena, državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih zločina nije se pretjerano bavila činjenicama, pa tako u Prijedlogu izvješća o radu kojeg je 1999. godine Saboru podnijela, stoji kako je na Dotrščini ubijeno 7.000 ljudi, i to isključivo u svibnju 1945. godine, od strane partizana. To je napisano bez ijednog dokaza, dapače, zaposlenici Komisije sasvim su sigurno imali uvid u dokumente, i morali su znati kako stoje stvari. To je ona ista komisija koja je u 7 godina rada uspjela utvrditi da su u Jasenovcu umrle i ubijene 2.238 osobe. Već i ovo dovodi u sumnju autentičnost rezultata tih istraživanja. Zločina je sigurno bilo, ali, kad netko zločine počinjene u NDH pokušava relativizirati i sakriti ovime što se desilo u svibnju 1945., tada je riječ o zlonamjernom falsifikatu. I upravo radi toga, i ne samo radi toga, treba utvrditi točne činjenice. Jer, velika je bila greška ne dozvoliti poraženima da oplakuju svoje mrtve. Ne samo da nije ljudski ispravno prema onim koji također tuguju, već i radi onoga što potisnute traume i skrivena žalovanja ostavljaju generacijama koje ga nasljeđuju, kad metastaziraju u osjećaj nepravde kojemu nije važna istina, i u kojem je društvo podijeljeno isključivo na „naše“ i „njihove“, jedne anđeoski ispravne, druge oličenje zla. To ne može završiti dobro. Mrtvi su na ovim prostorima kapital za buduće obračune, i tome nikad kraja.

SUSTAVNI ZLOČIN

Od devedesetih Dotrščina je potpuno nestala iz kolektivne memorije Zagreba, pa umjesto kulture sjećanja, možemo govoriti o svojevrsnoj kulturi zaborava. Treba li to mjesto biti npr. dijelom službenih protokola o obljetnicama?


Trebalo bi. U Dotrščinskoj šumi se nije desio incident, tamo se četiri godine dešavao sistematski zločin. Ali, mene više zanima kako znanje o Dotrščini učiniti dostupnim. Mogu li protokoli tome doprinijeli, ne znam. Komemoracije, vijenci, govori, ta službena nomenklatura dijelom je zaslužna što su ljudi koji žive u okolici Dotrščine uvijek izbjegavali spomen-park. Bilo im je odbojno, djelovalo kao naličje vlasti i sistema. Kad se vijenci postavljaju iz dišpeta, otpora, demonstracije, tad znaju privlačiti. Nije da takve komemoracije ne kriju oboljenja, ali to je već drugi par rukava. Zanimljivo je koliko je Dotrščina iščezla iz kolektivne memorije. Prije svega, iščezla je iz dostupnih informacija, iz školskih udžbenika, nestala je iz javnog diskursa. Ne samo to, imam osjećaj da je i simbolički prazno mjesto – nema niti negativnih reakcija, pa da netko oštećuje spomenike ili grobnice. Istina, početkom devedesetih je bilo devastacije, u onoj organiziranoj orgiji uništavanja spomena na antifašizam. No, sada uglavnom na spomenike klinci rišu imena, urežu natpise kao „Matea & Zvone“, takve stvari. Čak i stanovnici koji danas žive u blizini i okolici šume, na Žutom bregu, u Čretu ili Granešinskim Novakima govore o „partizanskom groblju“ ili „partizanskim spomenicima“, jer ne znaju o čemu je riječ. Pretpostavljam da većina prolaznika nije ni svjesna da su u šumi zaista grobovi, kamoli da znaju što se u Dotrščini zaista dešavalo. Ima tome više razloga. Prije svega, okolica Dotrščine je bila slabo naseljena u vrijeme rata, ljudi su se u većem broju počeli naseljavati tek pedesetih godina. Jednostavno, malo tko je imao prenijeti informaciju iz prve ruke. Uređenjem šume u spomen-park 1960-ih godina Dotrščina je apstrahirana i prevedena u uopćeni simbol otpora fašizmu, bez traga konkretnim ljudima i njihovim sudbina. Uklonjena su obilježja s osobnim imenima, koja su postavile obitelji ubijenih, a grobnice su označene malim granitnim kockama. Nije to nužno loše, ne mislim da bi ovo trebalo biti mjesto nekog formaliziranog zagrobnog pijeteta, nelagode. Ni malo mi ne smeta što ljudi tamo beru gljive, šeću pse, ili na klupama vode ljubav. Življenje je, uostalom, najveća počast mrtvima. To je lijepa, smirena šuma, nimalo strašna. Ali, informacija o tome što se dogodilo na Dotrščini morala bi postojati u nekom obliku vidljiva u spomen-parku. Netko tko se danas tamo zatekne ne može saznati što se dešavalo u Dotrščini, one osnovne informacije, tko, kako i zašto, ne postoje. Da nije dokumenata u Hrvatskom državnom arhivu, ne znam bi li itko mogao u nekoj skoroj budućnosti rekonstruirati što se u Dotrščini dešavalo u Drugom svjetskom ratu. Zato je to pitanje i za Grad, za gradske institucije. Što je memorija, i što je identitet jednog grada? Na službenim web stranicama grada Zagreba stoji da Dotrščina „ima značaj memorijalnog obilježja povijesnog događaja iz razdoblja antifašizma u II. svjetskom ratu“, to je sve. Već i ako je ovaj birokratski izraz nesmotreno upotrijebljen, posljedica je kamufliranje istine. Na koncu, zrinjevački španceraji, Ljerke Šram, automobili Ferdinanda Budickog, sve je to svijet koji nikad nije imao veze sa životom velike većine stanovnika grada, onih preko „štreke“, ili u Kožarskoj ulici. Tisuće je velikih i malih priča, tragova, znakova, pukotina u tijelu grada, koje ga učinile onakvim kakav jest. Mislim da ih je vrijedno održavati na životu. Usput, sin Ferdinanda Budickog umro je kao zatočenik u ustaškom logoru Stara Gradiška, od tifusa. Vrijedilo bi dobro razmisliti kako oblikovati i na koje načine učiniti memoriju Dotrščine prisutnom i vidljivom. Zagreb se mijenja, stanovništvo cirkulira, ljudi se doseljavaju. Nema više kontinuiteta kolektivne memorije, tako da mi se ponekad čini da je lakše povući liniju od, recimo, Melkiora Tresića do Branimira Štulića, nego li kroz posljednjih dvadesetak godina. Besmisleno je apelirati na sentimente, ili neku tradiciju grada. Današnji Zagreb teško da ima puno veze sa ondašnjim, i to je sasvim normalno. Znam se zapitati, u dešperaciji, kakav je smisao ponavljati i iskapati iznova ove činjenice, što ćemo sa spomenom na zločine? Uvriježeno je reći kako su spomeni na stratišta upozorenje za budućnost, „da se ne ponovi“. Govorilo se tako nakon Prvog svjetskog rata, govorilo se i nakon Auschwitza, i gdje smo sad - grobnice se i dalje zakapaju i otkapaju. Ali, siguran sam da u tom vrzinom kolu imaju ulogu i skrivanja povijesti - jednostavno je to George Orwell sročio kroz parolu „tko vlada prošlošću, vlada budućnošću“. Sve dok su krivotvorenja i neznanje moćna oruđa za buduće sukobe, postoji razlog zašto o Dotrščini treba govoriti. Mitovi ne stoje dobro s činjenicama.

/Objavljeno u sklopu temata Dotrščina, Zarez, broj 373-374 od 19. prosinca 2013./

ZVUČNA ŠETNJA DAVORA SANVINCENTIJA

SILVA KALČIĆ, 2013.


Preuzmi tekst

RADOM SPIEGEL IM SPIEGEL, DAVOR SANVINCENTI POBJEDNIK JE PRVOG JAVNOG NATJEČAJA ZA PRIVREMENU MEMORIJALNU INTERVENCIJU NA PROSTORU SPOMEN-PARKA DOTRŠČINA KOJA JE BILA I IZVEDENA NA PROLJEĆE 2013. GODINE

Zvučna šetnja naslovljena Spiegel im Spiegel Davora Sanvincentija, privremena memorijalna umjetnička intervencija Virtualnog muzeja Dotrščina, mogla se doživjeti na prostoru istoimenoga zagrebačkog spomen-parka svake srijede tijekom mjeseca svibnja ove godine. Na prvi javni natječaj za privremenu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina, provedenog u okviru aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina, autorskog projekta Saše Šimprage realiziranog u okviru Dokumente – centra za součavanje s prošlošću, pristiglo je 23 prijedloga, a o prijedlogu koji će biti nagrađen i realiziran odlučio je žiri u sastavu Lidija Butković Mićin, Ana Elizabet i Saša Šimpraga. Cilj natječaja bio je, je posredstvom suvremene umjetnosti i suvremenih načina bilježenja sjećanja u javnom prostoru, profilirati Spomen-park Dotrščinu kao živo mjesto sjećanja na tisuće Zagrepčana i Zagrepčanki te građana iz okolice Zagreba te drugih koji su strijeljani na prostoru parka u Drugom svjetskom ratu.

Multimedijski umjetnik Davor Sanvincenti (1979.) poznat i pod nadimcima Messmatik i Gurtjo Ningmor, angažira se na području audiovizualnih istraživanja i antropologije vizualne kulture, istražujući granice percepcije i konstrukcije događaja. Zvučna šetnja Spiegel im Spiegel je site-specific intervencija koja uključuje dramaturške tekstove spisateljice Ivane Sajko koje rekreiraju povijest lokacije na način vizualizacije slika, kao hodogram polusatne šetnje od ulaza u park do privremene Šumske dvorane u Dolini grobova. Zvučni zapis, u trajanju od 33 minute, zamišljen je kao direktni intimni dijalog s posjetiteljem, utišanim i izoliranim od vanjskih podražaja kako bi razvio koncentraciju i osjetljivost prema memoriji mjesta. Tekst Ivane Sajko započinje rekreacijom stvaranja, Geneze: "Na početku je tama, na kraju je svjetlo; tako kažu./Ide glazba, ispunjava sredinu/da je pod kožom svijeta, u kori hrasta, u peludu bilja, u mrežama kukaca.../i da zato krajolik pjeva;/ a kad zašuti, umre."... Naizmjenice se u slušalicama što ih dobivaš na ulazu, zajedno s kartom kretanja memorijalnim parkom, čuju glas autorice, ona izgovara vlastiti tekst te skladbu Spiegel im Spiegel Arva Pärta. Estonski skladatelj Pärt izumio je vlastitu minimalističku glazbu, sporog i meditativnog tempa i temeljenu na zvuku zvona i korala, koju naziva u množini Tintinnabuli (od latinske riječi za zvono, tintinnabulum). Zvuk u slušalicama nehotice se prožima s pucnjevima s obližnje streljane, za koju postoji intencija premještanja – osobno mi se čine zanimljivom nehotičnom auditivnom dimenzijom spomen-parka na način sinestezije nađenih i projektiranih senzacija. 

SUSRET SA SAMIM SOBOM

Riječima Sanvincentija, izvorna ideja šumske dvorane ili doline razmišljanja jedan je od prijedloga za park Dotrščinu kipara Branka Ružića, koji nažalost nikada nije ostvaren. Na način slikarstva enformela razvedene opne skulptura Branka Ružića sugestivno bi utjelovile ideju iščeznuća kao dio memorije parka. Sanvincentijeva vizualna intervencija uz glavnu stazu na prilazu i u samoj dolini uključuje pravokutna ogledala, široka koliko i tijela stabala, postavljena u visini promatračevih očiju na način koji odgovara Le Corbusierovom moduloru. Pogledom u šumu posjetitelj opaža „rez“ na horizontu, u „presječenim“ dijelovima stabala uočava se odraz šume vis-a-vsi te u nekima od njih promatrač susretne i samoga sebe. Naime, zrcala nam uzvraćaju vlastiti pogled, mi zurimo natrag u sebe i time naša pažnja biva preusmjerena na vlastito biće. Budući da Dolinom grobova dominiraju modernistički Kristali Vojina Bakića, fraktalne forme od visokouglačanog, i time ogledalnog karaktera – dematerijaliziranog, metala izvedene vizualnim jezikom geometrijske apstrakcije no nanažalost previsokim postamentima od zelenog škriljevca koje okomitim ušiljenim vrhovima sugeriraju zakopanost-zabodenost u zemlju. Zrcalne plohe se međusobno reflektiraju, stvarajući optičku iluziju iščeznuća. Slika vanjskog svijeta uvučena je u umjetničko djelo, gdje je distrodirana i multiplicirana. Subjekt, objekt i svijet su „defamijalizirani“, u kaleidoskopskoj rekonfiguraciji njihove pojavnosti. Zrcalne plohe pričvršćene na drveće propituju percepciju i dovode do promjene slike svijeta izazvane kretanjem u prostoru, apoteoze kognitivnog procesa u nekronološkom vremenu (u smislu dokidanja jasne razlučne linije prošlosti i sadašnjosti). Bogatstvo refleksija od površine zrcalnih ploča-ploha radikalno mijenja percepciju tek ozelenjene, proljetne, kontinentalne šume.

DUH SLUŠATELJA

Robert Irwin je u suvremenu umjetnost uveo stav da percepcija promatrača, a ne materijalni objekti, definiraju mjesto. Primjerice, 1983. u atrij Old Post Office u Washington D.C.-ju uvodi 48 panela od translucentne tkanine koju u nizovima vise sa stropa, aliternirajući percepciju cjeline prostora. Budući da su se paneli doimali kao da nestaju, ovisno o kutu pogleda i upada sunčeve svjetlosti, odozgo, kroz interpretaciju antičkog compluviuma, promatrač pogledom neprekidno kruži između arhitekture i tkanja pri čemu osviještava detalje arhitektonskog konteksta. Zanimljivo je, Arvo Pärt svoju glazbu uspoređuje, prema eseju Bijelo svjetlo Hermanna Conena, s bijelom svjetlošću koja sadrži sve boje i jedino prizma ih može razdvojiti i učiniti vidljivima; ta prizma može biti duh slušatelja.

Spomen-park Dotrščina danas je zaštićen i obnavljan u fazama, nakon dva desetljeća devastacije pri čemu je kriminalno guljena i raznošena metalna sirovina i kamen skulptura i staza, simbolni entropijski pejzaž na način na koji taj termin Robert Smithson povezuje s istraživanjem spomenika i njihova značenja u djelu Entropy and the New Monuments (1966.). Stoga je u Sanvicentijevom radu „prehodavan“ (na tragu Fultonove krilatice „no walk, no work“) kao svojevrsna reaktualizacija landartističkih strategija i ideje umjetnosti kao ponašanja (biheviorističke umjetnosti). Tendencija je Virtualnog muzeja Dotrščina da nova privremena umjetnička instalacija bude umještana u spomen-park jednom godišnje i nadalje, a prva je izvedena 2012. povodom otvorenje muzeja, kada je na stabla šume koja je po sebi poveznica maksimirske i sljemenske, na stabla zavezano sedam tisuća bijelih vrpci u spomen istom broju žrtava. Bijele vrpce bile su izložene za šetače parkom, neposredno naznačujući brojnost stradanja. Dotrščina je simbol socijalističke kulturne politike i njezina povijesnog vremena, ali i simptom vremena u kojem se postsocijalistička društva nalaze danas. "Smrt nije tišina, smrt je gubitak glasa (Jacques Derrida)", citira dalje u tekstu koji čujemo u slušalicama Ivana Sajko.

/Objavljeno u sklopu temata Dotrščina, Zarez, broj 373-374 od 19. prosinca 2013./

DOTRŠČINA

ALEKSANDAR HUT KONO, 2012.


Preuzmi tekst

Imala sam tri želje:
unatoč svemu ipak svirati violinu,
vratiti se u Peštu prije ili kasnije
i voditi samo smislene razgovore.
Nije se ostvarila ni jedna.
No zato se dogodilo više nego što sam mogla zamisliti.
Na primjer -
završila sam u zajedničkoj grobnici.


Došli su po nas iz ovog ili onog razloga.
Uglavnom,
po stoti put je ispalo
da se ne isplati biti Židov.
Biti Srbin.
Jednostavno biti.
Došli su po nas usred bijelog dana
i tako prekršili književne konvencije.


Dok su nas požurivali u koloni
moja šestomjesečna kćer je zaplakala.
Mladić s puškom zapovijedio je da je ušutkam.
Znala sam da je to nemoguće
i spustila sam bebu u snijeg.
Poslije,
kad je ondje pronađe neka žena,
odnese je kući
i odgoji pod drugim imenom,
mislit će se da sam je ostavila da je spasim.
Međutim, ispustila sam dijete
da me ne upucaju na licu mjesta
i tako kupila dodatnih deset minuta života -
odgodila sam susret sa smrću koji me prestravio.
Ali što se tu uopće ima odgađati
pa smrt ionako traje cijelu vječnost.


Svi mi pogubljeni
pretvorili smo se u šest kristala
i sad lebdimo poništeni.
Čekamo da prođe vječnost
i jedni s drugima nikad ne razgovaramo.
Ali zato promatramo one koji šeću šumom.
Najdraži su mi ljubavni parovi -
sva stratišta svijeta treba poništiti vaginalnom sluzi i spermom.
Volim i jelene
zato što ih mrtva mogu promatrati izbliza:
ponekad ih pomazim po glavi.
Ono što ne volim,
to su obljetnice
i vijenci.
Pogotovo vijenci –
žive uopće ne zabrinjava što je cvijeće
mnogo duže uvenulo nego svježe.
Osim toga mrzim kad drže govore pobožno tihim glasom.
Svi se oni,
sa živima to je jasno,
okupljaju radi sebe
i zanimljivo je promatrati ih koliko su napeti dok se slikaju.
I kako ih rastuži kad ne dođe predsjednik skupštine općine,
bivši saborski zastupnik,
dogradonačelnik,
bilo tko tko nije nitko.
Poslije dok odlaze
slušam ih kako se ponovo zatvaraju u kalupe svoje sudbine,
a njihovim razgovorima
ne volim biti pozadina.
Smatram to,
bez daljnjeg,
kršenjem ljudskih prava
pravo na koje
polažu i mrtvi.

Preuzmi tekst

Javni natječaj za privremenu memorijalnu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina u Zagrebu

Virtualni muzej Dotrščina (www.dotrscina.hr) raspisuje javni natječaj za privremenu memorijalnu umjetničku intervenciju na prostoru spomen-parka Dotrščina u Zagrebu. Natječaj je otvoren do 4. svibnja 2014.

Spomen-park Dotrščina najveći je zagrebački gradski park i mjesto najmasovnijeg zločina u povijesti Zagreba. Tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine, na lokaciji današnjeg spomen-parka ubijeno je tisuće građana, ponajviše iz Zagreba i okolice, ali i drugih. Postoje indicije da je smaknuća na prostoru parka bilo i u poraću. Na uređenjue spomen-parka Dotrščina sudjelovali su neki od najuglednijih hrvatskih krajbraznih arhitekata i umjetnika. Na prostoru parka postoji niz spomenika, radovi Vojina Bakića, Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija. Od 2012. godine na prostoru parka izvode se privremene memorijalne umjetničke intervencije, u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina.

Projekt Virtualni muzej Dotrščina pokrenut je 2012. godine s ciljem vraćanja spomen-parka Dotrščina u kolektivnu memoriju, budući da se radi o jednom od najvećih stratišta u Hrvatskoj. Muzej djeluje kroz privremene umjetničke intervencije na prostoru parka, privremene postave u javnom prostoru grada i druge aktivnosti. Virtualni muzej Dotrščina autorski je projekt Saše Šimprage (www.zagrebjavniprostor.tumblr.com) koji se provodi u okviru Documente – Centra za suočavanje s prošlošću (www.documenta.hr/hr/naslovnica.html)

Cilj natječaja je posredstvom suvremene umjetnosti i suvremenih načina bilježenja sjećanja u javnom prostoru, profilirati spomen-park Dotrščinu kao živo mjesto sjećanja godišnjom memorijalnom privremenom umjetničkom intervencijom koja će javnosti biti predstavljena sredinom godine.

Uvjeti natječaja:
- na natječaju mogu sudjelovati svi zainteresirani;
- ista osoba na natječaj može poslati najviše dva prijedloga;
- u obzir ulaze intervencije ili instalacije u prostoru, performansi i sve druge umjetničke i slične forme koje su izvedive u okviru ponuđenog proračuna i mogućnosti;
- rad mora biti tehnički izvediv i u okviru proračuna od maksimalno 3,000 kuna;
- rad treba poštovati i uvažiti specifične uvjete parka (šume) tj. činjenicu da npr. nema struje itd;
- rad treba biti privremenog karaktera i bez štetnih posljedica po prostor parka;
- rad mora biti realiziran i prezentiran javnosti na lokaciji parka u svibnju ili lipnju 2014;
- produkcija rada odgovornost je autora i u tome smislu organizator nudi tek djelomičnu kustosku podršku;
- sudjelovanjem na natječaju autor/ica pristaje da se odabrano rješenje izvede u okviru projekta i medijski prezentira.
- organizator ne pokriva troškove boravka u Zagrebu.

Prijedlog mora sadržavati obrazloženje, ne duže od jedne kartice teksta, eventualne vizualizacije (do tri kom.), okvirni prijedlog proračuna i okvirni popis potrebnih rekvizita itd, te ime i prezime i kontakt (mail i telefon) osobe koja prijedlog/e prijavljuje.

Prijedlozi se šalju na kultura.sjecanja@documenta.hr s naznakom „Za natječaj Dotrščina“.

Članovi žirija: Nataša Bodrožić, kulturna radnica, Slobodne veze – Udruga za suvremene umjetničke prakse; Silva Kalčić, kustosica i likovna kritičarka, urednica likovnosti u časopisu Zarez; Davor Sanvincenti, multimedijalni umjetnik, pobjednik prvog javnog natječaja za privremenu umjetničku intervenciju Virtualnog muzeja Dotrščina.

Autoru/ici odabranog prijedloga biti će isplaćen honorar za umjetnički rad u iznosu od 2,000 kuna.

Početak natječaja je 4. travnja 2014, a rok za predaju natječajnih prijedloga 4. svibnja 2014.

Odabrani rad bit će proglašen najkasnije dva tjedna po isteku roka za predaju natječajnih prijedloga. Više o projektu: www.dotrscina.hr

Detalji uskoro.

Detalji uskoro.